2009. godinu završila sam čitanjem nešto lakše literature: jednu knjigu kolumnistice Indie Knight sam već čitala prije par godina (ako se ne varam, naslov je glasio «Moj život na tanjuru»), a sad sam se odlučila za «Zar me ne želiš?» Naravno da me prvo privukla šarena naslovnica i mogućnost čitanja chick – lita pred kraj godine kad sam već malo nervozna i sita svega. Isto tako, naravno da sam dobila upravo ono što sam tražila, ni više ni manje.
Glavna junakinja je Stella de la Croix, rođena i odgojena Francuskinja koja živi u Londonu sa svojom jednoipolgodišnjom kćeri Honey i sustanarom Frankom, umjetnikom koji slika vrlo realistične krave. Stella je sve ono što žena traži od glavne junakinje: profinjena, samostalna žena koja je napravila dijete s partnerom s kojim se kasnije rastala, poznavateljica suvremene umjetnosti, jednom riječju – svjetska žena. Koja je gladna seksa, ako smijem dodati, pa povampireno hoda od omatorjelih estetskih kirurga narančastog tena do DJ – eva koji nerazumljivo govore i prave se da su mlađi nego što doista jesu. Jasno, Frank kao partner uopće ne dolazi u obzir jer je: a) promiskuitetan, b) njezin sustanar, c) ima narančastu kosu i dlake po tijeku, pravi Škot i d) ima kćer s kojom se ne viđa i ne želi znati za nju, što Stellu kao majku djevojčice ozbiljno odbija od njega. Sve su to toliko uvjerljivi razlozi da mi je kosa opadala od muke dok sam čitala (nadam se da ste primijetili očit sarkazam u mojoj posljednjoj rečenici).
Enivejs, ja znam da je samohranim majkama iznad 35 godina koje su neko vrijeme bile izvan stroja teško ponovno izaći i loviti muškarce (heck, meni bi bilo teško i mrsko ponovno ući u igru, a niti sam udana, niti imam toliko godina niti dijete na vratu), ali da je baš tako teško… nisam sigurna.
No u svakom slučaju, što sam tražila, to sam i dobila – lagani chick – lit za kraj jedne naporne godine.
Post je objavljen 02.01.2010. u 13:00 sati.