Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje

četvrtak, 27.08.2009.

Naomi Klein: "NO LOGO"

Naomi Klein, kanadska spisateljica i istraživačica, svoj je istraživački rad objavljen u knjizi «NO LOGO» posvetila borbi protiv konzumerizma i podle prakse globalizacije koju imaju multinacionalne kompanije.

Što se događa? Priča o brandu i brandiranju je počela kao divna nova marketinška stvar: ideja ispred proizvoda – brand je ime koje je prepoznatljivo i koje za kupca i potrošača znači određenu ideju koja nam se nameće; naime – Just do it (popularna kvačica) znači slobodu i borbu protiv vlastitih ograničenja; McDonald' s znači obiteljsku zabavu kao i medijsko – zabavni konglomerat Disney. Izuzevši McDonald' s, ovo su prve kompanije koje su shvatile da bi se trebale preusmjeriti na brandiranje, a ne proizvodnju (sportske opreme, u Nikeovom slučaju). Zato su radna mjesta, kako kaže Naomi Klein, «odlepršala» u područja s jeftinijom radnom snagom, u zemlje Dalekog Istoka (a alternativna radna mjesta nisu stvorena u nacionalnim zemljama tih multinacionalnih kompanija), i to na način da recimo Nike povjerava proizvodnju ugovornim partnerima (nerijetko isti ugovorni partner na Filipinima u istoj tvornici proizvodi tenisice za Nike i za Deichmann, s tim da se Nikeove tenisice prodaju za 800 kuna, a za Deichmannove za 200 kuna).

Iako je priča sadržana u poglavlju «Bez posla» meni osobno trenutno najtragičnija (jer sam i sama u mukotrpnoj potrazi za poslom), i druga su poglavlja jednako uznemirujuća: «Bez prostora» govori o tome kako su se brandovi širili na način da gotovo da danas ne postoji niti pedalj nemarkiranog prostora (za što su se borili razni aktivisti) – najgori primjer koji mi je ostao u pamćenju jest kako je jedna ulica u Kanadi u korist reklame za nove Levisice, model Silver, obojena u srebrno – sve su fasade bile srebrne. Također, marke dolaze već i u vrtiće, škole i na sveučilišta, nalaze se u školskim knjigama (opravdanje praktički i postoji – djeci je možda lakše učiti uz pomoć onoga s čime se susreću svakodnevno), a svoje sudjelovanje u životu mladih opravdavaju svojim bogatim sponzorstvima i događanjima u korist djece (Pepsi je tu najbolji primjer, oni gotovo da imaju monopol sa svojim automatima u američkim školama).

Poglavlje «Bez izbora» govori o načinima širenja brenda i preko granice zadanog proizvoda – danas ne samo da Nike ima svoje kolekcije sportske opreme, već imaju i svoje Nike – gradove (Nike – Town), Disney ima svoje Disneyworldove, radi se o mjestima koja prodaju idilu kakvu zamišljaju direktori multinacionalnih korporacija, bez mogućnosti izbora za male trgovce i proizvođače koji žele proizvoditi vlastitu viziju. Slobodno razmišljanje se dokida u korist bezumne potrošnje. Zanimljivo mi je bilo i čitati Starbucksovu strategiju za širenje svojih prodajnih mjesta – Starbucks se uvijek promovirao kao new age mjesto, utočište iz gradske vreve uz šalicu izvrsne kave, i baš zato što se (kao i, primjerice, Body Shop) skrivao iza produhovljene ideologije, njihovi su planovi bili skriveni: Starbucks ima tehniku «preplavljivanja» (nešto kao i kladionice kod nas) – Starbucks u jednom dijelu grada otvara toliko svojih podružnica i prodajnih mjesta da doslovce zagušuje tržište i izgurava konkurente (pa čak i svoja prodajna mjesta) sve dok ne ostane jedini prodavač kave na tom području. Nakon toga prelazi na novo gradsko područje. Perfidno, zar ne?

Konačno, posljednje poglavlje «Bez logotipa» govori o tome kako je antikorporacijski aktivizam iskoristio najjače oružje korporacija protiv njih. Naime, brand koji se gradi 20 godina i koji počiva samo na reputaciji može se uništiti za mjesec dana, ukoliko se udari upravo na tu reputaciju.

Potaknuta ovom knjigom, morala sam se upitati jesam li i sama nasjela marci, jesam li samo blaža verzija onih klinaca iz američkih geta koja moraju imati najnovije Air Jordanice, čak i ako nemaju što jesti, po cijenu ubojstva drugog klinca koji na nogama ima upravo taj željeni objekt. Pa da vidimo.

Odjeća:
Moj ormar je u najmanju ruku eklektičan: tu se uz majice iz Benettona i Esprita guraju različiti primjerci garderobe sa štandova i iz žičanih košara u Emezetti. Moram reći da glede garderobe ne venem pretjerano za skupim odjevnim predmetima iz markiranih trgovina – nemam ništa što nosi natpis Sisley (i ovaj «Benetton» na majici bih rado izbjegla, jer mi se čini da postajem pravi čovjek – sendvič; plaćam im za majicu i onda ih još besplatno reklamiram po gradu, pa gdje to ima?), tek si tu i tamo priuštim nešto skuplje što planiram nositi i po nekoliko sezona (prošle zime sam istresla 500 kuna iz kasice za Espritovu jaknu, i to na sniženju, tako da sam ove sezone, a i iduće, definitivno mirna).

Obuća:
Kod obuće sam već malo osjetljivija, ali ne glede marke, već glede udobnosti, stoga mi nije strano otići u neke «naše» prodavaonice obuće, poput Borova, Planike ili Alpine – ispostavilo se da oni još uvijek proizvode kvalitetn(ij)u obuću po nešto nižoj cijeni nego talijanski lanci koji su preplavili moj slavonski grad. Evo, čak ću priznati da sam ove godine prvi put kupila martensice, i to čak ne niti marte – čizme, već lijepe, jagodičaste marte – cipele s cvjetićima, boje nečeg divnog što se jede. Od tenisica volim BK (kod njih me osobito oduševljava što proizvode dječje, jeftinije modele do broja 40).

Klopa:
Malo sam sucker za «kupujmo hrvatsko», da ne spominjem da sve više padam na domaću hranu, domaće voće i povrće iz vlastite proizvodnje, domaće kolače i kekse, domaće pripravljene ručkove i večere. McDonald' s s početka priče izgubio je svoj appeal još tijekom nižih razreda srednje škole, eventualno još uvijek mogu jesti u ovim našim fast – food restoranima (možda gajim neke lažne nade, ali imam dojam da pizza iz naših cateringa i pizzerija, kao i ćevapi, chimichanga i drugi specijaliteti, nisu toliko nekvalitetni kao klasični fast – food. Vrijeme će pokazati). Ipak, kad mi nešto poklanjate, poklonite mi Bajaderu, Franckovu ciglicu (i instanticu, čak dapače) i Mikado.

Kozmetika:
Što se mene tiče, Elizabeth Arden i Max Factor slobodno mogu i propasti, od mene se garantirano neće obogatiti (šminka – to je nešto što se dobiva na poklon od rodbine izluđene činjenicom da ne znaju što bi ti pribavili). Ipak, ne štedim na onome – što – nije – dekorativna – kozmetika, na mlijeku za tijelo i hidratantnim kremama. Međutim, i tu sam se oduševila proizvodima iz jeftinijeg dijela spektra: obožavam Afroditino anti – stress mlijeko za tijelo s kamilicom i zelenim čajem (kao stvoreno je za nas bljedunjave, osjetljive kože i sklone osipu), i hidratantnu kremu za lice s aloe verom. Dakako, ne smijem najbolji Garnier koji me oduševljava već i mirisom. Glede šampona – nemam preferencije, iako se kod nas već godinama tradicionalno koristi Palmolive (najviše za najmanje novaca).

Knjige:
Nisam snob, ja čitam sve :)

Za kraj, kao nešto malo ozbiljnija preporuka, evo što izdavač, VBZ, kaže za svoje izdanje «NO LOGO» autorice Naomi Klein:

«No Logo kanadske autorice Naomi Klein – knjiga koja je originalno objavljena 2000. i odmah po izlasku privukla veliki interes – zapravo je jedan od prvih istraživačkih radova u kojoj su jasno razotkrivene posljedice globalističke ekonomije u devedesetim godinama prošlog stoljeća, dakle sve one promjene, naoko neprimjetne, koje su se dogodile nakon eksplozije marketinških strategija multinacionalnih korporacija. No Logo je mnogo toga u jednoj knjizi – i kulturološka analiza i izvrstan izvještaj o središnjim problemima u novim uvjetima informatizacijskog doba, odnosno načinu na koji danas funkcionira korporativna Amerika, i važan publicistički rad koji uvjerljivo dočarava mračno i bezobzirno naličje kapitalizma. No Logo, dakle, nije akademska literatura nego manifest koji potiče otpor protiv nove vrste korporativno – medijskog ropstva.»

27.08.2009. u 16:07 • 4 KomentaraPrint#

utorak, 25.08.2009.

Richard Price: "Samaritanac"

Broj 35 u Algoritmovoj Najbiblioteci je roman «Samaritanac» američkog autora Richarda Pricea, za koga Algoritmovi urednici kažu sljedeće: «Richard Price, majstor pretakanja beznađa i nesmiljenosti slamova današnje Amerike u tvrdu, fascinantnu prozu, nakon četverogodišnje spisateljske stanke vraća se na ulice grada Dempsya u New Jerseyu. Dempsey je možda fiktivan, ali neposredno je prepoznatljiv kao zrcalo stvarnosti zaboravljenih zakutaka današnje Amerike.»

U središtu radnje je žrtva, bijelac srednje dobi, bivši televizijski scenarist Ray Mitchell, koji se vraća u stari kraj među poznate ljude samo da bi ustanovio kako stvari nisu iste i kako je potrebno samo malo pružiti ruku prema ljudima u zajednici kako bi čovjek završio razbijene glave. Otkriti tko je skrivio taj zločin prepušteno je policijskoj veteranki iz tog kraja, Nerese Ammons, i ona puževim korakom otkriva koliko je toga zapravo poremećeno u getu (niti njezin sin neće biti pošteđen).

Mene zapravo najviše zbunjuje koliko sustav vrijednosti može biti poremećen da mladi iz geta odrastaju uvjereni da će ih novac osloboditi, bez obzira na način na koji se taj novac stječe (da se razumijemo, u određenom segmentu ni kod nas nije drugačije, iako se još uvijek toliki broj mladih ne bavi dilanjem droge i oružanim pljačkama) – važno je kako izgledaš na ulici, a ne imaš li što jesti. Onaj koji uči, trudi se i pošteno radi je glupan (ovo baš podsjeća i na naličje «hrvatskog sna», zar ne?), pametan je samo onaj tko može zaraditi što više u što manje vremena.

Ja nisam tako odgajana, za mene je pitanje osobnog dostojanstva pošteno raditi (zato danas i ne mogu pronaći posao u struci, prednost će uvijek imati onaj tko je povukao vezu, tko je dao novac ili tko poznaje nekoga tko poznaje nekoga...) i u životu se oslanjati samo na svoj trud i svoju vlastitu dobru sreću. Zasad mi to nije donijelo puno dobra, ali idem dalje vjerujući kako će na kraju, kad dođe do naplate računa, sve ispasti dobro (da nisam ove vjere, vjerojatno ništa u mom životu ne bi imalo smisla).

P. S. Što se tiče ovog romana, možete ga pročitati ako nemate drugog posla, ali meni se činilo da pred kraj pomalo postaje razvučen u namjeri da što više šokira prikazom života mladih i besperspektivnih crnaca iz geta, što čini po cijenu dinamičnosti radnje. Inače nije loše.

Glazba uz čitanje: Coolio – Gangsta' s Paradise (pjesma moje mladosti, njezina vrijednost je više sentimentalna nego umjetnička).

25.08.2009. u 16:30 • 2 KomentaraPrint#

nedjelja, 23.08.2009.

Dubravka Ugrešić: «Baba Jaga je snijela jaje»

Ne znam jeste li već čitali išta od ove autorice no ja u ovom postu planiram biti maksimalno pristrana s obzirom da mi je ona jedna od rijetkih dragih autorica koje pišu na jeziku bivših država socijalističke Jugoslavije, jedna od rijetkih čiji se stavovi nisu mijenjali tijekom vremena (samo su stjecali oštrinu) i koja je ostala angažirana i vjerna idejama koje je imala kad je napuštala Hrvatsku (danas živi u Amsterdamu i vanjski je predavač na europskim i američkim sveučilištima).

«Baba Jaga je snijela jaje» njezin je doprinos svjetskoj biblioteci Mitovi (oni koji prate ovaj blog znaju da sam već pisala i o još jednoj knjizi iz te biblioteke, radilo se o knjizi «Angus sanjar» škotskog autora Alexandra McCall – Smitha). Zadatak je te biblioteke ponuditi nova promišljanja nekih mitova i legendi koji su ukorijenjeni u općoj kulturi. Tako je Dubravku Ugrešić zapala baba Jaga, lik karakterističan za slavensku mitologiju (nisam se mogla oteti dojmu kako je to prikladno s obzirom na njezin izražen feminizam, jer je baba Jaga utjelovljenje onog dijela ženske ličnosti koji odbija muškarce – njezina samodovoljnost, njezina povezanost s krvlju i tjelesnim, ono što bismo – tako naučeni – nazvali ružnim i odbojnim).

Inače, ovu knjigu i sama autorica naziva «diptihom»: podijeljena je u dvije odijeljene cjeline – prva je nazvana «Pođi tamo – ne znam kamo, donesi to – ne znam što» (radi se o jednoj od baba Jaginih zagonetki iz priča), a druga je nazvana «Pitaj, samo znaj, svako pitanje ne vodi dobru» (što je također jedna od baba Jaginih upečatljivijih replika). Prvi dio je onaj «zagrebačko - bugarski» u kojem se javljaju dva lika – starija, senilna majka i njezina kćer (taj je dio pisan u ich – formi, iz kćerinog gledišta). Kćer kao majčin emotivni izaslanik («bedel», kako to u riječi uobličava kćer) odlazi u majčino rodno mjesto, Varnu u Bugarskoj, kamo je prati bugarska folkloristica Aba (ona se utjelovljuje još i u posljednjem, trećem dijelu ovog diptiha, svojevrsnom podlistku koji se naziva «Baba Jaga za početnike»).

Zanimljivo je što Dubravka Ugrešić kaže za folkloriste (izjednačujući ih nacionalistima, o kojima se zna što ja mislim):

«Ako išta nisam podnosila onda su to bili folklor i folkloristi. Folkloristi su bili neka vrsta nedoraslih ljudi, akademskih infantilaca. Tiho su, nikome na putu, šuškali u svojim akademskim koutovima. U moje vrijeme po svim tim zonama bogatima folklorom – Jugoslavijom, Bugarskom, Rumunjskom – švrljali su uglavnom folkloristi. I zanimale su ih samo dvije stvari: folklor i komunizam na razini folklora (politički vicevi, častuške, gange, komunističke legende). Danas se više ne bih mogla zakleti da je ičega drugog i bilo, ali tada mi se taj interes činio intelektualno inferiornim. Domaći folkloristi u većini slučajeva bili su pritajeni nacionalisti, što se potvrdilo kasnije, kada je buknula mržnja, a onda i rat. Inozemni, zapadnoevropski i američki, performirali su svoj akademski kolonijalizam bez rizika: nije bilo opasnosti da će ih «urođenici» skuhati i pojesti za večeru. Zašto su svi ti stranci, pored bogate domaće renesansne književnosti, baroka, modernizma, zanimljive avangarde, čak i postmodernizma, zapeli baš za folklor, pitala sam se. Kada se Jugoslavija raspala, mnogi su ostali razočarani, primivši raspad kao urotu uperenu protiv njih, osobno. Najednom su nestali oni bučni međunarodni susreti, sa šljivovicom koja je tekla u potocima i janjcima koji su se veselo okretali na ražnju; nije više bilo vezenih ručnika, naivnih slikara, temperamentnih narodnih kola, etno – suvenira i pričljivih lokalnih intelektualaca koji su uvijek imali vremena za sve i svakoga. A kada je započeo rat, poletjeli su u tu zonu novi «folkloristi», sada je mržnja postala privlačno polje za antropološka, etnološka i folkloristička istraživanja. S legendi o Kraljeviću Marku preseliili su se na novokomponirane legende o ubojicama, krimosima i mafijašima, o srpskome «heroju» Arkanu i njegovoj ljepoti – djevojci Ceci, i o hrvatskome «heroju i playboyu» Anti Gotovini. Žrtve su i inače malo koga zanimale.»

Drugi dio je onaj fantastičniji, smješten u češke toplice, gdje tri starije žene, Beba, Pupa i Kukla provode svoj odmor. Taj je dio posvećen onome što i Houellebecq opisuje u «Mogućnosti otoka» - fiksaciji na mladost, što dulji mladenački izgled i održavanje zdravlja, wellness i slično. Ipak, i ovdje su nedvojbena simbolička lasa bačena u smjeru zadane babe Jage, što najjasnije postaje tek čitanjem posljednjeg dijela knjige, nazvanog, kako već rekoh, «Baba Jaga za početnike» (taj treći dio je smješten u sadržajni okvir nazvan «Što više znaš, brže stariš» - naime, folkloristica Aba Bagay (baba Jaga, jel) pismeno objašnjava uredniku biblioteke Mitovi što je autorica mislila dok je pisala prva dva dijela, s obzirom da se nigdje izrijekom ne spominje baba Jaga).

Što mislim o takvom književnom postupku? Mnogi kažu da ako pisac mora objašnjavati što je htio reći, očito to nije dobro rekao in the first place. Je li treći dio u tom smislu nepotreban? S druge strane, velik bih dio aluzija na babu Jagu propustila da nije bilo tog trećeg dijela koji donosi pregled značajki tog mitološkog lika u raznim kulturama i društvima (što bi, dakako, bila šteta, jer bih vjerojatno zaključila da je autorica pomalo promašila temu i odbacila tu knjigu kao – hm, promašenu), tako da ne bih mogla reći da je treći dio redundantan.

Preporuka za čitanje: iako mi je žao što se Dubravka Ugrešić koncentrirala samo na polovicu mitološkog lika koji je jedne strane baba Jaga, a s druge Morana (vamp – žena koja proždire muškarce, sve ono što muškarce privlači kod žena), nije mi žao što sam ovo pročitala, s obzirom da knjiga ima i nedvojbenu edukativnu vrijednost. Je li to doista «novo promišljanje mita»? Mislim da jest, osobito u smislu da promatra babu Jagu iz perspektive ženskog starenja i starosti općenito (starenjem stanovništva radi se o sve prisutnijoj pojavi s kojom ćemo tek morati učiti nositi se na niz novih načina). Čitajte, pa makar se (kao niti ja, uostalom) ne budete u svemu slagali s Dubravkom Ugrešić, radi se o autorici širokih nazora i velikog obrazovanja s kojom je zadovoljstvo komunicirati.


23.08.2009. u 16:24 • 5 KomentaraPrint#

srijeda, 19.08.2009.

Laura Esquivel: "Hitar kao žudnja"

Telegrafiranje je danas izgubljena umjetnost iako je u vrijeme kad se događa radnja romana autorice Laure Esquivel «Hitar kao žudnja» to bio jedini način da ljudi između sebe prenesu misli i osjećaje na daljinu. Za razliku od njezinog prvijenca «Kao voda za čokoladu» (navodno – svjetski bestseler) koji je predstavljao svojevrstan ženski hommage magijskom realizmu, ovu je priču autorica posvetila svom ocu.

I u priči je u središtu radnje jedan otac (iako u vrijeme kad se događa glavnina radnje on nije bio Lluvijin otac nego tek dječak), imenom Jubilo (Jubilo znači radost, slavlje), koji je od malih nogu imao neobičnu sposobnost da spoznaje tajne ljudskih srca i da ih što vjernije ispolji u njihovo ime, iako nositelji tih osjećaja možda niti ne znaju da ih gaje.

Jasno, u središtu radnje je i jedna žena, Lluvijina majka Lucha, rasna latinoamerička ljepotica s bogatim porijeklom. Što je najbitnije za ljubavnu sreću, pita se Laura Esquivel u priči u kojoj nastoji pomiriti materijalno blagostanje i siromaštvo protkano strašću. Nažalost, dvoje mladih se nakon događaja dostojnog tragedije zabune rastaje da bi se pomirili tek na samrtnoj postelji jednoga od njih.

Preporuka za čitanje: moram priznati da sam ovu knjigu brzo pročitala, ali se njezina radnja, po mom iskustvu, jednako brzo i zaboravlja. Čitajte ukoliko nemate važnijih projekata.

Glazba uz čitanje: Vaya Con Dios, Arcade Fire, Buena Vista Social Club, Cesaria Evora, fado, pa i Cubismo u nedostatku boljeg.

19.08.2009. u 15:41 • 1 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 17.08.2009.

Godišnja doba 1 i 2

Kad mi se ono što sam posudila u knjižnici i ne svidi osobito (to sad nije slučaj) ili mi je posuđena literatura preteška za određeno životno doba ili razinu stresa (to sad jest slučaj), utječem se vlastitoj zalihi nepročitanih knjiga.

Tako sam ostavila polupročitano publicističko djelo «No logo» autorice Naomi Klein i «Baba Jaga je snijela jaje» Dubravke Ugrešić (ja sam potpuno zaljubljena u djela Dubravke Ugrešić, jer izražava i stavove s kojima se slažem i one s kojima se ne slažem na način da se mogu dobro i kvalitetno posvađati s njom čitajući) – jedva čekam da vam počnem pričati o tim knjigama, doduše, jer su obje izrazito zanimljive, mislim da bi se dijelu čitatelja svakako morale svidjeti (i ja sam došla do njih preko preporuka zadovoljnih čitatelja).

Nego! Naravno da sam onda utekla k Stephenu Kingu i njegovim «Godišnjim dobima» u dvije knjige (dakako, valjalo bi spomenuti kako sam u međuvremenu ponovno pročitala i Harrya Pottera, šestu i sedmu knjigu, ali moram priznati da mi se nisu toliko svidjele na drugo koliko na prvo čitanje). «Godišnja doba» se sastoje od četiri kraća Kingova romana. Prva je knjiga podijeljena na dva dijela: «Proljeće nade» i «Ljeto korupcije».

Proljeće nade – «Rita Hayworth i iskupljenje u Shawshanku»

Oni koji nisu čitali, sigurno su gledali Shawshank Redemption s Morganom Freemanom i Timom Robbinsom u glavnim ulogama (kako vrijeme brzo prolazi – film je snimljen sad već davne 1994. godine). Ja nisam gledala, ali sam zato sad pročitala. Pripovjedački postupak podsjetio me na «Dolores Claiborne» (ili bolje rečeno, na Dolores Claiborne) – rijetko tko kao King zna biti neposredan i pripovijedajući fabulu govoriti tako rječito i o pripovjedaču.

Ljeto korupcije – «Darovit učenik»

Ovdje sam se jako naživcirala, jako. Radi se o tipičnom američkom dječaku koji otkriva da je dobri djedica iz susjedstva zapravo neotkriveni nacistički zločinac. Malac ucjenama prisiljava psihopata da razotkriva zlo koje je trebalo ostati zakopano, a meni se želudac okretao kod svake nove stranice (želim ovo opisati na način da shvatite da je bilo toliko ogavno da je super, ali ne znam jesam li uspjela…)

Druga knjiga, prirodno, sadrži dijelove nazvane «Jesen izgubljene nevinosti» i «Zimsku priču».

Jesen izgubljene nevinosti – «Truplo»

Priča nazvana «Truplo» slatka je priča o dječacima koji su načuli za truplo na pruzi i odlaze ga vidjeti. To je trailor – trash priča o odrastanju koja nije nužno rezervirana samo za manjine: neki će se iščupati i napraviti nešto od sebe, a drugi će postati šljakati u tvornici i napumpati neku curu.

Zimska priča – «Metoda disanja»

Moj osobni favorit, zato što je radnja smještena u misteriozni muški klubu kojem se osobito štuje vještina pripovijedanja priča: svakoga četvrtka jedan će član kluba ispričati priču drugim članovima, a ona koju će ispričati osamdesetogodišnji liječnik McCarron nešto je više od obične obiteljske anegdote.

Osim knjiga o kojima sam pričala na početku, srdačno izvještavam blogersko i neblogersko pučanstvo da trenutno čitam još i kratku knjigu Sandre Cisneros: «Kuća u Ulici Mango», o kojoj će također biti riječi, a uskoro javljam i što mislim o «Hitar kao žudnja» autorice Laure Esquivel.

P. S. Ovo mi je dvjestoti post.

17.08.2009. u 14:52 • 5 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 10.08.2009.

Elizabeth Gaskell: "Cranford"

Eh, što mi se neki dan dogodilo u knjižnici: sve su naše divne knjižničke tete zamijenili smrdljivim knjižničkim muškarcima koji su se uparavali i znojili među knjigama kao da nema sutra. Dakako, gospođe knjižničarke moraju na godišnji, i ja se nadam da je to samo trenutni šik jer – prvo sam čekala da se gospodin knjižničar dosita napriča s jednim od (također smrdljivih) korisnika knjižnice o ongoing igri «naših», dok me dotični korisnik suptilno izguravao iz reda, a onda, dakako, pola knjiga koje sam tražila uopće nije bilo ili misteriozno nisu bile tamo gdje su trebale biti. U knjižnici je bilo negdje pet – šest muškaraca u dobi od 38 – 60 godina i ja sama, jedina ženska osoba među (k)nji(ga)ma. Jedan je korisnik, isti onaj koji je došao u poluvremenu utakmice, donio je na papiriću naslov knjige s riječima: «E, de mi neš' za čitat'!», na što mu je knjižničar, dakako, odvratio da knjige koju je poželio nemaju (radilo se o novom Zafonovom hitu, «Anđelovoj igri») i da postoji lista rezervacija, s obzirom da se radi o vrlo novoj knjizi koja je sad prilično tražena. Na što je korisnik pobenavio i svoje benavljenje popratio riječima: «Phhhhhiiiiiiiu, a šta ću ja sad čitat'?» Zašto? Zato što očito postoji samo jedna knjiga na planetu Zemlji, a tu je knjigu napisao Zafon.

(Ah, rekla bih ja i štošta više (no ne smijem iz straha da ne zvučim previše zajedljivo), ali radi se o korisniku kojega sam imala prilike profesionalno sresti, pa valja reći – šokantno – da se radi o doktoru znanosti koji, ukoliko je doista želio pročitati baš novog Zafona, ima sredstava kupiti jedan primjerak!)

Brže – bolje sam pokupila dvije knjige koje mi je knjižničar našao, i s police najčitanijih knjiga (koja se zapravo svela na hrpu na pultu, a prije je zauzimala čak tri – četiri police) izabrala još dvije ni ne gledajući, i napustila taj okaljani sveti prostor.

Bilo bi vrlo blago reći da sam bila revoltirana – bila sam revoltirana do te mjere da sam tvrdila da ću prestati dolaziti u knjižnicu ako se ona u doglednom razdoblju pretvori u «svemušku prčiju» (što doista nije obrnuti šovinizam, objasnit ću). Naime, moja knjižnica je uvijek bila svojevrstan ženski hram u kome su ljudi govorili tiho i u koje su dolazile uglađene postarije žene sa šeširima i govorile: «Draga, imate li još nešto od ovog autora, apsolutno je fantastičan!» Muškarci koji su dolazili imali su kožne aktovke i bili su dostojanstveni. Knjižnica je hram kulture, nije birtija i ja apsoštrumpfno ne vidim da je baš knjižnica mjesto na kojem se priča kako Dinamo trenutno stoji u Europi i u koji se dolazi u kratkim gaćama i papučama za plažu. Meni treba barem jedno takvo mjesto u kojemu se mogu uvjeriti kako postoji tračak nade da ne živim među potpunim divljacima.

Nego! Među inim knjigama koje sam pokupila ne gledajući našla se i Elizabeth Gaskell i njezino prozno djelo «Cranford» (objavila izdavačka kuća Nova knjiga Rast početkom ove godine, sjajan izbor!). Gđa Gaskell je inače predstavnica engleskog realističkog romana, a vjerujem da je osim «Cranforda» kod nas objavljen još samo njezin roman «Sjever i Jug». Pisala je o kontrastu između engleskog ruralnog juga i industrijskog sjevera, međutim «Cranford» nije o tome. No najbolje će moje oduševljenje ilustrirati sljedeći odlomak:

«Cranford je provincijski gradić kojim upravljaju etikete, običaji i iznad svega žene. To je mjesto u kojem se strogo poštuju pravila ponašanja, u kojem se ustaje i liježe, prima goste i ide u goste u točno određeno vrijeme, to je mjesto u kojem je moderno ono što kranfordske dame proglase modernim, u kojem biti bogat znači biti priprost, a biti siromašan sramota, to je mjesto u kojem svi znaju sve o svima i mjesto u kojem su muškarci tako suvišni, ali bez kojih se ponekad ipak ne može. Ovo klasično djelo engleske književnosti osvaja i današnjeg čitatelja svojim nježnim humorom i blagom satirom te majstorski iznijansiranim likovima.» Dodajem još da se radi o noveli prema kojoj je BBC snimio seriju koju također možete pogledati ukoliko ste vješti s internetskim pretraživačima snimljenih sadržaja.

Novela je pisana u prvom licu, pripovjedačica je gospođica Smith, gošća dviju sestara, gospođica Jenkyns i njihovih sugrađanki, gospođice Pole, gospođe Jamieson i gospođe Fitz – Adam. U svakom slučaju, ova me knjiga, makar i za neko vrijeme uvjerila da je postojalo jedno uglađenije razdoblje i jedno pristojnije mjesto u koje muškarci nemaju pristupa, ili ako imaju, bolje im je da se ponašaju kako Bog zapovijeda.

10.08.2009. u 15:43 • 4 KomentaraPrint#

subota, 08.08.2009.

Re - reading Tournament

Ponekad, kad želim pustiti mozak na pašu, uhvatim se čitanja svojih starih knjiga iz djetinjstva, i to onih koje već gotovo znam napamet i s kojima sam odrasla. Tako sam danas ponovno čitala «Zabranjena vrata» Zlatka Krilića (moj je primjerak te knjige izrauban preko svake mjere – izašao je u paperback – izdanju Znanja, biblioteka Hit Junior – ali ima potpis autora preko naslovnice, mislim da mi je taj potpis prikupio neki od mlađih članova obitelji kad je Zlatko Krilić gostovao u našoj (bivšoj) osnovnoj školi).

Radi se o tinejdžerima koji su silom prilika, zbog tuberkuloze pluća, prisiljeni biti u omladinskoj bolnici. Zabranjena vrata su (dakako!) vrata ženskog odjela bolnice na koji siroti muškići nastoje prebjeći unatoč budnim pogledima sestara i drugog medicinskog osoblja. Zgodan roman, duhovit, iako sam primijetila da klinci danas ne mogu shvatiti neke fore koje su bile aktualne kad smo mi odrastali (polaroid – aparat, što je to?) Jutrošnje je čitanje stoga bilo moj long trip down the memory lane, što svakom čitatelju barem povremeno preporučujem.

Nešto kasnije izdanje, iako također iz vlastite biblioteke, je i «Harry Potter i Red Feniksa» kojim sam se bavila prošlog vikenda. Naime, išli smo obiteljski gledati najnovijeg Harrya Pottera u kino, pa sam se ja malo zainatila glede toga koji je po redu to Harry Potter (cijeli redoslijed mi se pobrkao jer sam mislila da je Plameni pehar peti po redu, po čemu bi Red Feniksa bio šesti, a Princ miješane krvi – najnovija ekranizacija – sedmi. Jasno, iza Princa miješane krvi idu još i Darovi smrti, što znači da su Darovi smrti sedmi dio, a cijeli se moj popis pomiče za jedno mjesto unatrag). Zgodan je taj Harry Potter, i dalje tvrdim (pri čemu doista ne mislim na mladca koji glumi Harrya u ekranizacijama, već na glavnog lika knjiga, kao i na sam serijal).

Da nečija obiteljska biblioteka može kriti doista iznimne količine knjiga, još sam se jednom uvjerila i nakon što sam pročitala recenziju «Kuće u Ulici Mango» autorice Sandre Cisneros u Sic! – u, časopisu za po – etička istraživanja i djelovanja. Sjetila sam se, naime, da i mi kod kuće negdje imamo primjerak te knjige (koju sam, ruku na srce, davno čitala) pa sam odlučila obnoviti znanje. Jasno, u časopisu je bilo i niz drugih recenzija, ali ova me knjiga osobito zaintrigirala jer nisam mislila da bi neki fensi – šmensi časopis za (budimo realni!) po – etička istraživanja i djelovanja davao prostor knjizi koju je izdala Mozaik knjiga. Možda je to moja predrasuda, ali čini mi se da se književni kritičari i urednici književnih časopisa ovih dana pale na «alternativnije» izdavačke kuće poput Šarenog dućana, Disputa, Frakture, Pelaga, pa u određenom dijelu naklade i na Profil i Algoritam, ali Mozaik knjiga mi se uvijek doimala izdavačkom kućom koja prodaje dobro upakirane bestselere i tvrdoukoričene ljubiće za kućanice koje su se učlanile u Svijet knjige (kako mislite da sam ja došla do primjeraka izdanja Mozaik knjige – moja gospođa majka je članica Svijeta knjige otkad su ribe izašle iz vode i mutirale u gmazove…). Iako, u svoju obranu moram reći da su mi se ponekad knjige izdane kod Mozaik knjige činile vrjednijima čitanja od alternativnih – visokoknjiževnih – fensi knjiga kod nekih drugih, popularnijih izdavača.

U tom razmišljanju vas ostavljam, ali evo i zadatka za razmišljanje: preferirate li vi nekog izdavača iznad nekog drugog i mislite li da kod nas ima mjesta za specijaliziranje žanra kao što je to na nekim većim tržištima?

08.08.2009. u 14:45 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 06.08.2009.

Nacionalizam kao gangrena

Ovaj post pišem ponukana čitanjem prvog broja časopisa za po – etička istraživanja i djelovanja Sic! u čije su se osmišljavanje upustili studenti Filozofskog fakulteta u Sarajevu uz pomoć svoga profesora Nenada Veličkovića kojega sam imala priliku upoznati prije nekoliko godina.

Temat broja je, dakako, nacionalizam (u BiH je on možda jače izražen zbog postojanja triju konstitutivnih naroda, no nijedna bivša jugoslavenska republika ne može se pohvaliti činjenicom da kod nje nema ognjištarstva i nazadnjaštva).

Nacionalizam u onom obliku kakvoga imamo prilike vidjeti u Hrvatskoj tema je oko koje mi živac skače svakih petnaest dana (od današnjeg sam dana zato prestala čitati dnevne novine i odbijam biti informirana o dnevnoj politici i događanjima. Cerebralna higijena.) – pisat ću o njoj sad i vjerojatno nikad više jer ne želim otvarati novi poligon za ljude s viškom vremena i manjkom sposobnosti razmišljanja vlastitom glavom.

Nacionalizam mnogi često pogrešno izjednačuju s domoljubljem. Stoga mi prvo valja definirati što je domoljublje (laički i subjektivno, kakav je uostalom i čitav ovaj blog). Za mene je pravi domoljub osoba koja služi na čast svojoj domovini, osoba koja voli svoju domovinu na način da: uredno plaća poreze i poštuje pozitivne pravne propise svoje zemlje (pravnica sam pa mi ovo prvo pada na pamet); nadalje, da ispravno govori svoj jezik, da poznaje tradiciju, kulturu i povijest svoje zemlje, da se s poštovanjem odnosi prema njezinom prirodnom i kulturnom blagu i da voli sve svoje sunarodnjake.

Sve ostalo – nije domoljublje.

Niste domoljub ako se potučete s pripadnikom druge nacije na nogometnoj utakmici. Niste domoljub ako bacate smeće po ulicama ili ako širite agresiju. Niste domoljub ako jašete po državnim jaslama (socijali i drugom) kao da nema sutra, a sposobni ste raditi. Niste domoljub ako ste karika u lancu korupcije. Vandali nisu domoljubi. Ljudi koji odlaze na Thompsonove koncerte nisu domoljubi nego budale jer se daju prevariti od uspješnih biznismena koji zarađuju na način da neprestano lože pod nacionalnim kotlom.

Što je, dakle, nacionalizam? Za potrebe ovog teksta poslužit ću se citatom iz Sic! – a koji najbolje izražava i moje osobno mišljenje: „Nacionalizam je ideologija banalnosti. Nacionalizam je, dakle, totalitarna ideologija. Nacionalizam je, uz to, ne samo po etimološkom značenju, još posljednja ideologija i demagogija koja se obraća narodu. Nacionalizam je kič... Kič i folklor, folklorni kič, ako vam se tako više sviđa, nisu ništa drugo do kamuflirani nacionalizam, plodno polje nacionalističke ideologije. Zamah folklorizma, kod nas i u svetu, nije antropološke prirode, nego nacionalističke. Nacionalizam je, dakle, prevashodno negativitet, nacionalizam je negativna
kategorija duha, jer nacionalizam živi na poricanju i od poricanja. Mi nismo ono što su oni. Mi smo pozitivan pol, oni negativan. Naše vrednosti, nacionalne, nacionalističke, imaju funkciju tek u odnosu na nacionalizam onih drugih: mi jesmo nacionalisti, ali oni su to još i više, mi koljemo (kad se mora), ali oni još i više; mi smo pijanci, oni alkoholičari; naša istorija je ispravna samo u odnosu na njihovu, naš je jezik čist samo u odnosu na njihov. Nacionalizam živi od relativizma. Ne postoje opšte vrednosti, estetičke, etičke, itd. Postoje samo relativne. I u tom smislu, u prvom redu, nacionalizam jeste nazadnjaštvo. Treba biti bolji samo od svoga brata ili polubrata, ostalo me se i ne tiče. Skočiti malo više od njega, ostali me se i ne tiču. To je ono što smo nazvali strah. Ostali čak imaju pravo da nas dostignu, da nas prestignu, to nas se ne tiče. Ciljevi nacionalizma uvek su dostižni ciljevi, dostižni jer su skromni, skromni jer su podli.“ (Danilo Kiš, Čas anatomije)


Nacionalizam je intelektualiziranje namijenjeno ograničenima. U ovom povijesnom trenutku, u ovakvoj društvenoj situaciji samo će vas budale pitati gdje ste bili devedes’ prve i jeste li ustaša. Ako želite stvarati, radi vlastitog užitka ili jer namjeravate ostati zabilježeni, ne ograničavajte se nacionalnim granicama, one su irelevantne. “Za dom spremni” na koncertima viču samo oni koji ne znaju za bolje.


06.08.2009. u 18:02 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 03.08.2009.

Elmore Leonard: "Kaubojske priče"

Dosad sam u prethodnih nekoliko postova govorila o «ženskastim» romanima i tematici, a sad idemo na nešto potpuno muževno, obojeno čašću, krvlju i znojem, no definitivno ne i suzama. Kaubojski roman jedan je specifičan žanr zabavne književnosti u kojemu podjednako uživaju muškarci i dječaci, iako žene nisu pretežno poznate niti kao glavni likovi niti kao obožavateljice «divljezapadne» literature. Ipak, u obranu nježnijeg spola moram istaknuti vlastiti primjer, jer sam kao klinka voljela «Jahače rumene kadulje» Zanea Greya, a dobro se sjećam i obožavanog dvotomnog izdanja «Winnetua» autora Karla Maya.

Legenda kaubojaca o kojem bih danas htjela govoriti je američki autor Elmore Leonard, slavan je po jednoj izreci koja se tiče pisanja, a koja glasi: «Ako izgleda kao pisanje, piši ponovno» ili bar tako kaže Velimir Grgić, autor pogovora izdanju «Kaubojskih priča» ovog autora, a koje je izašlo kod koprivničkog Šarenog dućana (ipak, nije Elmore Leonard poznat samo po svojim kaubojskim pričama, već i po nizu romana drugačije tematike koji su gotovo svi do jednoga uspješno ili manje uspješno preneseni na celuloidnu vrpcu).

Biser ove zbirke priča je svakako priča «U 3:10 za Yumu», koja je ekranizirana čak dva puta – prvi put s Glennom Fordom i Vanom Heflinom u glavnim ulogama, a drugi put prije dvije godine, gdje su Jima Kidda i Paula Scallena (njegovog sprovoditelja u zatvor) utjelovili Russell Crowe i Christian Bale. Ipak, i druge se priče očituju jednakom hard – core tematikom: muškarci su šutljivi, opaljeni suncem, znojni i dostojanstveni. Zakon koji vlada je zakon jačeg, a društvena pravila nameću oni koji imaju najveći fizički autoritet, najveću pušku te oni koji najdulje mogu izdržati pod pritiskom. Žene niti u jednoj priči nisu glavne junakinje, iako su sindromu «lijepe Helene» podlegli i neki kauboji. Sukob koji se događa redovno je zbog alkohola, zemlje ili lijepe žene. Dakako, ne smijemo zaboraviti niti sukobe na nacionalnoj osnovi, s obzirom da je u to vrijeme i na tom mjestu Amerika još uvijek preplavljena Indijancima i Meksikancima.

Preporuka za čitanje: ako ste ljubitelj Johna Waynea ili Clinta Eastwooda ili gajite neprirodnu strast prema kaubojskim šeširima i ako ste uvjereni da je nekad sve bilo bolje, nećete pogriješiti uzmete li u ruke «Kaubojske priče» Elmorea Leonarda.

Muzika uz knjigu: Arcade Fire – My body is a cage; Ennio Moriccone.

03.08.2009. u 16:26 • 4 KomentaraPrint#

nedjelja, 02.08.2009.

Dame i gospodo, predstavljam vam – PRAVILA IGRE!

Mom internetskom pretraživaču (Mozilli odana, hvala lijepo!) često na put stane nekakav e – zine, neki časopis ili neko drugo čudo koje bi valjalo pročitati. Ovoga puta sam nabasala na Europu za srpanj, časopis Bošnjaka u dijaspori u Americi. Nije neka tema od mog posebnog interesa, ali iza je bio horoskop i strip, pa smo i prelistali, que ne? I tako sam naletjela na članak koji glasi: Pravila igre (radi se, dakako, o pravilima igre osvajanja).

U svakom slučaju, moja pravila ne bi ovako glasila:

1. Osiguraj da je osoba sa kojom flertuješ osoba koja ti se zaista sviđa, vrijeme ne treba gubiti na osobe koje te samo trenutno privlače.
2. Daj telefonski broj, ali samo nakon što je to traženo dva-tri puta. Nemoj odgovoriti na prvi poziv, dozvoli da ostavi poruku.
3. Glumi nezainteresovanost, iako nestrpljenje vri u tebi.
4. Pravi pauze između razgovora i sastanaka.
5. Nazovi onda kada znaš da se neće javiti. Ostavi poruku kako ti je žao za propušteni poziv, ovo produžuje želju da se što prije ponovno čujete.
6. Sa razlogom izbjegavaj željenu osobu na mjestima gdje bi bilo očekivano da se vidite. Ne dozvoli da izgledaš kao da ti je ta osoba potrebna, taj osjećaj bi definitivno uništio imidž koji pokušavaš stvoriti.
7. Osiguraj da je uvijek otvoren mali prozor mogućnosti ka toj osobi. Ne uzimaj ovu igru u potpunim pravilima, moraš mjeriti dozu topline i hladnoće koju daješ, jer ipak, ne želiš da ta osoba pomisli kako ne postoji nikakva mogućnost da budete skupa.

Autorica navodi kako je i sama bila pomalo zgrožena navedenim pravilima, s obzirom da je iskrenost prepustila mjesto taktiziranju i glumljenju nedostupnosti. Moram reći da je dugo prošlo od zadnjeg puta kako sam ja barila nekog, ali jednom kad sam shvatila da mi se ne da glumatati i prenavljati se oko nekoga, uspješno sam završila svoju karijeru booty – lovca. Trebam li reći još nešto glede toga? Naprimjer, kako bi bilo da vam kažem da je iskrenost najteža, ali dugoročno najisplativija deviza: čist račun doista znači dugu ljubav.

Ipak, kad počnem neograničenom broju unaprijed neodređenih osoba dijeliti savjete o flertovanju, osjećam se kao neuspješni križanac između Milane Vuković – Runjić i vidovitog Milana. Stoga pitanje za kraj:

kako vi barite?

02.08.2009. u 17:13 • 3 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.



< kolovoz, 2009 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Rujan 2022 (5)
Travanj 2022 (7)
Veljača 2022 (5)
Siječanj 2022 (6)
Listopad 2021 (2)
Rujan 2021 (2)
Srpanj 2021 (6)
Svibanj 2021 (4)
Travanj 2021 (3)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (4)
Prosinac 2020 (7)
Studeni 2020 (3)
Listopad 2020 (2)
Kolovoz 2020 (3)
Siječanj 2020 (1)
Travanj 2019 (1)
Svibanj 2018 (2)
Ožujak 2018 (1)
Kolovoz 2017 (4)
Srpanj 2017 (7)
Lipanj 2017 (10)
Svibanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (6)
Veljača 2017 (6)
Siječanj 2017 (4)
Prosinac 2016 (1)
Studeni 2016 (11)
Listopad 2016 (4)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (4)
Srpanj 2016 (8)
Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (10)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (2)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (14)
Svibanj 2015 (11)
Travanj 2015 (3)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (8)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (8)

Komentari da/ne?

Opis bloga

Na ovom blogu čitajte o knjigama - mojim knjigama, Vašim knjigama, najnovijim knjigama, starim knjigama, zanemarenim knjigama, o autorima knjiga i novostima iz književnosti.


Hit Counter by Digits


Za sve informacije, pitanja, primjedbe, komentare, uvrede i drugo kontaktirajte me na bookeraj.blog@gmail.com