Ponekad, kad želim pustiti mozak na pašu, uhvatim se čitanja svojih starih knjiga iz djetinjstva, i to onih koje već gotovo znam napamet i s kojima sam odrasla. Tako sam danas ponovno čitala «Zabranjena vrata» Zlatka Krilića (moj je primjerak te knjige izrauban preko svake mjere – izašao je u paperback – izdanju Znanja, biblioteka Hit Junior – ali ima potpis autora preko naslovnice, mislim da mi je taj potpis prikupio neki od mlađih članova obitelji kad je Zlatko Krilić gostovao u našoj (bivšoj) osnovnoj školi).
Radi se o tinejdžerima koji su silom prilika, zbog tuberkuloze pluća, prisiljeni biti u omladinskoj bolnici. Zabranjena vrata su (dakako!) vrata ženskog odjela bolnice na koji siroti muškići nastoje prebjeći unatoč budnim pogledima sestara i drugog medicinskog osoblja. Zgodan roman, duhovit, iako sam primijetila da klinci danas ne mogu shvatiti neke fore koje su bile aktualne kad smo mi odrastali (polaroid – aparat, što je to?) Jutrošnje je čitanje stoga bilo moj long trip down the memory lane, što svakom čitatelju barem povremeno preporučujem.
Nešto kasnije izdanje, iako također iz vlastite biblioteke, je i «Harry Potter i Red Feniksa» kojim sam se bavila prošlog vikenda. Naime, išli smo obiteljski gledati najnovijeg Harrya Pottera u kino, pa sam se ja malo zainatila glede toga koji je po redu to Harry Potter (cijeli redoslijed mi se pobrkao jer sam mislila da je Plameni pehar peti po redu, po čemu bi Red Feniksa bio šesti, a Princ miješane krvi – najnovija ekranizacija – sedmi. Jasno, iza Princa miješane krvi idu još i Darovi smrti, što znači da su Darovi smrti sedmi dio, a cijeli se moj popis pomiče za jedno mjesto unatrag). Zgodan je taj Harry Potter, i dalje tvrdim (pri čemu doista ne mislim na mladca koji glumi Harrya u ekranizacijama, već na glavnog lika knjiga, kao i na sam serijal).
Da nečija obiteljska biblioteka može kriti doista iznimne količine knjiga, još sam se jednom uvjerila i nakon što sam pročitala recenziju «Kuće u Ulici Mango» autorice Sandre Cisneros u Sic! – u, časopisu za po – etička istraživanja i djelovanja. Sjetila sam se, naime, da i mi kod kuće negdje imamo primjerak te knjige (koju sam, ruku na srce, davno čitala) pa sam odlučila obnoviti znanje. Jasno, u časopisu je bilo i niz drugih recenzija, ali ova me knjiga osobito zaintrigirala jer nisam mislila da bi neki fensi – šmensi časopis za (budimo realni!) po – etička istraživanja i djelovanja davao prostor knjizi koju je izdala Mozaik knjiga. Možda je to moja predrasuda, ali čini mi se da se književni kritičari i urednici književnih časopisa ovih dana pale na «alternativnije» izdavačke kuće poput Šarenog dućana, Disputa, Frakture, Pelaga, pa u određenom dijelu naklade i na Profil i Algoritam, ali Mozaik knjiga mi se uvijek doimala izdavačkom kućom koja prodaje dobro upakirane bestselere i tvrdoukoričene ljubiće za kućanice koje su se učlanile u Svijet knjige (kako mislite da sam ja došla do primjeraka izdanja Mozaik knjige – moja gospođa majka je članica Svijeta knjige otkad su ribe izašle iz vode i mutirale u gmazove…). Iako, u svoju obranu moram reći da su mi se ponekad knjige izdane kod Mozaik knjige činile vrjednijima čitanja od alternativnih – visokoknjiževnih – fensi knjiga kod nekih drugih, popularnijih izdavača.
U tom razmišljanju vas ostavljam, ali evo i zadatka za razmišljanje: preferirate li vi nekog izdavača iznad nekog drugog i mislite li da kod nas ima mjesta za specijaliziranje žanra kao što je to na nekim većim tržištima?
Post je objavljen 08.08.2009. u 14:45 sati.