Ovaj post pišem ponukana čitanjem prvog broja časopisa za po – etička istraživanja i djelovanja Sic! u čije su se osmišljavanje upustili studenti Filozofskog fakulteta u Sarajevu uz pomoć svoga profesora Nenada Veličkovića kojega sam imala priliku upoznati prije nekoliko godina.
Temat broja je, dakako, nacionalizam (u BiH je on možda jače izražen zbog postojanja triju konstitutivnih naroda, no nijedna bivša jugoslavenska republika ne može se pohvaliti činjenicom da kod nje nema ognjištarstva i nazadnjaštva).
Nacionalizam u onom obliku kakvoga imamo prilike vidjeti u Hrvatskoj tema je oko koje mi živac skače svakih petnaest dana (od današnjeg sam dana zato prestala čitati dnevne novine i odbijam biti informirana o dnevnoj politici i događanjima. Cerebralna higijena.) – pisat ću o njoj sad i vjerojatno nikad više jer ne želim otvarati novi poligon za ljude s viškom vremena i manjkom sposobnosti razmišljanja vlastitom glavom.
Nacionalizam mnogi često pogrešno izjednačuju s domoljubljem. Stoga mi prvo valja definirati što je domoljublje (laički i subjektivno, kakav je uostalom i čitav ovaj blog). Za mene je pravi domoljub osoba koja služi na čast svojoj domovini, osoba koja voli svoju domovinu na način da: uredno plaća poreze i poštuje pozitivne pravne propise svoje zemlje (pravnica sam pa mi ovo prvo pada na pamet); nadalje, da ispravno govori svoj jezik, da poznaje tradiciju, kulturu i povijest svoje zemlje, da se s poštovanjem odnosi prema njezinom prirodnom i kulturnom blagu i da voli sve svoje sunarodnjake.
Sve ostalo – nije domoljublje.
Niste domoljub ako se potučete s pripadnikom druge nacije na nogometnoj utakmici. Niste domoljub ako bacate smeće po ulicama ili ako širite agresiju. Niste domoljub ako jašete po državnim jaslama (socijali i drugom) kao da nema sutra, a sposobni ste raditi. Niste domoljub ako ste karika u lancu korupcije. Vandali nisu domoljubi. Ljudi koji odlaze na Thompsonove koncerte nisu domoljubi nego budale jer se daju prevariti od uspješnih biznismena koji zarađuju na način da neprestano lože pod nacionalnim kotlom.
Što je, dakle, nacionalizam? Za potrebe ovog teksta poslužit ću se citatom iz Sic! – a koji najbolje izražava i moje osobno mišljenje: „Nacionalizam je ideologija banalnosti. Nacionalizam je, dakle, totalitarna ideologija. Nacionalizam je, uz to, ne samo po etimološkom značenju, još posljednja ideologija i demagogija koja se obraća narodu. Nacionalizam je kič... Kič i folklor, folklorni kič, ako vam se tako više sviđa, nisu ništa drugo do kamuflirani nacionalizam, plodno polje nacionalističke ideologije. Zamah folklorizma, kod nas i u svetu, nije antropološke prirode, nego nacionalističke. Nacionalizam je, dakle, prevashodno negativitet, nacionalizam je negativna
kategorija duha, jer nacionalizam živi na poricanju i od poricanja. Mi nismo ono što su oni. Mi smo pozitivan pol, oni negativan. Naše vrednosti, nacionalne, nacionalističke, imaju funkciju tek u odnosu na nacionalizam onih drugih: mi jesmo nacionalisti, ali oni su to još i više, mi koljemo (kad se mora), ali oni još i više; mi smo pijanci, oni alkoholičari; naša istorija je ispravna samo u odnosu na njihovu, naš je jezik čist samo u odnosu na njihov. Nacionalizam živi od relativizma. Ne postoje opšte vrednosti, estetičke, etičke, itd. Postoje samo relativne. I u tom smislu, u prvom redu, nacionalizam jeste nazadnjaštvo. Treba biti bolji samo od svoga brata ili polubrata, ostalo me se i ne tiče. Skočiti malo više od njega, ostali me se i ne tiču. To je ono što smo nazvali strah. Ostali čak imaju pravo da nas dostignu, da nas prestignu, to nas se ne tiče. Ciljevi nacionalizma uvek su dostižni ciljevi, dostižni jer su skromni, skromni jer su podli.“ (Danilo Kiš, Čas anatomije)
Nacionalizam je intelektualiziranje namijenjeno ograničenima. U ovom povijesnom trenutku, u ovakvoj društvenoj situaciji samo će vas budale pitati gdje ste bili devedes’ prve i jeste li ustaša. Ako želite stvarati, radi vlastitog užitka ili jer namjeravate ostati zabilježeni, ne ograničavajte se nacionalnim granicama, one su irelevantne. “Za dom spremni” na koncertima viču samo oni koji ne znaju za bolje.
Post je objavljen 06.08.2009. u 18:02 sati.