Eh, što mi se neki dan dogodilo u knjižnici: sve su naše divne knjižničke tete zamijenili smrdljivim knjižničkim muškarcima koji su se uparavali i znojili među knjigama kao da nema sutra. Dakako, gospođe knjižničarke moraju na godišnji, i ja se nadam da je to samo trenutni šik jer – prvo sam čekala da se gospodin knjižničar dosita napriča s jednim od (također smrdljivih) korisnika knjižnice o ongoing igri «naših», dok me dotični korisnik suptilno izguravao iz reda, a onda, dakako, pola knjiga koje sam tražila uopće nije bilo ili misteriozno nisu bile tamo gdje su trebale biti. U knjižnici je bilo negdje pet – šest muškaraca u dobi od 38 – 60 godina i ja sama, jedina ženska osoba među (k)nji(ga)ma. Jedan je korisnik, isti onaj koji je došao u poluvremenu utakmice, donio je na papiriću naslov knjige s riječima: «E, de mi neš' za čitat'!», na što mu je knjižničar, dakako, odvratio da knjige koju je poželio nemaju (radilo se o novom Zafonovom hitu, «Anđelovoj igri») i da postoji lista rezervacija, s obzirom da se radi o vrlo novoj knjizi koja je sad prilično tražena. Na što je korisnik pobenavio i svoje benavljenje popratio riječima: «Phhhhhiiiiiiiu, a šta ću ja sad čitat'?» Zašto? Zato što očito postoji samo jedna knjiga na planetu Zemlji, a tu je knjigu napisao Zafon.
(Ah, rekla bih ja i štošta više (no ne smijem iz straha da ne zvučim previše zajedljivo), ali radi se o korisniku kojega sam imala prilike profesionalno sresti, pa valja reći – šokantno – da se radi o doktoru znanosti koji, ukoliko je doista želio pročitati baš novog Zafona, ima sredstava kupiti jedan primjerak!)
Brže – bolje sam pokupila dvije knjige koje mi je knjižničar našao, i s police najčitanijih knjiga (koja se zapravo svela na hrpu na pultu, a prije je zauzimala čak tri – četiri police) izabrala još dvije ni ne gledajući, i napustila taj okaljani sveti prostor.
Bilo bi vrlo blago reći da sam bila revoltirana – bila sam revoltirana do te mjere da sam tvrdila da ću prestati dolaziti u knjižnicu ako se ona u doglednom razdoblju pretvori u «svemušku prčiju» (što doista nije obrnuti šovinizam, objasnit ću). Naime, moja knjižnica je uvijek bila svojevrstan ženski hram u kome su ljudi govorili tiho i u koje su dolazile uglađene postarije žene sa šeširima i govorile: «Draga, imate li još nešto od ovog autora, apsolutno je fantastičan!» Muškarci koji su dolazili imali su kožne aktovke i bili su dostojanstveni. Knjižnica je hram kulture, nije birtija i ja apsoštrumpfno ne vidim da je baš knjižnica mjesto na kojem se priča kako Dinamo trenutno stoji u Europi i u koji se dolazi u kratkim gaćama i papučama za plažu. Meni treba barem jedno takvo mjesto u kojemu se mogu uvjeriti kako postoji tračak nade da ne živim među potpunim divljacima.
Nego! Među inim knjigama koje sam pokupila ne gledajući našla se i Elizabeth Gaskell i njezino prozno djelo «Cranford» (objavila izdavačka kuća Nova knjiga Rast početkom ove godine, sjajan izbor!). Gđa Gaskell je inače predstavnica engleskog realističkog romana, a vjerujem da je osim «Cranforda» kod nas objavljen još samo njezin roman «Sjever i Jug». Pisala je o kontrastu između engleskog ruralnog juga i industrijskog sjevera, međutim «Cranford» nije o tome. No najbolje će moje oduševljenje ilustrirati sljedeći odlomak:
«Cranford je provincijski gradić kojim upravljaju etikete, običaji i iznad svega žene. To je mjesto u kojem se strogo poštuju pravila ponašanja, u kojem se ustaje i liježe, prima goste i ide u goste u točno određeno vrijeme, to je mjesto u kojem je moderno ono što kranfordske dame proglase modernim, u kojem biti bogat znači biti priprost, a biti siromašan sramota, to je mjesto u kojem svi znaju sve o svima i mjesto u kojem su muškarci tako suvišni, ali bez kojih se ponekad ipak ne može. Ovo klasično djelo engleske književnosti osvaja i današnjeg čitatelja svojim nježnim humorom i blagom satirom te majstorski iznijansiranim likovima.» Dodajem još da se radi o noveli prema kojoj je BBC snimio seriju koju također možete pogledati ukoliko ste vješti s internetskim pretraživačima snimljenih sadržaja.
Novela je pisana u prvom licu, pripovjedačica je gospođica Smith, gošća dviju sestara, gospođica Jenkyns i njihovih sugrađanki, gospođice Pole, gospođe Jamieson i gospođe Fitz – Adam. U svakom slučaju, ova me knjiga, makar i za neko vrijeme uvjerila da je postojalo jedno uglađenije razdoblje i jedno pristojnije mjesto u koje muškarci nemaju pristupa, ili ako imaju, bolje im je da se ponašaju kako Bog zapovijeda.
Post je objavljen 10.08.2009. u 15:43 sati.