Broj 35 u Algoritmovoj Najbiblioteci je roman «Samaritanac» američkog autora Richarda Pricea, za koga Algoritmovi urednici kažu sljedeće: «Richard Price, majstor pretakanja beznađa i nesmiljenosti slamova današnje Amerike u tvrdu, fascinantnu prozu, nakon četverogodišnje spisateljske stanke vraća se na ulice grada Dempsya u New Jerseyu. Dempsey je možda fiktivan, ali neposredno je prepoznatljiv kao zrcalo stvarnosti zaboravljenih zakutaka današnje Amerike.»
U središtu radnje je žrtva, bijelac srednje dobi, bivši televizijski scenarist Ray Mitchell, koji se vraća u stari kraj među poznate ljude samo da bi ustanovio kako stvari nisu iste i kako je potrebno samo malo pružiti ruku prema ljudima u zajednici kako bi čovjek završio razbijene glave. Otkriti tko je skrivio taj zločin prepušteno je policijskoj veteranki iz tog kraja, Nerese Ammons, i ona puževim korakom otkriva koliko je toga zapravo poremećeno u getu (niti njezin sin neće biti pošteđen).
Mene zapravo najviše zbunjuje koliko sustav vrijednosti može biti poremećen da mladi iz geta odrastaju uvjereni da će ih novac osloboditi, bez obzira na način na koji se taj novac stječe (da se razumijemo, u određenom segmentu ni kod nas nije drugačije, iako se još uvijek toliki broj mladih ne bavi dilanjem droge i oružanim pljačkama) – važno je kako izgledaš na ulici, a ne imaš li što jesti. Onaj koji uči, trudi se i pošteno radi je glupan (ovo baš podsjeća i na naličje «hrvatskog sna», zar ne?), pametan je samo onaj tko može zaraditi što više u što manje vremena.
Ja nisam tako odgajana, za mene je pitanje osobnog dostojanstva pošteno raditi (zato danas i ne mogu pronaći posao u struci, prednost će uvijek imati onaj tko je povukao vezu, tko je dao novac ili tko poznaje nekoga tko poznaje nekoga...) i u životu se oslanjati samo na svoj trud i svoju vlastitu dobru sreću. Zasad mi to nije donijelo puno dobra, ali idem dalje vjerujući kako će na kraju, kad dođe do naplate računa, sve ispasti dobro (da nisam ove vjere, vjerojatno ništa u mom životu ne bi imalo smisla).
P. S. Što se tiče ovog romana, možete ga pročitati ako nemate drugog posla, ali meni se činilo da pred kraj pomalo postaje razvučen u namjeri da što više šokira prikazom života mladih i besperspektivnih crnaca iz geta, što čini po cijenu dinamičnosti radnje. Inače nije loše.
Glazba uz čitanje: Coolio – Gangsta' s Paradise (pjesma moje mladosti, njezina vrijednost je više sentimentalna nego umjetnička).
Post je objavljen 25.08.2009. u 16:30 sati.