Kad mi se ono što sam posudila u knjižnici i ne svidi osobito (to sad nije slučaj) ili mi je posuđena literatura preteška za određeno životno doba ili razinu stresa (to sad jest slučaj), utječem se vlastitoj zalihi nepročitanih knjiga.
Tako sam ostavila polupročitano publicističko djelo «No logo» autorice Naomi Klein i «Baba Jaga je snijela jaje» Dubravke Ugrešić (ja sam potpuno zaljubljena u djela Dubravke Ugrešić, jer izražava i stavove s kojima se slažem i one s kojima se ne slažem na način da se mogu dobro i kvalitetno posvađati s njom čitajući) – jedva čekam da vam počnem pričati o tim knjigama, doduše, jer su obje izrazito zanimljive, mislim da bi se dijelu čitatelja svakako morale svidjeti (i ja sam došla do njih preko preporuka zadovoljnih čitatelja).
Nego! Naravno da sam onda utekla k Stephenu Kingu i njegovim «Godišnjim dobima» u dvije knjige (dakako, valjalo bi spomenuti kako sam u međuvremenu ponovno pročitala i Harrya Pottera, šestu i sedmu knjigu, ali moram priznati da mi se nisu toliko svidjele na drugo koliko na prvo čitanje). «Godišnja doba» se sastoje od četiri kraća Kingova romana. Prva je knjiga podijeljena na dva dijela: «Proljeće nade» i «Ljeto korupcije».
Proljeće nade – «Rita Hayworth i iskupljenje u Shawshanku»
Oni koji nisu čitali, sigurno su gledali Shawshank Redemption s Morganom Freemanom i Timom Robbinsom u glavnim ulogama (kako vrijeme brzo prolazi – film je snimljen sad već davne 1994. godine). Ja nisam gledala, ali sam zato sad pročitala. Pripovjedački postupak podsjetio me na «Dolores Claiborne» (ili bolje rečeno, na Dolores Claiborne) – rijetko tko kao King zna biti neposredan i pripovijedajući fabulu govoriti tako rječito i o pripovjedaču.
Ljeto korupcije – «Darovit učenik»
Ovdje sam se jako naživcirala, jako. Radi se o tipičnom američkom dječaku koji otkriva da je dobri djedica iz susjedstva zapravo neotkriveni nacistički zločinac. Malac ucjenama prisiljava psihopata da razotkriva zlo koje je trebalo ostati zakopano, a meni se želudac okretao kod svake nove stranice (želim ovo opisati na način da shvatite da je bilo toliko ogavno da je super, ali ne znam jesam li uspjela…)
Druga knjiga, prirodno, sadrži dijelove nazvane «Jesen izgubljene nevinosti» i «Zimsku priču».
Jesen izgubljene nevinosti – «Truplo»
Priča nazvana «Truplo» slatka je priča o dječacima koji su načuli za truplo na pruzi i odlaze ga vidjeti. To je trailor – trash priča o odrastanju koja nije nužno rezervirana samo za manjine: neki će se iščupati i napraviti nešto od sebe, a drugi će postati šljakati u tvornici i napumpati neku curu.
Zimska priča – «Metoda disanja»
Moj osobni favorit, zato što je radnja smještena u misteriozni muški klubu kojem se osobito štuje vještina pripovijedanja priča: svakoga četvrtka jedan će član kluba ispričati priču drugim članovima, a ona koju će ispričati osamdesetogodišnji liječnik McCarron nešto je više od obične obiteljske anegdote.
Osim knjiga o kojima sam pričala na početku, srdačno izvještavam blogersko i neblogersko pučanstvo da trenutno čitam još i kratku knjigu Sandre Cisneros: «Kuća u Ulici Mango», o kojoj će također biti riječi, a uskoro javljam i što mislim o «Hitar kao žudnja» autorice Laure Esquivel.
P. S. Ovo mi je dvjestoti post.
Post je objavljen 17.08.2009. u 14:52 sati.