Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje

utorak, 30.06.2009.

John Fante: "Zapitaj prah"

Kao što sam već rekla nekoliko postova ranije, u ovu Fanteovu knjigu Bukowski se kune kao u svetinju koja ga je privela pisanju. Za dva koplja Fante je ipak od Bukowskoga bolji, po mom skromnom sudu, iako mi se čini da je Bukowski popularniji (valjda i zbog boemskog životnog stila kojeg je neprestano isfuravao).

John Fante se rodio 8. travnja 1909. godine u Denveru kao najstariji sin talijanskih iseljenika. Tijekom svog djetinjstva odselio se s obitelji u Boulder u Coloradu (spominjem to zato što u romanu «Zapitaj prah» postoji jedan odsječak u kojemu ga žena iz Kalifornije uvjerava kako je Boulder u Nebraski). Nakon što je njegov otac napustio obitelj, Fante je otišao u Los Angeles kako bi tamo zaradio za uzdržavanje majke i ostatka obitelji.

«Zapitaj prah» je stoga roman koji itekako počiva na autobiografskim temeljima: naprimjer, u romanu je glavni lik Arturo Bandini, pisac u usponu koji živi u jeftinom hotelu Alta Loma (dok je u stvarnosti John Fante živio u hotelu Alta Vista). Putem pisama prijateljuje s urednikom književnog časopisa, Hackmuthom (za Fantea je to bio Henry Louis Mencken i njegov književni časopis American Mercury). Međutim, poanta priče uopće i nije u tome da možemo locirati sve autobiografske momente iz romana «Zapitaj prah» (ipak, što dulje razmišljam o tome, ovaj će mi naslov u glavi vjerojatno ostati urezan u izvorniku, kao «Ask the Dust»), već je njegova vrijednost upravo u tome što opisuje zlatno doba Kalifornije i Los Angelesa: pisac kao što je Fante mogao je lako dijagnosticirati i prenijeti atmosferu začetka potpune dekadencije duha. Potpuno siromaštvo, prostitucija i nemoral samo su početni stadiji nečega što će se ubrzo pretvoriti u industriju zabave. Socijalna vrijednost ovoga romana stoga je gotovo neprocjenjiva.

Isto tako, ne bi trebalo zanemariti niti ljubavnu okosnicu romana: erotsku ljubavnu priču između «pisca u usponu» Artura Bandinija i konobarice Meksikanke imenom Camilla Lopez. To je ljubavna priča s preprekama, od kojih se nekoliko nalazi na Camillinoj strani (jer je đanki i u nasilnom odnosu s muškarcem koji ne voli njezino prisustvo; dakako, u to vrijeme je vladao ponešto drugačiji odnos prema pripadnicima drugih etničkih skupina, pa se i Arturo i Camilla prave kako su pravi Amerikanci, iako su oboje djeca imigranata), dok su druge svakako na Bandinijevoj strani (kao i Bukowski, i Fante govori o osjećaju potpune neadekvatnosti nekih muškaraca u odnosu prema ženama – oni žele biti voljeni, ali na neki način kao da smatraju da to ne zaslužuju).

Treća komponenta ovog romana koju sam uočila je ona koja se tiče pisanja. Bandini je, naime, kao što već opetovano rekoh, pisac u usponu. I to navodno vrlo dobar – objavio je prvu priču kod urednika Hackmutha, a zatim vrlo ubrzo i drugu, a konačno (nakon jedne neuspjele ljubavne epizode s ostavljenom ženom) je napisao i roman koji mu Hackmuth odlučuje objaviti. Kao takav, najpogodnija je osoba koja bi Camillinom nasilnom nesuđenom dečku mogao dati neke savjete glede pisanja. Evo jedan zgodan odlomak glede toga:

«Što je Sammy više govorio, to je postajao srdačniji i otvoreniji. Bio je više zainteresiran za financijsku stranu pisanja nego za samo pisanje. Koliko plaća taj časopis, a koliko onaj itd. Bio je uvjeren da se priče mogu prodati samo protekcijom. Moraš imati rođaka ili brata ili nekoga bliskog u uredništvu da bi prihvatili jednu od tvojih priča. Uzaludno je bilo da ga pokušavam razuvjeriti, a nisam ni pokušavao, jer sam znao da je njegov način razmišljanja u skladu s njegovom nesposobnošću da dobro piše.»

Kako je prošao Arturo Bandini i je li na kraju stekao svjetsku slavu, o tome ništa ne znamo, ali za Fantea je pak sve završilo relativno dobro: vrlo brzo je lansiran u svijet filmskih scenarija (koji jesu značili odmak od njegove želje da se bavi «pravom književnošću», ali rad u filmskoj industriji značio je sigurnu egzistenciju i način za održavanje svoje ovisnosti o kockanju). Međutim, već 1955. godine je obolio od dijabetesa zbog čega mu je amputirana jedna noga, a konačno je i oslijepio. Nakon toga je uspio ponovno se baviti književnošću onako kako je to želio. Posljednjih godina, posebno u Europi, njegov lik i djelo doživljavaju renesansu glede popularnosti: ponovno se puno prevodi i čita, a objavljen je i niz njegovih biografija i eseja o njemu.

Preporuka: da, itekako. Čitajte, nećete požaliti (srećom, još uvijek ima više dobrih knjiga nego loših, tako da je većina preporuka ipak dobra).

30.06.2009. u 12:03 • 3 KomentaraPrint#

nedjelja, 28.06.2009.

Gola istina o Goloj istini

Ne valja to ništa.

(A ja sam doista bila jedna od onih koji su se ustezali od davanja suda prije nego što pročitaju knjigu – hvala Bogu, toliko je popularna da se sken na netu može naći bez beda, jer: a) stid me iznositi tu knjigu iz knjižnice i b) ne dam ni tu siću za Golu istinu koliko košta na kioscima, pa da se poslije sramotim zbog nje na polici. Iskreno, bila sam na njezinoj strani, željela sam da ju destigmatiziraju kao praznoglavu droNfulju, vjerovala sam u moć novih početaka, uzrečicu da ništa nije tako kao što izgleda. Nažalost, ovo je slučaj gdje sam bila u krivu, pa sam pomalo razočarana. Ne zamjerite mi.)

28.06.2009. u 11:01 • 7 KomentaraPrint#

utorak, 23.06.2009.

Što se čita ovih dana

Osim «Diktatora i visaljke», u knjižnici sam iskopala sljedeću beletristiku:

- John Fante: «Zapitaj prah» (Bukowski se kune u taj roman, a i meni na prvi pogled djeluje obećavajuće)
- Ralph E. Vaughan: «Sherlock Holmes i zavojnice vremena» (mislim da sam se tu malo... zeznila, početak knjige je totalno hladan tuš, ali neću prejudicirati)

Uzela sam i dvije Kriminologije, jedna je Singerova iz 1998. godine, a drugu sam kupila, izdanje iz prošle godine (autora profesora Davora Derenčinovića) – uskoro mi slijedi ispit iz tog predmeta za poslijediplomski, pa se polako pripremam. Inače, pribavila sam (na aukciji, po izrazito niskoj cijeni) antikvarni primjerak knjige «Uzroci zločina» dr. Josipa Šilovića, izdanje Matice hrvatske iz 1913. godine, oko čega sam još uvijek pomalo ushićena.

Također, bio mi je rođendan prije par dana, pa sam izdala popis kojim su se mogli koristiti svi koji nisu imali ideju što da mi kupe ili su mi htjeli kupiti knjigu, ali su se bojali da će pogoditi baš onu koju imam. Tako da sam dobila:

- «Mobitel» Stephena Kinga
- «Vreću kostiju» Stephena Kinga
- «Kobnu pogrešku» Williama Lashnera
- «Samaritanca» Richarda Pricea
- «Bangkok 8» Johna Burdetta
- «Slijed zločina» Williama Landaya
- ilustrirana sabrana djela Lewisa Carrolla na engleskom jeziku


Još jedna nabavka zbila mi se početkom mjeseca kad sam primila knjige koje sam naručila u akciji 24sata: nešto malo Higgins Clarkove, malo Susan Elizabeth Phillips, malo Stephena Kinga i dvije knjige o teorijama zavjere.

Ja sam se za ljeto opskrbila, a kako vi?


23.06.2009. u 23:09 • 1 KomentaraPrint#

nedjelja, 21.06.2009.

Daniel Pennac: «Diktator i visaljka»

Još uvijek nisam čitala «Djevojčicu s knjižicama», priznajem. «Diktator i visaljka» je prva knjiga ovog autora koje sam se domogla – i odmah «političko – filozofska parabola»! Da ti pamet stane!

Moram priznati da sam strašno dugo čitala ovu knjigu i da me pomalo odbijala... ne zapravo ni to, već joj je doista dugo trebalo da me uvuče u radnju, došla sam gotovo do polovice knjige, a još sam se patila s onim bih li knjigu dočitala do kraja ili bih je vratila u knjižnicu polupročitanu (za one koji ne znaju priču – sadržaj je prilično jednostavan: imate tog južnoameričkog diktatora kojemu se baš ne da vladati, pa obučava dvojnika. Ni dvojniku se ne da vladati, pa on obučava svog dvojnika i tako dalje u nizu nalik beskonačnim babuškama... I onda diktatora, dakako, rastrga bjesomučna i razjarena seljačka svjetina. Ali što se dogodilo s dvojnikom, s dvojnikovim dvojnikom i dvojnicima dvojnikovog dvojnika?)

Ipak, neke su mi se stvari izrazito svidjele, primjerice, sljedeća scena (u njoj pisac opisuje scenu iz vlastitog života, o tome kako se njegova prijateljica Fanchon «susrela» sa prosjakom – spavačem na kolodvoru):

«Ali nije u pitanju vonj, prevario sam se. Nego nešto drugo: otvorio mu se šlic i pimpek mu svom težinom visi preko bedra, u tome je stvar, putnici svrću pogled – odjednom sve živo zanima što se zbiva na suprotnom peronu – a Fanchon, koja hoda preda mnom, stane stigavši do tipa, sagne se nada nj, pospremi mu spolovilo u hlače, utakne mu i krajeve košulje, zatvori šlic i zakopča remen...
Taj ženski potez, bez prenemaganja – i to potez prave žene! -, to si ti dok mrtvacu otireš suze.»


Ili recimo, svidjelo mi se što Pennac dalje u tekstu kaže o pisanju radi objavljivanja:

«Pišemo da raskrstimo sa sobom, ali u želji da nas čitaju, to protuslovlje ne možemo izbjeći. Kao da se utapamo i pritom vičemo: «Gle, mama, plivam!» Najglasniji pobornici izvornosti bacaju se s petnaestoga kata i anđeoski krile ruke: «Vidite, ja sam samo ja!» Kad tvrdite da pišete ne želeći da vas itko čita (primjerice, vodite dnevnik), znači da ste san da istodobno budete i autor i čitatelj doveli do besmisla.»

Tri su života bitna ovom djelu (ovoj paraboli, ako hoćete) – originalni diktator Manuel Pereira de Ponte Martins pokretač je radnje i o njemu sve dalje ovisi, ali tijek njegova života možda je manje bitan u količinskom smislu. Nadalje, drugi (bezimeni) dvojnik kojemu je njegovim prvim angažmanom u svojstvu predsjedničkog dvojnika obilježen čitav životni put kao imitatora velikih filmskih ličnosti poput Charlieja Chaplina i Rudolfa Valentina. Također, tu je i razvođačica Sonia Ka (u trenutku pisanja romana već starija gospođa, koja je najbolje poznavala bezimenog dvojnika). Konačno, tu je i pisac, Daniel Pennac koji pišući roman piše također i o tome kako je pisao taj roman.

Zašto visaljka, pitate se. A ja uzvraćam citatom:

«I visaljka, Sonia. Visaljka na verandi u Marapongi. Pišemo kad nemamo ništa bolje, a najbolja je visaljka. Visaljku je zacijelo izumio neki mudrac protiv napasti da postaneš netko. U njoj čak i vrste diže ruke od razmnožavanja. Ulijeva vam nadahnuće za sve moguće planove i oslobađa vas obaveze da ijedan jedini ostvarite. U svojoj sam visaljci bio i najplodniji i najneizdašniji pisac na svijetu. Bila je pravokutnik vremena razapet posred neba.»

(a ja to potpisujem do neba i natrag, privatno si želim dva divovska drveta i mrežu razapetu između njih kako bih mogla najudobnije čitati)

Funny opservacija o modernim manekenkama:

«Na manekenkama je živa samo haljina. Malu su ubili. Jeste li ikad proučavali lica tih cura? Unutra je sve zamrlo. Kreatori ih eliminiraju u korist tkanine. Sedamdesetih su ih godina čak pretvorili u kosture. Sve su Frankensteinove nevjeste, mehanički gipko hodaju prema neznanu cilju.»

Za kraj, moram reći da sam se zbog posljednjeg dijela ovog romana i njegove vlastite teorije zavjere i sama počela pitati neke stvari. Izvrsna preporuka da konačno pročitam i «Djevojčicu sa knjižicama».

21.06.2009. u 23:04 • 3 KomentaraPrint#

petak, 19.06.2009.

Mary Higgins Clark - povratak beletrističkim korijenima

Ovih dana ponovno intenzivno prečitavam krimiće i trilere američke autorice Mary Higgins Clark. Radi se, naime, o još jednoj ženi koja je izgradila karijeru na nama naivcima koji padamo na taj žanr.

Radi se o autorici rođenoj 1927. godine koja je u književnost (barem svojim romanima) ušla u relativno kasnoj životnoj dobi – bestseller koji je lansirao njezinu karijeru zvao se «Gdje su djeca?» i objavljen je 1975. godine (do tada je Mary Higgins Clark pisala kratke priče i četverominutne radio – drame kako bi popunila kućni budžet, a inače je radila kao tajnica i jedno kratko vrijeme kao stjuardesa). Kod nas romane Mary Higgins Clark već tradicionalno objavljuje Mozaik knjiga, a nedavno su u suradnji s 24sata objavili niz njezinih starijih romana po popularnim cijenama u kiosk – izdanjima.

Neki od mojih zaključaka: njezine su glavne junakinje mahom žene koje su se našle u nezavidnim situacijama: optužene za ubojstvo (kao npr. Molly Lasch u romanu «Ponovni susret» kojega sam posljednje čitala) ili su im oteta djeca ili ih proganja manijakalni uhoda (kao u slučaju Emily Graham u romanu «U tvojoj ulici»). Neke od tih junakinja su jake, dok su druge posve slabe, ali element misterije je nedvojbeno prisutan i upravo zbog toga mislim da su čitatelji odani Mary Higgins Clark kroz svih njezinih četvrdesetak trilera (čuli ste za izraz «cliffhanger»?). Isto tako, niti trenutka ne dvojim da će tako popularnih romana biti još.

Napomena za literarne snobove: ne smijem propustiti reći kako Mary Higgins Clark doista ne pretendira pisati vrhunsku literaturu za književne sladokusce, tako da svi oni koji traže božanske naslade za duh kod Mary Higgins Clark baš i nisu našli crkvu u kojoj će se za spomenute naslade moliti. Međutim, za one koji žele knjigu kao zabavu na plaži ili jedan od načina za prikraćenje vremena u kišno poslijepodne, Mary Higgins Clark je pravi odgovor (inače, držite se knjiga, navodno da će čitav srpanj biti kišovit, produljite iskaznice za knjižnicu!)

Na kraju, dopustite da navedem ono što sam ja čitala od ove autorice: «Cijelu dugu noć», «Pravi se da je ne vidiš». «Po cijelom gradu», «Meni pripadaš», «Ponovni susret», «U tvojoj ulici», «Mirno spavaj, lijepa moja»...

19.06.2009. u 22:35 • 2 KomentaraPrint#

četvrtak, 18.06.2009.

Forvarduša Bila Gejtsa (navodno)

Kao, Bill Gates se obratio studentima neke američke srednje škole i evo što im je rekao, sudeći prema forvarduši koja je nepogr(j)ešivo našla putanju u smjeru mog pretrpanog inboxa.

This should be posted in all schools and work places ... PS: I'm grateful I could read it !
Love him or hate him, he sure hits the nail on the head with this! Bill Gates recently gave a speech at a High School about 11 things they did not and will not learn in school. He talks about how feel-good, politically correct teachings created a generation of kids with no concept of reality and how this concept set them up for failure in the real world.

Rule 1: Life is not fair - get used to it!

Rule 2 : The world won't care about your self-esteem. The world will expect you to accomplish something BEFORE you feel good about yourself.

Rule 3 : You will NOT make $60,000 a year right out of high school. You won't be a vice-president with a car phone until you earn both.

Rule 4 : If you think your teacher is tough, wait till you get a boss.

Rule 5 : Flipping burgers is not beneath your dignity. Your Grandparents had a different word for burger flipping: they called it opportunity.

Rule 6: If you mess up, it's not your parents' fault, so don't whine about your mistakes, learn from them.

Rule 7: Before you were born, your parents weren't as boring as they are now. They got that way from paying your bills, cleaning your clothes and listening to you talk about how cool you thought you were. So before you save the rain forest from the parasites of your parent's generation, try delousing the closet in your own room.

Rule 8: Your school may have done away with winners and losers, but life HAS NOT. In some schools, they have abolished failing grades and they'll give you as MANY TIMES as you want to get the right answer. This doesn't bear the slightest resemblance to ANYTHING in real life.

Rule 9: Life is not divided into semesters. You don't get summers off and very few employers are interested in helping you FIND YOURSELF. Do that on your own time.

Rule 10: Television is NOT real life. In real life people actually have to leave the coffee shop and go to jobs.

Rule 11: Be nice to nerds. Chances are you'll end up working for one.

If you agree, pass it on.
If you can read this - Thank a teacher!

Oćemo prijevod? Oćemo!

Ovo bi trebalo biti izvješeno u svim školama i na svim radnim mjestima… P. S Zahvalan/na sam što sam to pročitao/la!

Voljeli ga ili mrzili, on je sigurno pogodio “u sridu” s ovim pravilima! Bill Gates je nedavno srednjoškolcima održao govor u srednjoj školi o 11 stvari koje nisu niti će ikad naučiti u školi. On govori o tome kako su “važno – je – da - se - dobro - osjećaš”, politički korektna učenja stvorila generaciju djece koja nemaju nikakav doživljaj stvarnosti i kako ih taj nedostatak garantira neuspjeh u stvarnom svijetu.

Pravilo 1: Život nije fer – navikni se na to!

Pravilo 2: Svijet neće mariti za tvoje samopoštovanje. On će od tebe očekivati da postigneš nešto PRIJE nešto što stekneš pravo osjećati se dobro.

Pravilo 3: Nećeš zarađivati 60 000 dolara godišnje odmah nakon srednje škole. Nećeš biti potpredsjednik tvrtke koji ima telefon u automobilu dok ne zaslužiš oboje.

Pravilo 4: Ako misliš da ti je učitelj strog, čekaj dok dobiješ šefa.

Pravilo 5: Priprema hamburgera nije nedostojan posao. Tvoji su djed i baka za pečenje hamburgera imali drugačiji naziv – oni su to zvali prilikom.

Pravilo 6: Ako zabrljaš, to nije krivnja tvojih roditelja, zato ne cmizdri oko svojih pogrešaka, nego nauči nešto iz njih!

Pravilo 7: Prije nego što si se ti rodio, tvoji roditelji nisu bili ovako dosadni kao što su sad. Postali su takvi jer su godinama plaćali tvoje račune, prali tvoje gaće i slušali te kako pričaš o tome koliko kul misliš da jesi. Zato, prije nego što počneš spašavati kišne šume od nametnika iz generacije tvojih roditelja, radije pokušaj složiti ormar u svojoj vlastitoj sobi.

Pravilo 8: Tvoja škola je možda ukinula pobjednike i gubitnike, ali pravi život to nije učinio. U nekim školama su ukinuli mogućnost padanja razreda i dat će ti koliko god prilika ti treba da daš točan odgovor. Takva situacija nema nikakvih sličnosti sa stvarnim životom.

Pravilo 9: Život nije podijeljen u semestre. Ne dobivaš slobodna ljeta i rijetko će ti koji suradnik biti voljan pomoći da pronađeš sebe. To radi u svoje slobodno vrijeme.

Pravilo 10: Na televiziji se ne odvija stvaran život. U stvarnom životu ljudi moraju napustiti kafiće i otići na posao.

Pravilo 11: Budi ljubazan prema šmokljanima. Velike su šanse da ćeš biti zaposlen za nekoga od njih.

Ako možeš pročitati ovo – zahvali svom učitelju!

(Sad kad smo to izbacili iz sistema, vraćamo se dobrim starim - normalnim - knjigama koje čitamo u slobodno vrijeme i čijeg se društva ne moramo sramiti...)

18.06.2009. u 21:54 • 2 KomentaraPrint#

srijeda, 17.06.2009.

Drevne grčke izreke

Dame i gospodo, za vašu zabavu i obrazovanje, naletjela sam na dokument koji sadržava stare grčke izreke koje su mi se učinile zgodnima pa sam ih prevela i uvrstila u ovaj post na blogu (čitanje se, bilo kako bilo, ne svodi samo na čitanje beletristike (uža specijalnost: romani) – čitamo i novine, časopise, stručnu literaturu, natpise na kozmetičkim sredstvima i deklaracije na hrenovkama – čitanju ponekad svrha nije samo zabava, već i obrazovanje. Ovime opravdavam svoj podli čin).

• U svakom slučaju, oženite se. Ukoliko se oženite dobrom ženom, usrećit ćete se. Ukoliko se oženite lošom ženom, postat ćete filozof. (Sokrat)
• Vidjevši ženu koja se osobito uredila za odlazak u grad, Sokrat je primijetio: «Vi ne odlazite da biste vidjeli grad, već odlazite u grad da bi on vidio vas!»
• Ništa bolje ne može snaći čovjeka od dobre žene, i ništa ga ne može snaći gore od loše žene. (Semonid od Amorgosa)
• Događaji koji su se dogodili jednom će se dogoditi opet iz razloga koji leže u ljudskoj prirodi. (Tukidid)
• Mi vješamo sitne lopove, dok one krupne imenujemo u javne službe. (Ezop)
• Izgled često vara. (Ezop)
• Snaga je u zajedništvu. (Ezop)
• Nikad ne vjeruj savjetu čovjeka u nevolji. (Ezop)
• Budi zadovoljan onime što imaš; čovjek ne može biti prvi u svemu. (Ezop)
• Često preziremo ono što nam je najkorisnije. (Ezop)
• Onaj tko se ne može prikloniti niti jednoj niti drugoj strani, nema prijatelja. (Ezop)
• Bogatstvo koje se ne koristi kao i da ne postoji. (Ezop)
• Jedna riječ nas oslobađa svog tereta i boli u životu; ta riječ je ljubav. (Sofoklo)
• Bez muke nema nauke. (Aristotel)
• Prijatelji se poznaju u nevolji. (Aristotel)
• Samo su mrtvi vidjeli kraj rata. (Platon)
• Svaki čovjek je sposoban jednu stvar činiti dobro. Ukoliko pokuša činiti više stvari, neće uspjeti postići ništa niti u jednoj. (Platon)
• Dobrim ljudima ne trebaju zakoni govoriti kako da se ponašaju odgovorno; dotle će zli ljudi uvijek pronaći način kako zaobići zakon. (Platon)
• Naglo se obogatiti i pritom ostati dobar je nemoguće. (Platon)
• Cijena koju plaćamo za apatiju prema javnim stvarima sastoji se u tome da nad nama vladaju zli ljudi. (Platon)
• Prvo ostvari neovisan prihod, a zatim prikupljaj vrline. (grčka poslovica)
• Nema ništa izvjesno u ljudskom životu osim činjenice da ga čovjek mora izgubiti. (Eshil)
• Ništa ne može biti stvoreno bez trunčice ludila. (Aristotel)
• Ljudi se prije zasite sna, ljubavi, pjevanja i plesa nego ratovanja. (Homer)

A vi ste mislili da su Hrvati izmislili pokvarene političare!

17.06.2009. u 21:48 • 1 KomentaraPrint#

četvrtak, 11.06.2009.

Što sam najviše puta zapisala


Na polici pod stolom u mojoj radno – prebivališnoj sobi (a posljednjih nekoliko mjeseci i na podu) postoji jedan značajni crveni fascikl na kojega sam nalijepila post – it na kojem piše «BOOKS». Ideja kako bih knjige na o kojima sam čula preporuke mogla ovjekovječiti i jednog se dana istima vratiti došla mi je od jednog kolege, također strastvenog čitatelja. On, naime, ima bilježnicu u tu svrhu (i ja sam pokušala s bilježnicom, ali u maniri pravog hrčka, bilježnicu sam totalno prerasla, ako kužite što hoću reći) – kad čuje riječi «Ovo svakako moraš pročitati...», on se hvata svoje bilježnice i nakon nekog vremena nedvojbeno tu knjigu i pročita te se osjeća obogaćenim za vrijedno iskustvo.

Sram me bilo, ja nisam toliko revna (a svijet je tako divno mjesto puno čudesa da čovjek jednostavno ne zna kamo bi se prije okrenuo) – tako da sam upravo ovog časa otpuhnula prašinu sa svog «books» fascikla (ne bih li, dakako, dodala još koji naslov napisan na kojekakvim nasumičnim papirićima). I uhvatila sam prelistavati: ima tu zavidan broj od sigurno tisuću knjiga koje «moram» pročitati, a nisam ni počela s misijom. Neka se imena i naslovi, dakako, ponavljaju. A ovi se, prema mojoj procjeni, ponavljaju najčešće.

1. Herman Hesse: «Igra staklenim perlama». Nedavno sam čula mišljenje kako sam za «Igru staklenim perlama» postala malo prestara: to je vrijedilo čitati kad si tinejdžer pun pravedničkog gnjeva na učmale matorce i štogod. Ipak, kad sam se prvi put uhvatila čitanja "perli" odustala sam nakon nepunih dvadesetak stranica. Možda za mene i za «perle» jednostavno nema odgovarajućeg životnog trenutka, tko zna?

2. Jean M. Auel: «Pleme špiljskog medvjeda». Ovu sam preporuku čula u prvom srednje od školske prijateljice Tene i nikad je nisam zaboravila: napisana je na papiriću koji je sigurno najdugovječniji među svim mojim posjedima, dulje traje čak i od moje osobne iskaznice. U svakom slučaju, pozitivni i aktivni napori ka konačnom ostvarenju misije čitanja «Plemena špiljskog medvjeda» još uvijek nisu ostvareni.

3. Naomi Klein: «No logo». Ovo je preporuka za čitanje publicističkog djela koje je mom prijatelju uzdrmalo svijet dok je pripremao seminarski rad iz sociologije na prvoj godini faksa. Kao i svaka normalna mlada osoba, ja volim čitati priručnike iz ekonomije, ali Naomi Klein (koja, kako sam shvatila iz prijateljevog oduševljenog objašnjavanja, ima veze s ekonomijom i društvom) još uvijek nisam dotakla.

4. Marina Šur – Puhlovski: «Nesanica». Za «Nesanicu» smo se dogovorili kako će to biti naš idući projekt u book – clubu na portalu www.knjizevnost.org , ali ja u nedostatku vremena nisam uspjela pročitati tu knjigu (iako sam si zapisala: u rokovnik, na papirić, na ruku, na čelo...). Prelistavajući svoj «books» fascikl, ustanovila sam da mi je netko već preporučio čitanje iste knjige, i da ni tu prethodnu preporuku nisam poslušala. Ipak, pročitala sam divan topic na forumu koji govori o toj knjizi, pa ukoliko ste zainteresirani, svakako posjetite forum portala Knjizevnost.org

5. Fjodor Mihajlovič Dostojevski: «Idiot». Kao i svaki literarni snob, uvjerena sam kako čovjek ne može početi čitati iznebuha, s bilo čim, iz vedra neba. Za dobro čitateljsko iskustvo moraju postojati dobri temelji. Naravno, prethodnu izjavu valja shvatiti samo deklarativno: čitam sve što mi dođe pod ruku (pod uvjetom da mi se isto prethodno učinilo zanimljivim), bez reda i bez prethodnog stručnog znanja o književnoj teoriji i povijesti književnosti. Ipak, volim čuti što ljudi misle kako bi svakako valjalo pročitati ukoliko čovjek želi biti literarno obrazovan. Dostojevski je svakako pri vrhu liste.

6. William Engdahl: «Stoljeće rata». Knjiga koju mi najčešće preporučuju zagriženi povjesničari (hvala na pitanju, takvih u društvu imam preko nekoliko) i ljubitelji teorija zavjera te alternativne povijesti. Ipak, kako sam nedavno čitala knjigu koja se zove «Stoljeće nafte» skupine hrvatskih autora (udžbenik za Rudarski fakultet, ne pitajte), koja je, dakako, bila užasavajuće dosadna (laiku poput mene), mene naslovi uvijek asociraju jedan na drugoga, pa se, moram priznati, pomalo skanjujem čitati «Stoljeće rata». To govorim u svoju obranu - ponekad imam problema s asociranjem stvari: čitav tjedan jedan Subaru Legacy nazivam Mazdom Premacy. Uglavnom, presuda glasi: nepročitano. Do daljnjeg.

7. Francoise Sagan: «Dobar dan, tugo». Francoise Sagan je dio većeg projekta kojega planiram pokrenuti (ajmo sad svi uglas) «jednom kad budem imala više vremena», tako da u svoju obranu moram reći kako sam već pročitala «Prolaznu bol» i «Predaju» te autorice (a kako mi njezin mentalni sklop nije do kraja jasan, te kako mi njezini glavni likovi ostavljaju milijun nedoumica u glavi, odlučila sam pročitati «Dobar dan, tugo» koji kao njezin najpopularniji roman mora govoriti o odlikama ovog osebujnog autorstva na najpotpuniji mogući način). No eto – nikako vremena.

8. Paul Auster: «Newyorška trilogija». Ovu sam knjigu zapravo već čitala na prvoj godini faksa (kao jednu od preporuka koje sam, unatoč uvriježenom mišljenju, uvažila). Ali toliko je želim pročitati još jednom da je ne prestajem zapisivati po izvjesnim nikom krivim papirićima.

9. Luis Borghes – sve/bilo što. Čitajući Martya Misterea, postala sam uvjerena da bi mi se Luis Borghes, kao opsesivni knjižničar, totalno svidio. Dojam je još uvijek nepotvrđen, a Borghesa možda ne čitam i stoga što se bojim da bi njegova stvarna djela mogla pokvariti dojam ovih imaginarnih.

10. Alain de Botton – sve osim koječega. Čitala sam «Ljubim i pričam» i nije mi bilo loše, ali još uvijek nisam skužila zašto se ljudima Alain de Botton toliko sviđa.

Imate li vi svoj popis nepročitanoga? Je li još uvijek dulji od onoga što ste apsolvirali ili se polako približavate kraju popisa? Ja ću morati živjeti vječno planiram li ikad dovršiti svoj.

11.06.2009. u 21:24 • 10 KomentaraPrint#

srijeda, 10.06.2009.

Je li ocean ili more?

Ponekad se nalazim u tim svojim stanjima. Stanjima užasavajuće potištenosti. Depresivnim stanjima u kojima se svodim na cmizdravu nulu koja drhturi na podu negdje daleko od očiju javnosti. Tko bi to rekao od onih koji me svakodnevno viđaju kako se smješkam dok jurim negdje, tko bi pomislio da se nekad raspem uokolo kao kutija šećera po kuhinjskim pločicama... Nastojim imati taj dragocjeni uvid – izvana jednako kao i iznutra, ali nije jednostavno.

Baricco mi je došao kao melem na rane koje mi je uzrokovao svijet proteklih mjeseci. Rekao je da postoji djevojčica baš poput mene: barunova kćer Elisewin. Ona se boji svega – i zato je čuvaju u svili, u pahuljastoj mekoći pamuka, u bjelini. Ipak, navodno to nije takva bjelina koja njoj treba. Pomoglo bi joj more – očvrsnula bi. Ozdravila bi od svog straha.

Baricco je rekao da postoji znanstvenik baš poput mene, u gostionici Almayer tik uz obalu. Taj učenjak imenom Bartleboom nije se još otrgnuo od svih obiteljskih spona, i tek sad polako počinje uviđati kako su njegova istraživanja možda sasvim uzaludna. Kao i moja. Ponekad.

Postoji jedan slikar sasvim sličan meni, kaže Baricco. Bivši portretist Plasson ostavit će uspjeh da bi naslikao more. Baš onako kako sam ja spremna ostaviti staro da bih iskušala novo. Plasson nikad nije govorio o strahu.

Ima jedan nepoznat, tajnovit čovjek u gostionici Almayer tik uz obalu. Nitko ne zna odakle je došao i kako se točno zove, ali to je čovjek koji ima misiju. Ima jedna žena koja želi ozdraviti od preljuba. Tamo je i nekoliko djece koji paze na odrasle.

Užasan je taj Baricco. Užasan. Teško je napisati dobar fragmentarni roman, da nema loose ends, da se sve spaja i objašnjava u ono malo riječi, u onom nepovezanom kaosu, u onim pismima, u nejasnim dijalozima. Baricco to može. S lakoćom. Ne znam je li mi to pomoglo ili odmoglo.

10.06.2009. u 22:28 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 08.06.2009.

Horor priče za laku noć

Oni koji prate što Bookeraj radi preko Goodreads mreže, znaju da mi «na lageru» stoji preko nekoliko knjiga. Paralelno čitam: «Diktatora i visaljku» Daniela Pennaca (prvo njegovo djelo kojega sam se domogla, glede one trilogije koju svi hvale – pričekat ću da prevedu i treću knjigu jer bih u protivnom i sama navodno mogla svisnuti od muke); «Hat Full of Sky» Terrya Pratchetta; «Sate» Michaela Cunninghama, a nedavno sam završila i još dva naslova: «Ocean more» Alessandra Baricca (isto tako, prvi naslov ovog autora koji sam pročitala, ali nije me razočarao, daleko od toga – no o tome u jednom od idućih postova) i «Horor priče za laku noć» (izdanje: Zagrebačka naklada, urednik Tomislav Matković).

Upravo o hororu ćemo pričati danas: zašto volimo horor? Što nas plaši ovih dana? Je li se pojam zastrašujućeg mijenjao kroz vrijeme i u uvjetima društvenog napretka? Ipak, počnimo prvo s knjigom: «Horor priče za laku noć», knjigom koja u našim uvjetima pretendira na titulu horor – antologije. Autori su obuhvaćeni upravo na taj način: tako možemo pročitati priče i pripovjetke Honorea de Balzaca, Clivea Barkera, Franka Belknapa Longa, Ambrosea Biercea, Algernona Blackwooda, Raya Bradburya, Poppy Z. Brite, Ramseya Campbella, Arthura Conana Doylea, Jeromea K. Jeromea, Stephena Kinga, Deana R. Koontza, Sheridana Le Fanua, Fritza Leibera, Howarda Phillipsa Lovecrafta, Bele Lugosija, Grahama Mastertona, Edith Nesbit, Edgara Allana Poea, Anne Rice, Kristine Kathryn Rusch, Mary Shelley, Dana Simmonsa, Brama Stokera, Petera Strauba. Herberta Georgea Wellsa te «nezaobilaznih domaćih uzdanica» Danila Brozovića, Viktorije Faust i Zorana Janjanina.

Sad kad ste pročitali ovaj popis od trideset autora koji sam teškom mukom prepisala iz kazala knjige – što ste zamijetili? (to je ujedno i moja najveća zamjerka uredničkoj koncepciji). Tako je, priče su objavljivane po abecedi, po prezimenima autora, a na kraj knjige su stavljene priče troje domaćih autora, također po abecedi. Iako su izabrane priče karakteristične za žanr horora određenog razdoblja (na čemu urednicima od srca čestitam, izbor je dobar), da bi moj ukus bio zadovoljen, trebalo je otići i korak dalje i ponuditi teoretsku koncepciju na kojoj bi se moglo zasnivati daljnje proučavanje horora. Kao laiku, meni je prvo palo na pamet da bi sretnije rješenje bilo složiti priče prema vremenskom razdoblju u kojemu su nastajale (pa bi tako valjalo grupirati Biercea i Blackwooda, staviti začetnike na sam početak – Mary Shelley, Poea i Balzaca, recimo, dok bi trebalo ostaviti za kraj Kinga, Barkera i Koontza, jer mi se čini da oni predstavljaju budućnost horora.). Sretna slučajnost u knjizi je što su se jedna kraj druge našle priče Anne Rice i Kristine Kathryn Rusch, jer su obje priče vampirske tematike. Valjalo bi im pridružiti i Viktoriju Faust pa imamo sveto trojstvo vampirskih priča koje pišu žene – autorice.

Na način koji predlažem bi bilo jasnije vidljivo čega su se ljudi prije bojali: nevidljivih sila izvan njih – duhova, vampira i drugih natprirodnih entiteta. Ukratko rečeno, mislim da antologija nije samo "izložba" neke skupine umjetničkih djela - ona također mora svjedočiti o duhu vremena u kojem se određena priča piše i kako određeni žanr evoluira. Bojim se da je horor koji se mene osobno najviše kosnuo priča Stephena Kinga: «Tip koji preživljava» (neću vam kvariti večeru, ali blago rečeno – priča je ogavna, te večeri kad sam je pročitala, nisam mogla zaspati). Danas – imam dojam da se više bojimo onoga nepoznatog što je u nama samima. To je dio prirodne evolucije. Ipak, isto tako moram reći da sad razumijem zašto ljudi čitaju i gledaju horore: ako se dobro uplašimo, osjećamo se življi, više cijenimo činjenicu da smo živi i zdravi. Nažalost, ljudska priroda je takva – uviđamo da nam je nešto važno tek kad shvatimo da postoji opasnost da bismo mogli ostati bez toga.

08.06.2009. u 22:10 • 7 KomentaraPrint#

nedjelja, 07.06.2009.

Nakon nekoliko dana...

Pomalo me, priznajem, uplašila obljetnica bloga – 27. svibnja je smo Bookeraj i ja napunili jednu godinu uspješne simbioze. U tom sam razdoblju napisala 175 postova, iz čega valja zaključiti da sam objavila po jedan post svaki drugi dan. Isto tako, iako se nisam posvećivala brojanju, vjerujem da sam u tih 175 postova spomenula barem 250 knjiga različitih autora, od kojih sam većinu pročitala.

Što statistika dalje kaže? Do danas je kod mene na blogu ostavljeno 555 komentara, što čini prosjek od 3 komentara po postu. Sasvim dovoljno, što se mene tiče. Countera posjeta imam dva, jedan je istaknut na blogu od datuma 10. prosinca prošle godine, dok sam drugi postavila 28. prosinca prošle godine. Prvi brojač broji 3912 jedinstvenih posjeta do današnjeg dana, a drugi broji 6710 ukupno posjeta dosad. Najviše sam dnevno imala oko stotinjak posjeta, a posjetitelji se spajaju iz najviše iz Hrvatske, Bosne i Srbije, ali imam i nešto posjetitelja iz Irske, Njemačke i Italije.

Statistički podatci svjedoče i o mojim navikama pisanja bloga: mjesečni prosjek postova mi je 15.4, a tjedni 3.5. Najviše sam postova objavila u prosincu prošle godine (25 postova), a najmanje u rujnu 2008. godine godine kad sam objavila samo dva posta. Ukupan broj riječi u mojim postovima iznosi značajnu brojku od 19 929. U prosjeku pišem 108 riječi po postu (po čemu me statistički uređaj blog.hr – a svrstava u pisce kratkih postova – do 250 riječi po postu). Postove navodno najčešće pišem navečer (između 16 – 22 sata) i poslijepodne (14 – 16 sati). To moram potvrditi, to je istina.

Broj neaktivnih dana bez postova: 193. Između postova mi je najviše prošlo 52 dana. Iako se ovih dana tom rekordu nisam niti primakla, moram priznati da sam se skanjivala pisati, iako i dalje marljivo čitam.

Imala sam namjeru posvetiti čitav tjedan postova na blogu pisanju o sebi: da nakon godinu dana moji čitatelji saznaju nešto i o «osobi iza bloga». Ipak, u posljednje vrijeme (ponovno) sumnjam da je ta osoba izrazito zanimljiva. Zadržat ćemo se stoga radije na knjigama. Čujemo se opet kroz par dana...

07.06.2009. u 21:29 • 4 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.



< lipanj, 2009 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Rujan 2022 (5)
Travanj 2022 (7)
Veljača 2022 (5)
Siječanj 2022 (6)
Listopad 2021 (2)
Rujan 2021 (2)
Srpanj 2021 (6)
Svibanj 2021 (4)
Travanj 2021 (3)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (4)
Prosinac 2020 (7)
Studeni 2020 (3)
Listopad 2020 (2)
Kolovoz 2020 (3)
Siječanj 2020 (1)
Travanj 2019 (1)
Svibanj 2018 (2)
Ožujak 2018 (1)
Kolovoz 2017 (4)
Srpanj 2017 (7)
Lipanj 2017 (10)
Svibanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (6)
Veljača 2017 (6)
Siječanj 2017 (4)
Prosinac 2016 (1)
Studeni 2016 (11)
Listopad 2016 (4)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (4)
Srpanj 2016 (8)
Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (10)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (2)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (14)
Svibanj 2015 (11)
Travanj 2015 (3)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (8)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (8)

Komentari da/ne?

Opis bloga

Na ovom blogu čitajte o knjigama - mojim knjigama, Vašim knjigama, najnovijim knjigama, starim knjigama, zanemarenim knjigama, o autorima knjiga i novostima iz književnosti.


Hit Counter by Digits


Za sve informacije, pitanja, primjedbe, komentare, uvrede i drugo kontaktirajte me na bookeraj.blog@gmail.com