Ponekad se nalazim u tim svojim stanjima. Stanjima užasavajuće potištenosti. Depresivnim stanjima u kojima se svodim na cmizdravu nulu koja drhturi na podu negdje daleko od očiju javnosti. Tko bi to rekao od onih koji me svakodnevno viđaju kako se smješkam dok jurim negdje, tko bi pomislio da se nekad raspem uokolo kao kutija šećera po kuhinjskim pločicama... Nastojim imati taj dragocjeni uvid – izvana jednako kao i iznutra, ali nije jednostavno.
Baricco mi je došao kao melem na rane koje mi je uzrokovao svijet proteklih mjeseci. Rekao je da postoji djevojčica baš poput mene: barunova kćer Elisewin. Ona se boji svega – i zato je čuvaju u svili, u pahuljastoj mekoći pamuka, u bjelini. Ipak, navodno to nije takva bjelina koja njoj treba. Pomoglo bi joj more – očvrsnula bi. Ozdravila bi od svog straha.
Baricco je rekao da postoji znanstvenik baš poput mene, u gostionici Almayer tik uz obalu. Taj učenjak imenom Bartleboom nije se još otrgnuo od svih obiteljskih spona, i tek sad polako počinje uviđati kako su njegova istraživanja možda sasvim uzaludna. Kao i moja. Ponekad.
Postoji jedan slikar sasvim sličan meni, kaže Baricco. Bivši portretist Plasson ostavit će uspjeh da bi naslikao more. Baš onako kako sam ja spremna ostaviti staro da bih iskušala novo. Plasson nikad nije govorio o strahu.
Ima jedan nepoznat, tajnovit čovjek u gostionici Almayer tik uz obalu. Nitko ne zna odakle je došao i kako se točno zove, ali to je čovjek koji ima misiju. Ima jedna žena koja želi ozdraviti od preljuba. Tamo je i nekoliko djece koji paze na odrasle.
Užasan je taj Baricco. Užasan. Teško je napisati dobar fragmentarni roman, da nema loose ends, da se sve spaja i objašnjava u ono malo riječi, u onom nepovezanom kaosu, u onim pismima, u nejasnim dijalozima. Baricco to može. S lakoćom. Ne znam je li mi to pomoglo ili odmoglo.
Post je objavljen 10.06.2009. u 22:28 sati.