Još uvijek nisam čitala «Djevojčicu s knjižicama», priznajem. «Diktator i visaljka» je prva knjiga ovog autora koje sam se domogla – i odmah «političko – filozofska parabola»! Da ti pamet stane!
Moram priznati da sam strašno dugo čitala ovu knjigu i da me pomalo odbijala... ne zapravo ni to, već joj je doista dugo trebalo da me uvuče u radnju, došla sam gotovo do polovice knjige, a još sam se patila s onim bih li knjigu dočitala do kraja ili bih je vratila u knjižnicu polupročitanu (za one koji ne znaju priču – sadržaj je prilično jednostavan: imate tog južnoameričkog diktatora kojemu se baš ne da vladati, pa obučava dvojnika. Ni dvojniku se ne da vladati, pa on obučava svog dvojnika i tako dalje u nizu nalik beskonačnim babuškama... I onda diktatora, dakako, rastrga bjesomučna i razjarena seljačka svjetina. Ali što se dogodilo s dvojnikom, s dvojnikovim dvojnikom i dvojnicima dvojnikovog dvojnika?)
Ipak, neke su mi se stvari izrazito svidjele, primjerice, sljedeća scena (u njoj pisac opisuje scenu iz vlastitog života, o tome kako se njegova prijateljica Fanchon «susrela» sa prosjakom – spavačem na kolodvoru):
«Ali nije u pitanju vonj, prevario sam se. Nego nešto drugo: otvorio mu se šlic i pimpek mu svom težinom visi preko bedra, u tome je stvar, putnici svrću pogled – odjednom sve živo zanima što se zbiva na suprotnom peronu – a Fanchon, koja hoda preda mnom, stane stigavši do tipa, sagne se nada nj, pospremi mu spolovilo u hlače, utakne mu i krajeve košulje, zatvori šlic i zakopča remen...
Taj ženski potez, bez prenemaganja – i to potez prave žene! -, to si ti dok mrtvacu otireš suze.»
Ili recimo, svidjelo mi se što Pennac dalje u tekstu kaže o pisanju radi objavljivanja:
«Pišemo da raskrstimo sa sobom, ali u želji da nas čitaju, to protuslovlje ne možemo izbjeći. Kao da se utapamo i pritom vičemo: «Gle, mama, plivam!» Najglasniji pobornici izvornosti bacaju se s petnaestoga kata i anđeoski krile ruke: «Vidite, ja sam samo ja!» Kad tvrdite da pišete ne želeći da vas itko čita (primjerice, vodite dnevnik), znači da ste san da istodobno budete i autor i čitatelj doveli do besmisla.»
Tri su života bitna ovom djelu (ovoj paraboli, ako hoćete) – originalni diktator Manuel Pereira de Ponte Martins pokretač je radnje i o njemu sve dalje ovisi, ali tijek njegova života možda je manje bitan u količinskom smislu. Nadalje, drugi (bezimeni) dvojnik kojemu je njegovim prvim angažmanom u svojstvu predsjedničkog dvojnika obilježen čitav životni put kao imitatora velikih filmskih ličnosti poput Charlieja Chaplina i Rudolfa Valentina. Također, tu je i razvođačica Sonia Ka (u trenutku pisanja romana već starija gospođa, koja je najbolje poznavala bezimenog dvojnika). Konačno, tu je i pisac, Daniel Pennac koji pišući roman piše također i o tome kako je pisao taj roman.
Zašto visaljka, pitate se. A ja uzvraćam citatom:
«I visaljka, Sonia. Visaljka na verandi u Marapongi. Pišemo kad nemamo ništa bolje, a najbolja je visaljka. Visaljku je zacijelo izumio neki mudrac protiv napasti da postaneš netko. U njoj čak i vrste diže ruke od razmnožavanja. Ulijeva vam nadahnuće za sve moguće planove i oslobađa vas obaveze da ijedan jedini ostvarite. U svojoj sam visaljci bio i najplodniji i najneizdašniji pisac na svijetu. Bila je pravokutnik vremena razapet posred neba.»
(a ja to potpisujem do neba i natrag, privatno si želim dva divovska drveta i mrežu razapetu između njih kako bih mogla najudobnije čitati)
Funny opservacija o modernim manekenkama:
«Na manekenkama je živa samo haljina. Malu su ubili. Jeste li ikad proučavali lica tih cura? Unutra je sve zamrlo. Kreatori ih eliminiraju u korist tkanine. Sedamdesetih su ih godina čak pretvorili u kosture. Sve su Frankensteinove nevjeste, mehanički gipko hodaju prema neznanu cilju.»
Za kraj, moram reći da sam se zbog posljednjeg dijela ovog romana i njegove vlastite teorije zavjere i sama počela pitati neke stvari. Izvrsna preporuka da konačno pročitam i «Djevojčicu sa knjižicama».
Post je objavljen 21.06.2009. u 23:04 sati.