Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
utorak, 26.05.2009.
Legen... wait for it... DARY!!!
Ne znam jeste li bili u prilici gledati koju od humorističnih serija iz ponude RTL – a, meni je kad dođem s posla taman u razini očiju sitcom «Kako sam upoznao vašu majku». Jedan od likova, Barney Stinson, kao poštapalicu ima upravo rečenicu iz naslova. Ipak, za ovaj tekst nisam planirala govoriti o nečemu što je «awesome» ili «totally sweeeet, duuudee», već o nečemu što je doista postalo legendarno.
Raymond Queneau – «Stilske vježbe». Znamo li o čemu govorimo? Nadam se da znamo: najdugovječnija hrvatska predstava s Perom Kvrgićem i Lelom Margitić u glavnim ulogama igra se upravo po tekstu ove knjige.
O Queneauu: francuski pjesnik i romanopisac 20. stoljeća (1903 – 1976); do 1930. nadrealist (do razlaza s Bretonom); iz tog razdoblja zadržao sklonost crnom humoru i nepoštovanje autoriteta. Osnivač skupine L' OuLiPo (Radionica potencijalne književnosti), koja je zagovarala stvaranje sasvim novih poetskih i romanesknih struktura temeljenih na inovatorskom odnosu prema jeziku (skupini su se pridružili i Georges Perec i Italo Calvino). «Stilske vježbe» objavio je prvi put 1947. godine, i u njima na 99 načina opisuje jednu scenu u autobusu. Ova je knjiga kod nas objavljena u izdanju Šarenog dućana tek 60 godina nakon njegova prvog francuskog izdanja (u prijevodu Vladimira Gerića), a pogovor je napisao Pero Kvrgić (oprema knjige, plus pet). Koliko ja znam, od istog autora kod nas je prevedena još samo knjiga «Zazie u metrou» (radi se o romanu kojim je stekao popularnost i u kome je prvi put iznio neke od svojih ideja glede odnosa prema jeziku).
Inače, priča je stara: jedan 26 – godišnjak, neprirodno izdužena vrata i sa šeširom koji je umjesto vrpce imao špagu, cmizdravim se glasom izderao na jednog čovjeka koji mu je u autobusu gazio po nogama svaki put kad su putnici ulazili ili izlazili. Ubrzo zatim, mladić se žuri do jednog slobodnog mjesta. U drugoj sceni, mladića smo ugledali kako razgovara s prijateljem kod kolodvora Saint – Lazare i prijatelj ga savjetuje da prišije još jedno puce na kaput. I to je to. Sasvim jednostavna priča koja se može ispričati na različite načine: iz pozicije klobuka, flegmatika, putnika u autobusu, gazitelja po mladićevim nogama, nekog trećeg promatrača. Isto tako, ta priča može varirati formom, i to gotovo u bezbroj varijacija.
Ne znam bismo li trebali čitati ovu knjigu iz užitka, na način kako ja čitam (gutam) krimiće, ili zbog opće kulture (ne mogu reći da nisam uživala, ali mi je ova mala knjižica doista oduzela puno vremena i pomnog studiranja raznih načina na koje je autor zahvaćao u tekst). U svakom slučaju – nije mi žao. Čitajte i vi, iz ovog čitanja definitivno nećete izaći gluplji (kao ja, ponekad, nakon gledanja sitcoma).
ponedjeljak, 25.05.2009.
Hvala ti, Goodreads!
Vrlo sam nedavno postala aktivan član na društvenoj mreži Goodreads, koja, po mom skromnom mišljenju, izgleda kao Facebook, ali za knjiške moljce. Tako na Goodreadsu možete osim prijatelja, skupljati i knjige koje ste pročitali, koje trenutno čitate i koje želite pročitati, možete glasati za najbolji ljubić, krimić ili bestseler svih vremena, možete razmjenjivati mišljenja i komentare... Sve u svemu - mali raj za ljubitelje knjiga i čitanja! Moj je profil tamo istoimen ovom blogu tako da... čujemo se, vidimo se!
Zašto ovaj post? (u svakom slučaju, nije samo zbog besramnog hvaljenja još jedne aplikacije koja nas onemogućava u RL komunikaciji) Naime, Goodreads mi je neki dan poslao i newsletter, ali ga do danas nisam uspjela pomnije pogledati. Kad sam ga pogledala, shvatila sam zašto sam ga ostavila u inboxu: Goodreads je objavio ekskluzivan intervju s Alexanderom McCall - Smithom o kojem sam na ovom blogu pisala već u nekoliko navrata, punih čvalja hvale. Intervju donosim u integralnom obliku, onako kako je objavljen na Goodreadsu.
10 Questions with Alexander McCall Smith
May, 2009
Alexander McCall Smith
Zimbabwe-born British writer Alexander McCall Smith has spent his career balancing a double life. A respected professor of medical ethics by day, prolific children's book author by night, his writing career fully blossomed at age 50 when his novel, The No. 1 Ladies' Detective Agency, became an unexpected publishing sensation. McCall Smith went on to publish ten books about his Botswana-based heroine, Precious Ramotswe, which sold millions of copies around the globe and spawned a TV miniseries this spring. Now retired from academic work, he is knee-deep in four different series, two of which, 44 Scotland Street and Corduroy Mansions, were originally serialized in daily newspaper installments. McCall Smith took a pause from his busy writing schedule to talk to Goodreads about his newest book, Tea Time for the Traditionally Built.
Goodreads: The The No. 1 Ladies' Detective Agency series has generated a lot of discussion about its presentation of Botswana, because it does not include considerable reference to the country's 25% HIV infection rate (one of the highest in the world). What is your response to criticism of this kind?
Alexander McCall Smith: There are many books that deal in more detail with the problems of Africa and, in particular, with the HIV/AIDS issue. I think it is important to remember that, in spite of illness, countries in sub-Saharan Africa keep going as best they can, and therefore we should not concentrate exclusively on writing about the bad things in Africa. There is plenty of good news, and there are many very good things happening there, so why should we not celebrate these?
GR: What can readers expect from your latest book, Tea Time for the Traditionally Built?
AMS: We return to the office of The No. 1 Ladies' Detective Agency in Botswana, where Mma Ramotswe gets herself involved in the issue of why a football team seems to be losing rather a lot of matches. This is not her usual sort of case, of course, and it goes without saying that she knows nothing about football!
GR: How do you plot a series of such length? Are you planning a story arc that will culminate in a final book, or are you happy to keep writing as long as there is reader interest?
AMS: I shall be writing another four books in the series, taking us up to volume 14. I have no idea how the series will end—I may just keep it going. I am delighted that the series has achieved such a wide and diverse audience.
GR: The HBO series of The No. 1 Ladies' Detective Agency is the first major production to be shot entirely on location in Botswana. Are you pleased with how the adaptation has captured your characters and the setting?
AMS: I am delighted with the way they have done the series. HBO and the Weinstein Company have done a splendid job. I am particularly impressed with the very good casting—the actors portray the characters extremely well.
GR: A modern-day Dickens, you recently completed your second serial novel, Corduroy Mansions, which was published in daily chapter installments in The Telegraph. How much did you write in advance and how much did you write on the fly? Will you continue to serialize this story?
AMS: Corduroy Mansions was written as it was being published. I was usually about 30 episodes ahead of the online publication. I plan to do another volume in this series beginning this fall, which will also be published in The Telegraph.
GR: Describe a typical day spent writing. Do you have any unusual writing habits?
AMS: I usually write in the morning, although I sometimes write later in the afternoon and in the evening. There are times when I get up very early to write, but on a typical day I start writing at about 10 a.m. and keep going until lunchtime. I often write when I am traveling—I am away so often on book tours that I have to do this. On my forthcoming tour of the USA I will be finishing the next Isabel Dalhousie book.
GR: Who are some of your influences?
AMS: I very much admire the work of W.H. Auden, the poet, and I also enjoy the work of the Indian author, R.K. Narayan, and Graham Greene.
GR: What are you reading now? What are some of your favorite books and authors?
AMS: I am reading The Consolations of Philosophy by Alain de Botton.
GR: Are you still teaching?
AMS: I am no longer involved with academic work. I retired from my post as Professor of Medical Law at Edinburgh University a few days ago to concentrate on my writing career. I do miss the students.
GR: It must be difficult to juggle so many series at once. What are you focusing on next?
AMS: At the moment I am finishing the next Isabel Dalhousie book, and I have also started on the next Scotland Street book. In July I will begin the next book in the Mma Ramotswe series, and in August I will start the next volume of Corduroy Mansions.
Ono što me osobito razveselilo jest da njegova serija krimića s detektivkom iz Botswane, Mme Prescious Ramotswe, planira ići do 14. nastavka, a sad me svrbe dlanovi i da saznam malo više o ovim drugim knjigama u nastavcima, čitam u komentarima da se dosta ljudi pozitivno izjasnilo o McCall - Smithu i njegovim glavnim junacima.
nedjelja, 24.05.2009.
Orhan Pamuk: "Bijeli zamak"
Kad me već ide s Orhanom Pamukom, sjetila sam se kako bih mogla objaviti na blogu prikaz jedne od prvih knjiga tog pisca koja je učinila značajniji pomak u izradnji njegova statusa u svjetskoj književnosti. Knjigu sam čitala davno, pa je i ovaj prikaz pisan u vrijeme kad sam bila u "međufazi" - roman "Zovem se Crvena" sam vratila nepročitan, ali od Pamuka još nisam bila spremna odustati.
Druga šansa za Orhana Pamuka
Moram priznati da mi se cijela halabuka koja se digla oko osebujnog pisma Orhana Pamuka učinila pomalo neopravdanom nakon nezadovoljavajućeg prečitavanja njegova najpoznatijeg i kod nas najčitanijeg romana „Zovem se Crvena“, pa se tako pogovor „Bijelom zamku“ (u izvođenju Milane Vuković – Runjić) u dobroj mjeri poklopio s mišljenjem koje sam imala o Pamukovim djelima:
„Pamukovi su romani uvijek „romani sa zlatnim ključićem“, iziskuju određeni senzibilitet, raspoloženje, pa čak i doba dana. Ne mogu se čitati u žurbi, niti usporedno s drugim romanima, te traže slobodan um i sklonost filozofiranju. Mjestimično su dosadni, u najboljoj maniri bachelardovske „tavanske dosade iz mladosti“...“ (iz dodatka „Orhan Pamuk: U potrazi za izgubljenim turskim carstvom“).
Stoga je čitanje Pamukovog „Bijelog zamka“predstavljalo davanje druge prilike pismu koje se dotad otimalo mojim čitateljskim dosezima i afinitetima. Pa ili je senzibilitet ovoga puta bio drugačiji, ili možda raspoloženje, možda je doba dana ovog puta bilo pogođeno, pa mi se i „Bijeli zamak“ učinio Pamukovim uspjelijim uratkom.
Za jedne previe kontroverzan i preeuropski nastrojen, drugima pak pak suviše tradicionalan, Orhan Pamuk pripada tuskim piscima srednje generacije (Istanbul, 1952.), a među njima je zasigurno najprodavaniji. Naime, primanje Independentove Nagrade za stranu književnost za roman „Bijeli zamak“ 1985. godine otvorio je Pamuku vrata k svjetskoj čitateljskoj publici i književnim krugovima. Poslije njega objavio je „Crnu knjigu“ i „Novi život“ (koji se smatra najvećim turskim bestsellerom s obzirom na „on the road“ tematiku koja podilazi ukusu mlađih turskih generacija). Roman „Zovem se Crvena“ samo u Turskoj prodan je u više od 160 tisuća primjeraka.
Dakle, nedvojbeno je da je „Bijeli zamak“ kao roman koji je pridonio popularnosti Orhana Pamuka u Europi prilično sukladan ukusima europskih čitatelja i književnim manirama europskih pisaca. Niti unjemu Pamuk ne odstupa od povijesne tematike vezane za tlo Turske, a u „Bijelom zamku“ nas vodi u Tursku 17. stoljeća, u samom zalasku vladavine Osmanlijskog Carstva nad europskim teritorijima. Jedan od glavnih likova je mladi talijanski učenjak kojeg na plovidbi zarobljavaju turske lađe i odvode u Istanbul gdje biva prodan u ropstvo određenom Hodži koji je uza sve i njegov fizički blizanac, odnosno dvojnik. Hodža je željan zapadnjačkih znanstvenih spoznaja, što dovodi do toga da se odnos gospodara i roba u samim začecima transformira u odnos učitelja i učenika, a potom i u odnos dvaju kolega znanstvenika u zajedničkoj potrazi za istinom. Zbog toga je možda najzanimljiviji aspekt ovoga romana upravo ta čudesna transformacija odnosa u kojoj se ogleda jaz između dvaju svjetova – onog istočnog, muslimanskog, i zapadnog, kršćanskog. Pri njihovoj koliziji jedni se nužno moraju pokazati krućima i manje sposobnima prilagodbi, no te se razlike dalekosežno smanjuju i mikrokozmosu dvojice ljudi gledajući to u odnosu na čitave nacije i kulture.
Drugi dio romana je onaj eksplicitno podvrgnut fabuli: dvojica se „blizanaca“ uspijevaju približiti mladom sultanu i steći njegovo povjerenje, a ubrzo i izraditi ratnu spravu koja bi trebala pomoći sultanu da pokori nedostižni Bijeli zamak.
Daleko od toga da su djela Orhana Pamuka pitka ili lako čitljiva ljetna štiva i daleko od toga da je svaki čitatelj genetski i odgojem predodređen svaku misao bez poteškoća razumjeti. No pažljivi čitatelj koji je sposoban ostaviti sa strane kulturalne razlike, ili se bar djelomično distancirati od njih, moći će sa zanimanjem pratiti radnju i uživati u „Bijelom zamku“ Orhana Pamuka.
Biblioinformacije: Orhan Pamuk: „Bijeli zamak“,Vuković&Runjić, Zagreb, 2001., prijevod s engleskog: Marinko Raos
petak, 22.05.2009.
Paul Auster: "Mjesečeva palača"
Ah, ili me totalno krenulo u životu ili su knjižničari uvidjeli kako bi trebalo malo «deus ex machina» utjecaja na policu najčitanijih knjiga; u svakom slučaju – svako malo naletim na Paula Austera na toj eminentnoj polici. Prije nekoliko tjedana je to bio «Levijatan», a sad sam upravo završila s čitanjem «Mjesečeve palače».
Nisam razočarana, alialiali… Ma volim ja Austera i on ne može učiniti ništa što bi umanjilo moju ljubav. Ipak, ovo je knjiga koja je prvi put objavljena 1989. godine (kod nas je objavljena u izdanju VBZ – a tek 2006. godine), što nije nedostatak, dakako. Alialiali.Mislim da mi nedostaju oni tipični motivi koji Austerovo pismo čine tako prepoznatljivim – motiv nestanka bez traga, recimo.
Radi se o mladiću Marcu Stanleyu Foggu i njegovoj podsvjesnoj potrazi za obitelji koju je izgubio. Radi se i o pustinjaštvu i asketizmu tako nespojivom s potrošačkom Amerikom (ali dok jedni bacaju hamburgere, drugi se njima hrane iz koševa za smeće). U tom smislu ova knjiga djeluje pomalo proročanski i za hrvatsko okruženje, ako shvatimo Hrvatsku kao državu koja nekih dvadesetak godina kaska za ostatkom svijeta.
Auster je i u ovom romanu u pravoj austerovskoj maniri «promiješao» žanrove, motive i događanja, pa tako uvodi lik Kineskinje Kitty Wu, kćeri kineskog komunističkog generala, koja staje uz bok Thomasa Effinga, paraplegičnog zaboravljenog slikara i Solomona Barbera, osramoćenog sveučilišnog profesora. Njihove sudbine se ispostavljaju toliko isprepletenima da život u Austerovom slučaju ne može niti pomišljati oponašati umjetnost.
Nema loose ends. To cijenim kod Austera – svega je točno onoliko koliko roman može podnijeti, nijedan lik nije uveden bez kasnijeg smisla i niti jedan događaj nije bez svoje logične posljedice. Nema nezavršenih krajeva koji se pružaju negdje izvan kadra.
Citati za kraj:
- o ljubavi – str. 42
«Skočio sam s vrha litice, i tad, upravo kad sam trebao udariti o dno, dogodilo se nešto nesvakidašnje: saznao sam da postoje ljudi koji me vole. Biti voljen, to sve čini drugačijim. Možda ne smanjuje užas samog pada, ali daje posve novo viđenje tom užasu. Skočio sam s ruba, i tada, u posljednjem trenutku, nešto je posegnulo za mnom i uhvatilo me u zraku. To nešto je ono što zovemo ljubav. To je jedina stvar koja te može spasiti od potpunog pada, jedina stvar dovoljno snažna da poništi silu gravitacije.»
- o razgovoru – str. 71/72
«Malo po malo počeo sam se opuštati u razgovoru. Kitty je imala prirodan dar da dopre do ljudi i bilo je lako prepustiti joj se i naprosto uživati u njenom prisustvu. Kao što mi je jednom davno rekao ujak Victor, razgovor je nalik bejzbolu. Dobar suigrač baca lopticu tako da ju je gotovo nemoguće ne uhvatiti, a kad hvata tvoje loptice, uhvati sve, čak i tvoja najnespretnija i najtraljavija bacanja. Takva je bila Kitty. Ciljala bi direktno u moje ruke, a kad bih ja bacao, uspijevala bi ih pohvatati bez obzira koliko ih ja visoko ili nisko bacao. I što je najvažnije, uspijevala je to činiti tako da bi izgledalo kao da sam ja namjerno loše bacao, samo da bih igru učinio zanimljivijom. Uz nju bih bio bolji nego što to stvarno jesam i to je jačalo moje samopouzdanje, a to bi zauzvrat činilo moja bacanja boljim i lakšim za hvatanje. Drugim riječima, počeo sam pričati s njom umjesto sa samim sobom i uživanje u tome bilo je veće od ičeg što sam iskusio u posljednje vrijeme.»
utorak, 19.05.2009.
Daniel Kehlmann: «Magičan život Arthura Beerholma»
Kao prvo, valjalo bi reći kako sam prvi put uzela čitati neko djelo Daniela Kehlmanna, iako me nije mogla zaobići sva medijska halabuka oko njegovih romana «Mjerenje svijeta» (objavila Fraktura) i «Ja i Kaminski» (objavila Aora). «Magičan život Arthura Beerholma» je, kako saznajem od urednika iz Frakture, koja je objavila ovaj roman, prvi roman Daniela Kehlmanna. Objavio ga je 1997. godine, a kod nas je, evo, preveden 11 godina poslije.
Moram priznati da sam tijekom čitanja neprestano imala dojam da sam čitala slične romane (odmah mi je pao na pamet naslov «Čudesan život Edgara Minta» autora Bradya Udalla). Jasno, to nisu bili tematski slični romani, ali je izvedba bila dosta slična: glavni lik je ujedno i autor vlastite biografije u kojoj navodi svoje životne postupke i objašnjenja za njih. Te sličnosti su me smetale da čitam ovo djelo odvojeno od svih drugih sličnih djela koja sam čitala (jedan od rijetkih slučajeva u kojima je načitanost prokletstvo...)
Arthur Beerholm je siroče (kao i Edgar Mint, ako smijem primijetiti) s posebnom nadarenošću za matematiku i iluzionizam (ovdje mi je ponovno pala na pamet jedna popularna referenca: roman – dobitnik Pulitzera 2001. godine - «Čudesne pustolovine Kavaliera i Claya» Michaela Chabona, iako u njoj nije riječ o mađioničarima, nego o iluzionizmu koji se sastoji u oslobađanju iz lanaca i okova kao kod Harrya Houdinija). Skoro postaje svećenik, a zatim postaje slavni iluzionist (ili čarobnjak, Kehlmann je namjerno neodređen). A zatim poželi da ga nema. I to je to.
Ova je autobiografija svjesno ravnodušna, dijelom zamagljena (pogotovo kad govori o tome za koga je napisana), ali se izrazito lako čita. Preporučujem ukoliko imate nekoliko sati slobodnog vremena.
nedjelja, 17.05.2009.
Pročitala sam Pamuka!
Već godinama, kad su me na raznim forumima pitali koju bih knjigu anti – preporučila, koju knjigu nisam uspjela dočitati do kraja, morala bih reći da se radi o romanu «Zovem se Crvena» turskog autora Orhana Pamuka.
Ali ne više! Deset sam dana čitala, dvaput sam je produžila u knjižnici, ali konačno sam, trpeći i pateći, pročitala taj mučni roman. Čak mi je i gospođa u knjižnici potvrdila da je to knjiga koju je i ona najduže čitala. Znala sam da neću (jako!) zažaliti jer sam nakon jednog neuspješnog čitanja «Zovem se Crvena» u knjižnici nabasala na njegov treći objavljeni roman (koji mu je otvorio vrata ka svjetskoj slavi), «Bijeli zamak» - taj je roman, primjerice, bio sasvim ugodan za čitanje.
«Zovem se Crvena» je slojevito djelo – ono s jedne strane govori o početcima povijesnog utjecaja Zapada na Istok (konkretno, kroz iluminatorsku vještinu koja se gasi i zamjenjuje vještinama «franačkih majstora»), s druge strane o odnosima unutar turskog društva, o položaju žene, o kulturološkim razlikama i razlikama uvjetovanih religijskim učenjima.
Na mahove je ova knjiga dosadna, strašno je razvučena, radnja se razvija neritmično, a poneki postupci iz naše perspektive nemaju valjana opravdanja. Ipak, najvećom pobjedom mjeseca svibnja smatram to što sam konačno pročitala ovo 440 stranica dugo djelo (ako ćemo se već ispovijedati, osim ove knjige, imam ambiciju pročitati i «Igru staklenim perlama» Hermana Hessea, koju sam također počela čitati, ali sam je vratila u knjižnicu nakon nekoliko pročitanih stranica).
I inače imam tu mazohističku crtu koja me tjera pročitati knjigu iako mi se ni najmanje ne sviđa – ili to nije mazohizam nego nepopravljivi optimizam: nadam se da će se knjiga popraviti do razine čitljivosti (evo, možda već na idućoj stranici sve bude bolje). Vjerujem da mnogi čitatelji nisu toliko mazohistični/ optimistični, pa svoje ludilo nastojim što više držati za sebe.
Ipak, eventualni drugi projekti oko ispravljanja krivih Drina u mom čitateljskom iskustvu (već spomenute «perle», neki drugi nužno potrebni književni klasici koje sam uspjela izbjeći čitajući, dakako, nešto drugo), morat će malo pričekati jer u book clubu na www.knjizevnost.org za raspravu pripremamo knjigu Marine Šur – Puhlovski: «Nesanica». Jasno, imam i neke druge posuđene knjige (da se održim u čitateljskoj kondiciji i da pratim produkciju), kao što su:
- Daniel Kehlmann: «Magičan život Arthura Beerholma» (to sam već pročitala, pa ćete čuti nešto i o tome idućih dana)
- Paul Auster: «Mjesečeva palača» (trenutno čitam, krenulo me s Austerom)
- Raymond Queneau: «Stilske vježbe» (čitam i razmišljam)
Imala sam i neke kupnje prošlog tjedna (uhvatila me šopingoholija, nedostaje mi nešto u životu, rekla bih):
- Michael Cunningham: «Sati» (ionako sam to planirala kupiti kako bih popunila Algoritmovu Najbiblioteku)
- Terry Pratchett: «A Hat Full of Sky» (kupila sam ovu knjigu jer sam, po običaju, nešto krivo shvatila)
A prošloga sam tjedna jednu knjigu (s posvetom) primila i poštom. Naime, Božidar Alajbegović, poznatiji kao Knjiški moljac s bloga Knjiški moljac, kod svoga je novog izdavača Litterisa objavio novu zbirku književnih kritika «Nešto kao fleš». Kako je Božidar Alajbegović kroz blog, ali i književne kritike koje je objavljivao u nizu tiskanih i elektronskih medija postao gotovo nezaobilazan kritičar i kroničar književne produkcije kod nas kroz jedan dulji period godina, on je svakako osoba kojoj ćete se obratiti kad ne budete znali što biste čitali.
No, idemo - na čitanje!
srijeda, 13.05.2009.
New age ga je zbilja zasrao!
Hippie – pokret, koliko god meni osobno bio simpatičan i neobično drag, na svojim je marginama uzgojio nešto doista gnjusno - new age. Taj opijum za srednju klasu simptom je potrošačkog mentaliteta i relativističkog egocentrizma karakterističnog za moderna zapadna bogata društva. Konkretno, to znači da su se, držeći se za skute hippie – pokreta koji je proklamirao slobodu i ljubav, našli i određeni pojedinci koji su te premise dotjerali do njihovih blesavih krajnosti i našli načina da na tome i zarade. Dio «proizvoda» new agea su i priručnici o samopomoći koji na specifičan način govore o pozitivnom razmišljanju (da se razumijemo, nemam ništa protiv knjiga koje na bilo koji način uspijevaju pomoći ljudima da se osjećaju bolje u svojoj koži, možda je najaktualniji primjer ovaj psihologinje Mirjane Krizmanić i njezinog priručnika «Tkanje života»).
Način na koji new age priručnici govore o pozitivnom razmišljanju jest sljedeći:
«I am the being of Violet Flame. I am the energy God desires.» (ponavljajte dok ne povjerujete. Ili dok ne poludite.)
Zašto govorim o new ageu? Ljudi koji češće čitaju moj blog već znaju kako povremeno imam štetnu naviku čitanja svega i svačega što dolazi u .pdf formatu i ima priložnu riječ koja glasi «free». Tako sam slučajno ovih dana naletjela na nešto što se zove «Cashing in on the "Simple Magic" of Color” i što je napisala izvjesna Valerieann J. Skinner (ako se želite i sami uvjeriti, kontaktirajte me mailom pa ću vam poslati). Knjiga polazi od premise da različite boje različito utječu na naše raspoloženje, što i nije neka nova stvar, čak su i dizajneri interijera već otkrili tu tajnu. Naravno, čini se da Valerieann jako voli ljubičastu, jer je to kao najjača boja svuda, liječi i štiti i ostale gluposti, a čini se da voli i tirkiznu, jer je to boja kreativnosti i inovativnosti.
No da ne pričam napamet, evo što Valerieann kaže o svim bojama spektra:
Bijela = boja čistoće, savršenstva i još neispunjenog potencijala
Žuta = boja sunca, stoga stimulira mentalnu bistrinu (tamnožuta smiruje živce i također «liječi» jetru, utrobu i gušteraču, poboljšava stolicu); zbog nje ljudi postaju dobro raspoloženi, optimistični, samouvjereni, praktični i intelektualno nastrojeni, ali u prevelikim količinama može dovesti do iritacije živaca (kod mene su zidovi žuti, to objašnjava moju nervozu J )
Narančasta = prava sunčana boja, ali me smije se previše koristiti jer uzrokuje nemir (kao miks žute i crvene, označava spoj između mentalne i fizičke energije); pomaže kreativnosti, to je također boja slavlja, sreće, pouzdanja i motivacije; pomaže plućima, disanju i probavi; pomaže proširenju uma i u poslu i u karijeri; poboljšava seksualnu potenciju (puno se toga, čini se, može reći o narančastoj boji).
Crvena = boja samopouzdanja, impulzivnosti, akcije, hrabrosti, snage, opasnosti, upozorenja, revolta, uzbuđenja, sreće i strasti; topla, revitalizirajuća boja, pomaže kod depresije; crveni tepih ili zid privući će novac.
Ružičasta = odnosi se na blagost, razumijevanje, mekoću, nevinost i nježnost; liječi tugu i žalost, vraća mladosti i dovodi nas u vezu s osjećajima.
Boja ciklame (magenta) = odnosi se na samorealizaciju, otkrivanje tko mi zapravo jesmo i otkrivanje vlastite svrhe u životu; to je boja nonkonformista, gledanja života iz drugačije perspektive, boja kreativnosti, samoprihvaćanja i slobodnog duha.
Ljubičasta = donosi mir, liječi melankoliju, histeriju, halucinacije i alkoholizam; pomaže povećanju kreativnosti i ideala; liječi tumor mozga, umiruje mentalni i emocionalni stres.
Tamnoplava (indigo) = strpljenje, sigurnost, opuštanje, meditacija; razvija intuiciju, čisti krvotok.
Plava = odnosi se na komunikaciju i govor, smiruje i hladi (glavobolju, histeriju ili opekline); previše plave, dakako, uzrokuje blues, odnosno depresiju; zato jer smiruje um, plava je boja razuma, istine, znanja i harmonije.
Zelena = smiruje preumorne; univerzalna boja izlječenja, čisti i dezinficira (ja ću se i dalje pouzdavati u kemijska sredstva, hvala lijepo), utječe na srčane probleme.
Tirkizna = boja netrivijalnosti, obnove, inovacije, izumiteljstva, transformacije, evolucije, fluktuacije i humanosti (što god to značilo!); gradi kožu i opušta osjećaj stresa.
Smeđa = zemljana boja za praktične ljude sa sklonošću za prirodne, plemenske i primitivne stvari; solidnost i jednostavnost; može biti topla, ali i deprimirajuća boja; djeluje stabilizirajuće.
Siva = neutralna, neizražajna, deprimirajuća i negativna; u auri siva boja označava slabost, bolest i negativnost.
Crna = proizvodi teškoću i odnosi sreću; boja ozbiljnosti, tame, depresije, smrti, tugovanja, okultizma i tajnosti; crna je boja ekstrema – svega i ničega (?!?); ona j podzemlje – stvari koje su skrivene; crna ima nezdravu vibraciju jer apsorbira našu vitalnost i toplinu; vibraciju toliko sporu da može oduzeti svu našu energiju i ostaviti nas iscrpljene; pozitivno: privlači Sunčevu energiju (savjet: kombinirati s bijelom bojom).
U nastavku tog divotnog literarnog uratka možete naći i podnaslov "Kako interpretirati boje u snovima", ali dalje se nisam usudila čitati.
Što reći nego – to može samo new age!
ponedjeljak, 11.05.2009.
Margaret Atwood: "Modrobrada"
Kako je «Modrobrada» prvo i jedino djelo Margaret Atwood koje sam pročitala (ostavite prijekore i nevjericu za neke druge prilike, a kad smo već tako iskreni jedni prema drugima, moram reći i to da nikad nisam gledala film «Alien» i da sam tek nedavno pogledala «Intervju s vampirom»), danas ćemo pričati samo o tom romanu, ne o ostalim djelima Margaret Atwood, kojih je do danas, ruku na srce, objavljeno preko 30, od čega 9 romana, nekoliko zbirki kratkih priča i drugih književnoteorijskih tekstova. Nećemo o tome da se na Atwoodičinoj vitrini kočoperi nekoliko najvažnijih književnih nagrada anglofone književnosti. Danas samo o «Modrobradoj».
«Modrobrada» je, kao prvo, osrednji prijevod naslova – u originalu on glasi «The Robber Bride» (odnosno «Zaručnica razbojnica») što je parafraza naslova bajke braće Grimm koji glasi «Zaručnik razbojnik»). Ne budi lijena, otvorila sam svoj primjerak sabranih Grimmovih bajki i našla priču na koju se referira naslov knjige. U njoj, bogati zaručnik je isprosio mlinarevu kćer, ali njoj se on iz nekog razloga nije svidio, imala je loš osjećaj oko njega pa je odbijala doći u njegovu kuću u dubokoj šumi. Ali kad to jednom nije uspjela odbiti, došla je tamo i ustanovila da njezin zaručnik nije bogataš, već vođa razbojničke bande koji se s njom zaručio samo da bi je on i njegova banda mogli skuhati i pojesti, jer su oni između ostaloga bili i ljudožderi. Djevojka se sakrila i uspjela pobjeći uz pomoć poslovične starice, a zločinci su privedeni pravdi.
«Modrobrada», odnosno zaručnica razbojnica u romanu Margaret Atwood zove se Zenia. Oko Zenie su isprepleteni životi još triju žena: povjesničarke Tony, poslovne žene Roz i sljedbenice new agea Charis (bivša Karen, naravno). U jednom ili drugom razdoblju života, Zenia je tim trima ženama oduzela muževe, novac i samopoštovanje. Dokaz da je žena ženi veći vuk nego što bi muškarac muškarcu ikad mogao biti. Općenito me to natjeralo na razmišljanje o nedostatku ženske solidarnosti: ni sama nemam puno ženskih prijateljica (a one koje imam, pomno su probrane) i znam da bi moje prijateljice uvijek dale prednost svom dečku ispred mene, kao što i one znaju da bih ja učinila to isto. Feminizam među ženama nikad nije uhvatio korijena. Bit će da je to povijesna uvjetovanost žena koje služe muškarcima.
O samoj Zeniji tijekom romana saznajemo vrlo malo, i oni podatci koje Margaret Atwood daje najčešće su netočni i proturječni. Glede njezinih osobina, znamo da je manipulatorska patološka lažljivica koja živi i prehranjuje se prijevarama na račun drugih ljudi. Primjerice, Charis je pustila Zeniu u kuću jer je mislila da Zenia ima rak (kozmička pravda, ha!), Tony je varala na fakultetu zbog nje jer joj je željela pomoći da je ne izbace s fakulteta, a Roz je povjerovala da je Zenia slobodna novinarka koja izvještava s ratnih područja. Tko bi znao što je istina! I iako moram priznati da me ovakva žena, ovakav ženski lik, da budem preciznija, potpuno izbacio iz takta, jer doista ne mogu razumjeti motivaciju koja pokreće takvo zlo s obzirom da većina nas ostalih ide kroz život nastojeći biti što bolja osoba, biti što obzirniji prema drugima i pomoći svakome; ipak, ne mogu se nastaviti ljutiti na Zeniu, nisu to mogle niti druge protagonistice «Modrobrade» - Zenia je, na kraju krajeva, predstavljala pokretačku snagu njihovih života i nakon što je otišla, njima je doista preostalo samo starenje (konačno, je li bitno tko je koga preveslao i tko je bolje prošao u raspodjeli zemaljskih dobara jednom kad čovjek kreće prema nekim drugim dverima, ako mi dopuštate poetsku slobodu?)
Muškarci su u ovom Atwoodičinom romanu svedeni samo na črčke, izmanipulirani do krajnjih granica, oni su figure, posjedi koje njihove vlasnice očajnički nastoje zadržati. I sama se prevoditeljica Giga Gračan (inače, knjiga je objavljena u izdanju Znanja 1999. godine) zapitala: «Kako to da takve mizerije i frustrirani pajacli uopće mogu biti ičiji emocionalni fokus, a nekmoli objekt preotimanja? Pitanje je, dakako, neodgovorivo...» Ipak, mislim da se odgovor nameće sam po sebi – kao što su tijekom ratova kurve bile oružje kojim se neprijatelju htjelo nauditi prenošenjem spolne bolesti, tako su i muškarci u «Modrobradoj» oružje kojim se želi nauditi neprijateljici – otimajući muškarca, žena zna kako će najgore povrijediti drugu ženu.
Što preostaje, nego na kraju gorko zaključiti: Femina feminae maximus lupus est.
subota, 09.05.2009.
Najblesaviji naslovi knjiga
Ukoliko želim vidjeti što ima u svijetu bizarnog i neponovljivog, ovih dana svakako posjećujem web - stranicu www.oddee.com, na kojoj se svakodnevno može pogledati kako izgleda 15 najgorih fotografija za policijski dosje ili 10 najpoznatijih metoda mučenja u srednjem vijeku.
Između ostalog, nabasala sam i na dva priloga stranici koji popisuju najgore naslove knjiga svih vremena.
Pa pogledajmo:
15 Most Insanely Titled Books
Another 10 Insanely Titled Books
četvrtak, 07.05.2009.
Arto Paasilinna: «Dražesno kolektivno samoubojstvo»
Činjenice: Finci su narod koji ima najvišu stopu samoubojstava na svijetu. Ako vjerujete Artu Paasilinni, svake godine se u Finskoj dogodi 1500 samoubojstava, a još deseterostruko toliko ljudi razmišlja o samoubojstvu (za usporedbu, Wikipedija kaže kako Finaca ima nešto preko 5 i pol milijuna).
Samoubojstvo je u našem društvu još uvijek tabu: samoubojicama svećenik neće služiti misu zadušnicu, a tek uz pozamašniji «dobrovoljni prilog za popravak krova» samoubojici će biti dopuštena sahrana na posvećenom grobljanskom tlu. U svjetlu činjenica koje sam iznijela u prethodnom odlomku, nije nikakvo čudo što je za sprdnju na račun samoubojica zaslužan upravo jedan Finac!
Arto Paasilinna, jedan od najpopularnijih finskih pisaca (rođen 1942. godine), objavio je prvi roman «Operacija Finlandia» već 1972. godine, a od onda je objavio preko 30 romana, od kojih za nekoliko saznajem da su objavljeni i na hrvatskom jeziku: «Godina zeca», «Gromovnikov sin» i «Urlajući mlinar». Roman «Dražesno kolektivno samoubojstvo» Arto Paasilinna je objavio 1990. godine, a kod nas je izašao 2007. godine u izdanju AGM – a.
Ipak, da se razumijemo, u ovom romanu se ne radi o morbidnom crnom humoru, već o blagom obliku humora koji kod recipijenta ne izaziva podsmijeh, već simpatije. Naime, krene se jedan Finac jednom ubiti u jedan sjenik, ali se tamo sretne s drugim samoubojicom koji se htio ubiti u istom sjeniku. Umjesto da se ubiju, ova dvojica samoubojica u pokušaju odlučili su se organizirati, napraviti jedno sasvim dražesno kolektivno samoubojstvo, pa bi možda mogli izabrati i neko ljepše mjesto i možda čak dobiti popust na količinu. Iz svih krajeva Finske javili su im se ljudi koji razmišljaju o samoubojstvu iz ovog ili onog razloga, a kad su se konačno odlučili na samoubojstvo, shvatili su da su razmišljajući o samoubojstvu počeli jasnije razmišljati – o životu.
Knjiga, dakako, ima sretan kraj. Preporučujem za poklon osobama za koje niste sigurni da baš vole puno čitati i za koje znate da ne vole tešku literaturu. Ipak, prethodno svakako provjerite da navedena osoba nema nekakvog samoubojicu u obiteljskoj anamnezi.
utorak, 05.05.2009.
Majgull Axelsson: "Travanjska vještica"
Neki dan je u knjižnici bila gužva pa sam s police «izloga knjiga» koje marljivo i kreativno pripremaju naše tete knjižničarke zgrabila između ostalih i knjigu «Travanjska vještica» švedske autorice Majgull Axelsson.
Iako je sve što je razborito i razumno u meni govorilo da je to loša ideja, ipak je moja urođena nestrpljivost (i činjenica da mi je isticalo vrijeme parkiranja) prevladala. I tako sam završila čitajući knjigu u izdanju Algoritma (biblioteka Andrea Zlatar vam predstavlja) koja me dobrano napatila.
Imam teoriju o tome da su Šveđani najbizarniji narod na svijetu. Osim Japanaca, dakako. Ja mislim da je to zbog blizine sjevernog pola (pogledajmo kako utječe na Fince, te se oni neštedimice samoubijaju! No o tome kroz par dana, kad budemo govorili o «Dražesnom kolektivnom samoubojstvu" Arta Paasilinne), ali postoji vjerojatno i niz drugih razloga.
Što bješe Andrei Zlatar te je izabrala ovu knjigu? Pa, pročitajmo: «Izuzetno istančan dar za oblikovanje fikcionalnog diskursa koji u sebi spaja pučku predaju, povijesni kontekst i suvremene teorijske postavke, Majgull Axelsson zasigurno je izbrusila dugogodišnjim istraživačkim i novinarskim radom.»
Što to znači? Za čitatelja znači da će morati biti prijemčiv za dosta toga – Desire, nepokretna i vezana za bolnicu od rođenja (s epileptičkim napadima koji joj vremenom oduzimaju sve više tjelesnih funkcija), čitajući Hawkinga i Bradburya, sa svojim «nesuđenim» sestrama komunicira i promatra ih ulazeći u tijela ljudi i životinja na način kako su to činili srednjovjekovni benandanti (u talijanskoj pučkoj predaji, benandanti su dobre vještice koje su se borile sa zlim vještičjim silama. Ljudi obdareni takvim moćima mogli su noću napustiti svoje tijelo. Takav su dar imali samo oni koji su rođeni «s košuljicom», odnosno, oni kojima je posteljica u vrijeme poroda obavijala glavu). Zbog činjenice da je švedsko društvo sredinom dvadesetog stoljeća zauzimalo «napredne stavove» o onima koji su fizički hendikepirani (u romanu postoje navodi liječnika koji kažu da ljudi koji zbog tjelesnih nedostataka ne mogu komunicirati na uobičajen način najčešće ne mogu uopće komunicirati), ona je bila odvojena od svoje majke i smještena u ustanovu sa smanjenom mogućnošću posjeta. S druge strane, njezina majka kao udovica nije više mogla imati djece pa je postala udomiteljica trima djevojčicama: prvo Margareti, zatim Christini i onda Birgitti.
Mnogi kritičari kod ove mučne knjige kao najmučniji ističu upravo taj socijalni moment: autorica je jasno naglasila kako je Švedska, iako danas jedna od socijalno najosjetljivijih zemalja svijeta, također jednom bila društvo neprihvaćanja. Naime, problem fizički hendikepirane djece se nastojao riješiti nuđenjem sustavnih rješenja, ali sustavnim rješenjima nijedan konzument ne može biti u potpunosti zadovoljan, jer se sustavom želi na uniformiran način pristupiti rješavanju problema, ali koliko doista ima uniformiranih slučajeva koji trebaju rješavanje? Svi oni koji nisu «školski primjeri» nečega, nužno i gotovo bez iznimke propadaju kroz rupe u sustavu.
To se ne odnosi samo na bolesnu Desire, već i na njezine sestre. Christina je postala liječnica, Margareta fizičarka, a Birgitta narkomanka. Christina je jedini mir u svom životu našla u domu njihove tadašnje udomiteljice tete Elle i taj je mir bezuspješno nastojala ostvariti i sama, ali s obzirom da joj je majka bila psihička bolesnica koju je (i opet) sustav nastojao reinkorporirati u društvo, Christini nije polazilo za rukom uz nju ostvariti ono što želi. Margareta, kao ni Christina, nije mogla naći svoje mjesto u društvu, ulazeći iz jedne površne veze u drugu, dok je Birgitta jednostavno preuzela ovisničko nasljeđe svoje majke.
Čitajući ovaj roman, gotovo mi je neprestano bilo mučno. Ovo je roman o ženama, pisan za žene na prilično izravan način. Kad je Winston Churchill 1940. godine britanskim muškarcima obećao samo «krv, znoj i suze», britanskim ženama i svim drugim ženama svijeta to sigurno već stoljećima nije bila nikakva novost.
nedjelja, 03.05.2009.
Pet pravila za pisanje krimića u kojemu je detektiv Hercule Poirot
Kako sam upravo dovršila petnaesti jubilarni roman Agathe Christie pod naslovom «Božić Herculea Poirota», za svoju vlastitu zabavu i informiranje ostalog pučanstva ustrojila sam sljedećih pet pravila ukoliko ikad poželite napisati krimić u maniri ove kraljice krimića.
1. nema nasilja – Agatha Christie rijetko opisuje otvorene scene nasilja. Najčešće, naime, Hercule Poirot ili koji drugi protagonist nabasa na leš u većem ili manjem stupnju raspadanja, kad je već sve gotovo. Eventualno ponekad nepoznata prilika gurne stijenu s litice ne bi li ubila nevine turiste u Egiptu, a do nasilnog nagurivanja dođe i kad inspektor u Poirotovoj pratnji (ponekad je to i Hastings, dakako) uhićuje počinitelja na koga je pokazao prst u finoj kožnoj rukavici.
2. je li siromašna rođakinja doista ona koja tvrdi da jest? – konkretno, u «Božiću Herculea Poirota» (siroti Poirot, mislim da nije bilo blagdana a da on nije morao raditi, gotovo kao Crvena jabuka ili Magazin), unuka obiteljskog patrijarha, Pilar iz Španjolske, zapravo uopće nije Pilar nego obična Conchita. U istom je romanu Agatha Christie nadmašila sebe, jer na obiteljskom okupljanju ne samo da jedna osoba nije bila ona za koju se izdavala, već su to bile čak tri osobe!
3. koliko je sati? – ako sat pokazuje vrijeme za koje se može pouzdano reći da je vrijeme u koje se dogodilo ubojstvo, ubojica je vjerojatno pomaknuo sat. U romanu «Satovi», on je bio tako ljubazan da nije pomaknuo satove kućevlasnice, nego one koje je ponio sa sobom.
4. krivac je uvijek u obitelji – kod Agathe Christie, iz posve logičnih razloga, ubojica nikad nije neki slučajni prolaznik kojemu se prohtjelo obiteljske srebrnine, već je to redovno ljubomorna svekrva, izvanbračna kći ili zavidna prijateljica.
5. batler to nije učinio – je li to zbog onodobnog osjećaja da posluga, iako odana, nije dorasla ozbiljnom zločinu ili iz nekog drugog razloga, ubojstvo kod Agathe Christie rijetko počinjavaju sobarice, kuharice i batleri. Osim, dakako, ako je sobarica izvanbračna kći kućevlasnika, a batler notorni ucjenjivač i kradljivac dijamanata.
Za ova, ali i za niz drugih pravila zanata kod pisanja krimića, odgovornom možemo držati upravo Agathu Christie – naime, prepoznatljivost žanra leži upravo u nekoliko «caka»: obveznom obratu, situaciji u kojoj se čini da je naizgled počinjen savršen zločin (tzv. ubojstva u zaključanoj sobi su jedan od takvih primjera), postupnom otkrivanju činjenica, informacijama koje u tijeku romana idu na štetu jednog ili drugog sumnjivca sve dok se ne otkrije da je počinitelj ipak netko treći, na koga nikako nismo sumnjali.
Ima nečega utješnog u tome da ne postoji savršen zločin. To nam ljudima (više nego kao čitateljima) ulijeva osjećaj sigurnosti.
subota, 02.05.2009.
Najkul police za knjige na svijetu
Biti potpuni i ultimativni nerd podrazumijeva poseban svijet pravila i zakonitosti. Ako ste nerd ili geek određene vrste i namjene, to znači da ćete voljeti stvari u kojima obični smrtnici ne vide nikakvu estetsku ili funkcionalnu dobrobit. Znači da ćete se odijevati na drugačiji način, ponašati na drugačiji način, pa i uređivati svoj životni prostor na drugačiji način.
Police za knjige koje možete pronaći na dolje postavljenim linkovima jedan su od tih gadgeta koje bih ja svakako natrčila u svoj životni prostor kad bih dopustila svom inner bookwormu (ne zvuči li to pomalo gadljivo?) da se u potpunosti razmaše.
Uživajte!
bookshelves 2 have
coolest bookshelf ever (and 10 more that rule)
15 coolest bookshelves
