Već godinama, kad su me na raznim forumima pitali koju bih knjigu anti – preporučila, koju knjigu nisam uspjela dočitati do kraja, morala bih reći da se radi o romanu «Zovem se Crvena» turskog autora Orhana Pamuka.
Ali ne više! Deset sam dana čitala, dvaput sam je produžila u knjižnici, ali konačno sam, trpeći i pateći, pročitala taj mučni roman. Čak mi je i gospođa u knjižnici potvrdila da je to knjiga koju je i ona najduže čitala. Znala sam da neću (jako!) zažaliti jer sam nakon jednog neuspješnog čitanja «Zovem se Crvena» u knjižnici nabasala na njegov treći objavljeni roman (koji mu je otvorio vrata ka svjetskoj slavi), «Bijeli zamak» - taj je roman, primjerice, bio sasvim ugodan za čitanje.
«Zovem se Crvena» je slojevito djelo – ono s jedne strane govori o početcima povijesnog utjecaja Zapada na Istok (konkretno, kroz iluminatorsku vještinu koja se gasi i zamjenjuje vještinama «franačkih majstora»), s druge strane o odnosima unutar turskog društva, o položaju žene, o kulturološkim razlikama i razlikama uvjetovanih religijskim učenjima.
Na mahove je ova knjiga dosadna, strašno je razvučena, radnja se razvija neritmično, a poneki postupci iz naše perspektive nemaju valjana opravdanja. Ipak, najvećom pobjedom mjeseca svibnja smatram to što sam konačno pročitala ovo 440 stranica dugo djelo (ako ćemo se već ispovijedati, osim ove knjige, imam ambiciju pročitati i «Igru staklenim perlama» Hermana Hessea, koju sam također počela čitati, ali sam je vratila u knjižnicu nakon nekoliko pročitanih stranica).
I inače imam tu mazohističku crtu koja me tjera pročitati knjigu iako mi se ni najmanje ne sviđa – ili to nije mazohizam nego nepopravljivi optimizam: nadam se da će se knjiga popraviti do razine čitljivosti (evo, možda već na idućoj stranici sve bude bolje). Vjerujem da mnogi čitatelji nisu toliko mazohistični/ optimistični, pa svoje ludilo nastojim što više držati za sebe.
Ipak, eventualni drugi projekti oko ispravljanja krivih Drina u mom čitateljskom iskustvu (već spomenute «perle», neki drugi nužno potrebni književni klasici koje sam uspjela izbjeći čitajući, dakako, nešto drugo), morat će malo pričekati jer u book clubu na www.knjizevnost.org za raspravu pripremamo knjigu Marine Šur – Puhlovski: «Nesanica». Jasno, imam i neke druge posuđene knjige (da se održim u čitateljskoj kondiciji i da pratim produkciju), kao što su:
- Daniel Kehlmann: «Magičan život Arthura Beerholma» (to sam već pročitala, pa ćete čuti nešto i o tome idućih dana)
- Paul Auster: «Mjesečeva palača» (trenutno čitam, krenulo me s Austerom)
- Raymond Queneau: «Stilske vježbe» (čitam i razmišljam)
Imala sam i neke kupnje prošlog tjedna (uhvatila me šopingoholija, nedostaje mi nešto u životu, rekla bih):
- Michael Cunningham: «Sati» (ionako sam to planirala kupiti kako bih popunila Algoritmovu Najbiblioteku)
- Terry Pratchett: «A Hat Full of Sky» (kupila sam ovu knjigu jer sam, po običaju, nešto krivo shvatila)
A prošloga sam tjedna jednu knjigu (s posvetom) primila i poštom. Naime, Božidar Alajbegović, poznatiji kao Knjiški moljac s bloga Knjiški moljac, kod svoga je novog izdavača Litterisa objavio novu zbirku književnih kritika «Nešto kao fleš». Kako je Božidar Alajbegović kroz blog, ali i književne kritike koje je objavljivao u nizu tiskanih i elektronskih medija postao gotovo nezaobilazan kritičar i kroničar književne produkcije kod nas kroz jedan dulji period godina, on je svakako osoba kojoj ćete se obratiti kad ne budete znali što biste čitali.
No, idemo - na čitanje!
Post je objavljen 17.05.2009. u 17:36 sati.