Kad me već ide s Orhanom Pamukom, sjetila sam se kako bih mogla objaviti na blogu prikaz jedne od prvih knjiga tog pisca koja je učinila značajniji pomak u izradnji njegova statusa u svjetskoj književnosti. Knjigu sam čitala davno, pa je i ovaj prikaz pisan u vrijeme kad sam bila u "međufazi" - roman "Zovem se Crvena" sam vratila nepročitan, ali od Pamuka još nisam bila spremna odustati.
Druga šansa za Orhana Pamuka
Moram priznati da mi se cijela halabuka koja se digla oko osebujnog pisma Orhana Pamuka učinila pomalo neopravdanom nakon nezadovoljavajućeg prečitavanja njegova najpoznatijeg i kod nas najčitanijeg romana „Zovem se Crvena“, pa se tako pogovor „Bijelom zamku“ (u izvođenju Milane Vuković – Runjić) u dobroj mjeri poklopio s mišljenjem koje sam imala o Pamukovim djelima:
„Pamukovi su romani uvijek „romani sa zlatnim ključićem“, iziskuju određeni senzibilitet, raspoloženje, pa čak i doba dana. Ne mogu se čitati u žurbi, niti usporedno s drugim romanima, te traže slobodan um i sklonost filozofiranju. Mjestimično su dosadni, u najboljoj maniri bachelardovske „tavanske dosade iz mladosti“...“ (iz dodatka „Orhan Pamuk: U potrazi za izgubljenim turskim carstvom“).
Stoga je čitanje Pamukovog „Bijelog zamka“predstavljalo davanje druge prilike pismu koje se dotad otimalo mojim čitateljskim dosezima i afinitetima. Pa ili je senzibilitet ovoga puta bio drugačiji, ili možda raspoloženje, možda je doba dana ovog puta bilo pogođeno, pa mi se i „Bijeli zamak“ učinio Pamukovim uspjelijim uratkom.
Za jedne previe kontroverzan i preeuropski nastrojen, drugima pak pak suviše tradicionalan, Orhan Pamuk pripada tuskim piscima srednje generacije (Istanbul, 1952.), a među njima je zasigurno najprodavaniji. Naime, primanje Independentove Nagrade za stranu književnost za roman „Bijeli zamak“ 1985. godine otvorio je Pamuku vrata k svjetskoj čitateljskoj publici i književnim krugovima. Poslije njega objavio je „Crnu knjigu“ i „Novi život“ (koji se smatra najvećim turskim bestsellerom s obzirom na „on the road“ tematiku koja podilazi ukusu mlađih turskih generacija). Roman „Zovem se Crvena“ samo u Turskoj prodan je u više od 160 tisuća primjeraka.
Dakle, nedvojbeno je da je „Bijeli zamak“ kao roman koji je pridonio popularnosti Orhana Pamuka u Europi prilično sukladan ukusima europskih čitatelja i književnim manirama europskih pisaca. Niti unjemu Pamuk ne odstupa od povijesne tematike vezane za tlo Turske, a u „Bijelom zamku“ nas vodi u Tursku 17. stoljeća, u samom zalasku vladavine Osmanlijskog Carstva nad europskim teritorijima. Jedan od glavnih likova je mladi talijanski učenjak kojeg na plovidbi zarobljavaju turske lađe i odvode u Istanbul gdje biva prodan u ropstvo određenom Hodži koji je uza sve i njegov fizički blizanac, odnosno dvojnik. Hodža je željan zapadnjačkih znanstvenih spoznaja, što dovodi do toga da se odnos gospodara i roba u samim začecima transformira u odnos učitelja i učenika, a potom i u odnos dvaju kolega znanstvenika u zajedničkoj potrazi za istinom. Zbog toga je možda najzanimljiviji aspekt ovoga romana upravo ta čudesna transformacija odnosa u kojoj se ogleda jaz između dvaju svjetova – onog istočnog, muslimanskog, i zapadnog, kršćanskog. Pri njihovoj koliziji jedni se nužno moraju pokazati krućima i manje sposobnima prilagodbi, no te se razlike dalekosežno smanjuju i mikrokozmosu dvojice ljudi gledajući to u odnosu na čitave nacije i kulture.
Drugi dio romana je onaj eksplicitno podvrgnut fabuli: dvojica se „blizanaca“ uspijevaju približiti mladom sultanu i steći njegovo povjerenje, a ubrzo i izraditi ratnu spravu koja bi trebala pomoći sultanu da pokori nedostižni Bijeli zamak.
Daleko od toga da su djela Orhana Pamuka pitka ili lako čitljiva ljetna štiva i daleko od toga da je svaki čitatelj genetski i odgojem predodređen svaku misao bez poteškoća razumjeti. No pažljivi čitatelj koji je sposoban ostaviti sa strane kulturalne razlike, ili se bar djelomično distancirati od njih, moći će sa zanimanjem pratiti radnju i uživati u „Bijelom zamku“ Orhana Pamuka.
Biblioinformacije: Orhan Pamuk: „Bijeli zamak“,Vuković&Runjić, Zagreb, 2001., prijevod s engleskog: Marinko Raos
Post je objavljen 24.05.2009. u 19:16 sati.