Kako sam upravo dovršila petnaesti jubilarni roman Agathe Christie pod naslovom «Božić Herculea Poirota», za svoju vlastitu zabavu i informiranje ostalog pučanstva ustrojila sam sljedećih pet pravila ukoliko ikad poželite napisati krimić u maniri ove kraljice krimića.
1. nema nasilja – Agatha Christie rijetko opisuje otvorene scene nasilja. Najčešće, naime, Hercule Poirot ili koji drugi protagonist nabasa na leš u većem ili manjem stupnju raspadanja, kad je već sve gotovo. Eventualno ponekad nepoznata prilika gurne stijenu s litice ne bi li ubila nevine turiste u Egiptu, a do nasilnog nagurivanja dođe i kad inspektor u Poirotovoj pratnji (ponekad je to i Hastings, dakako) uhićuje počinitelja na koga je pokazao prst u finoj kožnoj rukavici.
2. je li siromašna rođakinja doista ona koja tvrdi da jest? – konkretno, u «Božiću Herculea Poirota» (siroti Poirot, mislim da nije bilo blagdana a da on nije morao raditi, gotovo kao Crvena jabuka ili Magazin), unuka obiteljskog patrijarha, Pilar iz Španjolske, zapravo uopće nije Pilar nego obična Conchita. U istom je romanu Agatha Christie nadmašila sebe, jer na obiteljskom okupljanju ne samo da jedna osoba nije bila ona za koju se izdavala, već su to bile čak tri osobe!
3. koliko je sati? – ako sat pokazuje vrijeme za koje se može pouzdano reći da je vrijeme u koje se dogodilo ubojstvo, ubojica je vjerojatno pomaknuo sat. U romanu «Satovi», on je bio tako ljubazan da nije pomaknuo satove kućevlasnice, nego one koje je ponio sa sobom.
4. krivac je uvijek u obitelji – kod Agathe Christie, iz posve logičnih razloga, ubojica nikad nije neki slučajni prolaznik kojemu se prohtjelo obiteljske srebrnine, već je to redovno ljubomorna svekrva, izvanbračna kći ili zavidna prijateljica.
5. batler to nije učinio – je li to zbog onodobnog osjećaja da posluga, iako odana, nije dorasla ozbiljnom zločinu ili iz nekog drugog razloga, ubojstvo kod Agathe Christie rijetko počinjavaju sobarice, kuharice i batleri. Osim, dakako, ako je sobarica izvanbračna kći kućevlasnika, a batler notorni ucjenjivač i kradljivac dijamanata.
Za ova, ali i za niz drugih pravila zanata kod pisanja krimića, odgovornom možemo držati upravo Agathu Christie – naime, prepoznatljivost žanra leži upravo u nekoliko «caka»: obveznom obratu, situaciji u kojoj se čini da je naizgled počinjen savršen zločin (tzv. ubojstva u zaključanoj sobi su jedan od takvih primjera), postupnom otkrivanju činjenica, informacijama koje u tijeku romana idu na štetu jednog ili drugog sumnjivca sve dok se ne otkrije da je počinitelj ipak netko treći, na koga nikako nismo sumnjali.
Ima nečega utješnog u tome da ne postoji savršen zločin. To nam ljudima (više nego kao čitateljima) ulijeva osjećaj sigurnosti.
Post je objavljen 03.05.2009. u 17:53 sati.