Kako je «Modrobrada» prvo i jedino djelo Margaret Atwood koje sam pročitala (ostavite prijekore i nevjericu za neke druge prilike, a kad smo već tako iskreni jedni prema drugima, moram reći i to da nikad nisam gledala film «Alien» i da sam tek nedavno pogledala «Intervju s vampirom»), danas ćemo pričati samo o tom romanu, ne o ostalim djelima Margaret Atwood, kojih je do danas, ruku na srce, objavljeno preko 30, od čega 9 romana, nekoliko zbirki kratkih priča i drugih književnoteorijskih tekstova. Nećemo o tome da se na Atwoodičinoj vitrini kočoperi nekoliko najvažnijih književnih nagrada anglofone književnosti. Danas samo o «Modrobradoj».
«Modrobrada» je, kao prvo, osrednji prijevod naslova – u originalu on glasi «The Robber Bride» (odnosno «Zaručnica razbojnica») što je parafraza naslova bajke braće Grimm koji glasi «Zaručnik razbojnik»). Ne budi lijena, otvorila sam svoj primjerak sabranih Grimmovih bajki i našla priču na koju se referira naslov knjige. U njoj, bogati zaručnik je isprosio mlinarevu kćer, ali njoj se on iz nekog razloga nije svidio, imala je loš osjećaj oko njega pa je odbijala doći u njegovu kuću u dubokoj šumi. Ali kad to jednom nije uspjela odbiti, došla je tamo i ustanovila da njezin zaručnik nije bogataš, već vođa razbojničke bande koji se s njom zaručio samo da bi je on i njegova banda mogli skuhati i pojesti, jer su oni između ostaloga bili i ljudožderi. Djevojka se sakrila i uspjela pobjeći uz pomoć poslovične starice, a zločinci su privedeni pravdi.
«Modrobrada», odnosno zaručnica razbojnica u romanu Margaret Atwood zove se Zenia. Oko Zenie su isprepleteni životi još triju žena: povjesničarke Tony, poslovne žene Roz i sljedbenice new agea Charis (bivša Karen, naravno). U jednom ili drugom razdoblju života, Zenia je tim trima ženama oduzela muževe, novac i samopoštovanje. Dokaz da je žena ženi veći vuk nego što bi muškarac muškarcu ikad mogao biti. Općenito me to natjeralo na razmišljanje o nedostatku ženske solidarnosti: ni sama nemam puno ženskih prijateljica (a one koje imam, pomno su probrane) i znam da bi moje prijateljice uvijek dale prednost svom dečku ispred mene, kao što i one znaju da bih ja učinila to isto. Feminizam među ženama nikad nije uhvatio korijena. Bit će da je to povijesna uvjetovanost žena koje služe muškarcima.
O samoj Zeniji tijekom romana saznajemo vrlo malo, i oni podatci koje Margaret Atwood daje najčešće su netočni i proturječni. Glede njezinih osobina, znamo da je manipulatorska patološka lažljivica koja živi i prehranjuje se prijevarama na račun drugih ljudi. Primjerice, Charis je pustila Zeniu u kuću jer je mislila da Zenia ima rak (kozmička pravda, ha!), Tony je varala na fakultetu zbog nje jer joj je željela pomoći da je ne izbace s fakulteta, a Roz je povjerovala da je Zenia slobodna novinarka koja izvještava s ratnih područja. Tko bi znao što je istina! I iako moram priznati da me ovakva žena, ovakav ženski lik, da budem preciznija, potpuno izbacio iz takta, jer doista ne mogu razumjeti motivaciju koja pokreće takvo zlo s obzirom da većina nas ostalih ide kroz život nastojeći biti što bolja osoba, biti što obzirniji prema drugima i pomoći svakome; ipak, ne mogu se nastaviti ljutiti na Zeniu, nisu to mogle niti druge protagonistice «Modrobrade» - Zenia je, na kraju krajeva, predstavljala pokretačku snagu njihovih života i nakon što je otišla, njima je doista preostalo samo starenje (konačno, je li bitno tko je koga preveslao i tko je bolje prošao u raspodjeli zemaljskih dobara jednom kad čovjek kreće prema nekim drugim dverima, ako mi dopuštate poetsku slobodu?)
Muškarci su u ovom Atwoodičinom romanu svedeni samo na črčke, izmanipulirani do krajnjih granica, oni su figure, posjedi koje njihove vlasnice očajnički nastoje zadržati. I sama se prevoditeljica Giga Gračan (inače, knjiga je objavljena u izdanju Znanja 1999. godine) zapitala: «Kako to da takve mizerije i frustrirani pajacli uopće mogu biti ičiji emocionalni fokus, a nekmoli objekt preotimanja? Pitanje je, dakako, neodgovorivo...» Ipak, mislim da se odgovor nameće sam po sebi – kao što su tijekom ratova kurve bile oružje kojim se neprijatelju htjelo nauditi prenošenjem spolne bolesti, tako su i muškarci u «Modrobradoj» oružje kojim se želi nauditi neprijateljici – otimajući muškarca, žena zna kako će najgore povrijediti drugu ženu.
Što preostaje, nego na kraju gorko zaključiti: Femina feminae maximus lupus est.
Post je objavljen 11.05.2009. u 16:19 sati.