Ah, ili me totalno krenulo u životu ili su knjižničari uvidjeli kako bi trebalo malo «deus ex machina» utjecaja na policu najčitanijih knjiga; u svakom slučaju – svako malo naletim na Paula Austera na toj eminentnoj polici. Prije nekoliko tjedana je to bio «Levijatan», a sad sam upravo završila s čitanjem «Mjesečeve palače».
Nisam razočarana, alialiali… Ma volim ja Austera i on ne može učiniti ništa što bi umanjilo moju ljubav. Ipak, ovo je knjiga koja je prvi put objavljena 1989. godine (kod nas je objavljena u izdanju VBZ – a tek 2006. godine), što nije nedostatak, dakako. Alialiali.Mislim da mi nedostaju oni tipični motivi koji Austerovo pismo čine tako prepoznatljivim – motiv nestanka bez traga, recimo.
Radi se o mladiću Marcu Stanleyu Foggu i njegovoj podsvjesnoj potrazi za obitelji koju je izgubio. Radi se i o pustinjaštvu i asketizmu tako nespojivom s potrošačkom Amerikom (ali dok jedni bacaju hamburgere, drugi se njima hrane iz koševa za smeće). U tom smislu ova knjiga djeluje pomalo proročanski i za hrvatsko okruženje, ako shvatimo Hrvatsku kao državu koja nekih dvadesetak godina kaska za ostatkom svijeta.
Auster je i u ovom romanu u pravoj austerovskoj maniri «promiješao» žanrove, motive i događanja, pa tako uvodi lik Kineskinje Kitty Wu, kćeri kineskog komunističkog generala, koja staje uz bok Thomasa Effinga, paraplegičnog zaboravljenog slikara i Solomona Barbera, osramoćenog sveučilišnog profesora. Njihove sudbine se ispostavljaju toliko isprepletenima da život u Austerovom slučaju ne može niti pomišljati oponašati umjetnost.
Nema loose ends. To cijenim kod Austera – svega je točno onoliko koliko roman može podnijeti, nijedan lik nije uveden bez kasnijeg smisla i niti jedan događaj nije bez svoje logične posljedice. Nema nezavršenih krajeva koji se pružaju negdje izvan kadra.
Citati za kraj:
- o ljubavi – str. 42
«Skočio sam s vrha litice, i tad, upravo kad sam trebao udariti o dno, dogodilo se nešto nesvakidašnje: saznao sam da postoje ljudi koji me vole. Biti voljen, to sve čini drugačijim. Možda ne smanjuje užas samog pada, ali daje posve novo viđenje tom užasu. Skočio sam s ruba, i tada, u posljednjem trenutku, nešto je posegnulo za mnom i uhvatilo me u zraku. To nešto je ono što zovemo ljubav. To je jedina stvar koja te može spasiti od potpunog pada, jedina stvar dovoljno snažna da poništi silu gravitacije.»
- o razgovoru – str. 71/72
«Malo po malo počeo sam se opuštati u razgovoru. Kitty je imala prirodan dar da dopre do ljudi i bilo je lako prepustiti joj se i naprosto uživati u njenom prisustvu. Kao što mi je jednom davno rekao ujak Victor, razgovor je nalik bejzbolu. Dobar suigrač baca lopticu tako da ju je gotovo nemoguće ne uhvatiti, a kad hvata tvoje loptice, uhvati sve, čak i tvoja najnespretnija i najtraljavija bacanja. Takva je bila Kitty. Ciljala bi direktno u moje ruke, a kad bih ja bacao, uspijevala bi ih pohvatati bez obzira koliko ih ja visoko ili nisko bacao. I što je najvažnije, uspijevala je to činiti tako da bi izgledalo kao da sam ja namjerno loše bacao, samo da bih igru učinio zanimljivijom. Uz nju bih bio bolji nego što to stvarno jesam i to je jačalo moje samopouzdanje, a to bi zauzvrat činilo moja bacanja boljim i lakšim za hvatanje. Drugim riječima, počeo sam pričati s njom umjesto sa samim sobom i uživanje u tome bilo je veće od ičeg što sam iskusio u posljednje vrijeme.»
Post je objavljen 22.05.2009. u 11:20 sati.