Neki dan je u knjižnici bila gužva pa sam s police «izloga knjiga» koje marljivo i kreativno pripremaju naše tete knjižničarke zgrabila između ostalih i knjigu «Travanjska vještica» švedske autorice Majgull Axelsson.
Iako je sve što je razborito i razumno u meni govorilo da je to loša ideja, ipak je moja urođena nestrpljivost (i činjenica da mi je isticalo vrijeme parkiranja) prevladala. I tako sam završila čitajući knjigu u izdanju Algoritma (biblioteka Andrea Zlatar vam predstavlja) koja me dobrano napatila.
Imam teoriju o tome da su Šveđani najbizarniji narod na svijetu. Osim Japanaca, dakako. Ja mislim da je to zbog blizine sjevernog pola (pogledajmo kako utječe na Fince, te se oni neštedimice samoubijaju! No o tome kroz par dana, kad budemo govorili o «Dražesnom kolektivnom samoubojstvu" Arta Paasilinne), ali postoji vjerojatno i niz drugih razloga.
Što bješe Andrei Zlatar te je izabrala ovu knjigu? Pa, pročitajmo: «Izuzetno istančan dar za oblikovanje fikcionalnog diskursa koji u sebi spaja pučku predaju, povijesni kontekst i suvremene teorijske postavke, Majgull Axelsson zasigurno je izbrusila dugogodišnjim istraživačkim i novinarskim radom.»
Što to znači? Za čitatelja znači da će morati biti prijemčiv za dosta toga – Desire, nepokretna i vezana za bolnicu od rođenja (s epileptičkim napadima koji joj vremenom oduzimaju sve više tjelesnih funkcija), čitajući Hawkinga i Bradburya, sa svojim «nesuđenim» sestrama komunicira i promatra ih ulazeći u tijela ljudi i životinja na način kako su to činili srednjovjekovni benandanti (u talijanskoj pučkoj predaji, benandanti su dobre vještice koje su se borile sa zlim vještičjim silama. Ljudi obdareni takvim moćima mogli su noću napustiti svoje tijelo. Takav su dar imali samo oni koji su rođeni «s košuljicom», odnosno, oni kojima je posteljica u vrijeme poroda obavijala glavu). Zbog činjenice da je švedsko društvo sredinom dvadesetog stoljeća zauzimalo «napredne stavove» o onima koji su fizički hendikepirani (u romanu postoje navodi liječnika koji kažu da ljudi koji zbog tjelesnih nedostataka ne mogu komunicirati na uobičajen način najčešće ne mogu uopće komunicirati), ona je bila odvojena od svoje majke i smještena u ustanovu sa smanjenom mogućnošću posjeta. S druge strane, njezina majka kao udovica nije više mogla imati djece pa je postala udomiteljica trima djevojčicama: prvo Margareti, zatim Christini i onda Birgitti.
Mnogi kritičari kod ove mučne knjige kao najmučniji ističu upravo taj socijalni moment: autorica je jasno naglasila kako je Švedska, iako danas jedna od socijalno najosjetljivijih zemalja svijeta, također jednom bila društvo neprihvaćanja. Naime, problem fizički hendikepirane djece se nastojao riješiti nuđenjem sustavnih rješenja, ali sustavnim rješenjima nijedan konzument ne može biti u potpunosti zadovoljan, jer se sustavom želi na uniformiran način pristupiti rješavanju problema, ali koliko doista ima uniformiranih slučajeva koji trebaju rješavanje? Svi oni koji nisu «školski primjeri» nečega, nužno i gotovo bez iznimke propadaju kroz rupe u sustavu.
To se ne odnosi samo na bolesnu Desire, već i na njezine sestre. Christina je postala liječnica, Margareta fizičarka, a Birgitta narkomanka. Christina je jedini mir u svom životu našla u domu njihove tadašnje udomiteljice tete Elle i taj je mir bezuspješno nastojala ostvariti i sama, ali s obzirom da joj je majka bila psihička bolesnica koju je (i opet) sustav nastojao reinkorporirati u društvo, Christini nije polazilo za rukom uz nju ostvariti ono što želi. Margareta, kao ni Christina, nije mogla naći svoje mjesto u društvu, ulazeći iz jedne površne veze u drugu, dok je Birgitta jednostavno preuzela ovisničko nasljeđe svoje majke.
Čitajući ovaj roman, gotovo mi je neprestano bilo mučno. Ovo je roman o ženama, pisan za žene na prilično izravan način. Kad je Winston Churchill 1940. godine britanskim muškarcima obećao samo «krv, znoj i suze», britanskim ženama i svim drugim ženama svijeta to sigurno već stoljećima nije bila nikakva novost.
Post je objavljen 05.05.2009. u 18:31 sati.