Ne znam jeste li bili u prilici gledati koju od humorističnih serija iz ponude RTL – a, meni je kad dođem s posla taman u razini očiju sitcom «Kako sam upoznao vašu majku». Jedan od likova, Barney Stinson, kao poštapalicu ima upravo rečenicu iz naslova. Ipak, za ovaj tekst nisam planirala govoriti o nečemu što je «awesome» ili «totally sweeeet, duuudee», već o nečemu što je doista postalo legendarno.
Raymond Queneau – «Stilske vježbe». Znamo li o čemu govorimo? Nadam se da znamo: najdugovječnija hrvatska predstava s Perom Kvrgićem i Lelom Margitić u glavnim ulogama igra se upravo po tekstu ove knjige.
O Queneauu: francuski pjesnik i romanopisac 20. stoljeća (1903 – 1976); do 1930. nadrealist (do razlaza s Bretonom); iz tog razdoblja zadržao sklonost crnom humoru i nepoštovanje autoriteta. Osnivač skupine L' OuLiPo (Radionica potencijalne književnosti), koja je zagovarala stvaranje sasvim novih poetskih i romanesknih struktura temeljenih na inovatorskom odnosu prema jeziku (skupini su se pridružili i Georges Perec i Italo Calvino). «Stilske vježbe» objavio je prvi put 1947. godine, i u njima na 99 načina opisuje jednu scenu u autobusu. Ova je knjiga kod nas objavljena u izdanju Šarenog dućana tek 60 godina nakon njegova prvog francuskog izdanja (u prijevodu Vladimira Gerića), a pogovor je napisao Pero Kvrgić (oprema knjige, plus pet). Koliko ja znam, od istog autora kod nas je prevedena još samo knjiga «Zazie u metrou» (radi se o romanu kojim je stekao popularnost i u kome je prvi put iznio neke od svojih ideja glede odnosa prema jeziku).
Inače, priča je stara: jedan 26 – godišnjak, neprirodno izdužena vrata i sa šeširom koji je umjesto vrpce imao špagu, cmizdravim se glasom izderao na jednog čovjeka koji mu je u autobusu gazio po nogama svaki put kad su putnici ulazili ili izlazili. Ubrzo zatim, mladić se žuri do jednog slobodnog mjesta. U drugoj sceni, mladića smo ugledali kako razgovara s prijateljem kod kolodvora Saint – Lazare i prijatelj ga savjetuje da prišije još jedno puce na kaput. I to je to. Sasvim jednostavna priča koja se može ispričati na različite načine: iz pozicije klobuka, flegmatika, putnika u autobusu, gazitelja po mladićevim nogama, nekog trećeg promatrača. Isto tako, ta priča može varirati formom, i to gotovo u bezbroj varijacija.
Ne znam bismo li trebali čitati ovu knjigu iz užitka, na način kako ja čitam (gutam) krimiće, ili zbog opće kulture (ne mogu reći da nisam uživala, ali mi je ova mala knjižica doista oduzela puno vremena i pomnog studiranja raznih načina na koje je autor zahvaćao u tekst). U svakom slučaju – nije mi žao. Čitajte i vi, iz ovog čitanja definitivno nećete izaći gluplji (kao ja, ponekad, nakon gledanja sitcoma).
Post je objavljen 26.05.2009. u 19:39 sati.