Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
četvrtak, 11.06.2009.
Što sam najviše puta zapisala
Na polici pod stolom u mojoj radno – prebivališnoj sobi (a posljednjih nekoliko mjeseci i na podu) postoji jedan značajni crveni fascikl na kojega sam nalijepila post – it na kojem piše «BOOKS». Ideja kako bih knjige na o kojima sam čula preporuke mogla ovjekovječiti i jednog se dana istima vratiti došla mi je od jednog kolege, također strastvenog čitatelja. On, naime, ima bilježnicu u tu svrhu (i ja sam pokušala s bilježnicom, ali u maniri pravog hrčka, bilježnicu sam totalno prerasla, ako kužite što hoću reći) – kad čuje riječi «Ovo svakako moraš pročitati...», on se hvata svoje bilježnice i nakon nekog vremena nedvojbeno tu knjigu i pročita te se osjeća obogaćenim za vrijedno iskustvo.
Sram me bilo, ja nisam toliko revna (a svijet je tako divno mjesto puno čudesa da čovjek jednostavno ne zna kamo bi se prije okrenuo) – tako da sam upravo ovog časa otpuhnula prašinu sa svog «books» fascikla (ne bih li, dakako, dodala još koji naslov napisan na kojekakvim nasumičnim papirićima). I uhvatila sam prelistavati: ima tu zavidan broj od sigurno tisuću knjiga koje «moram» pročitati, a nisam ni počela s misijom. Neka se imena i naslovi, dakako, ponavljaju. A ovi se, prema mojoj procjeni, ponavljaju najčešće.
1. Herman Hesse: «Igra staklenim perlama». Nedavno sam čula mišljenje kako sam za «Igru staklenim perlama» postala malo prestara: to je vrijedilo čitati kad si tinejdžer pun pravedničkog gnjeva na učmale matorce i štogod. Ipak, kad sam se prvi put uhvatila čitanja "perli" odustala sam nakon nepunih dvadesetak stranica. Možda za mene i za «perle» jednostavno nema odgovarajućeg životnog trenutka, tko zna?
2. Jean M. Auel: «Pleme špiljskog medvjeda». Ovu sam preporuku čula u prvom srednje od školske prijateljice Tene i nikad je nisam zaboravila: napisana je na papiriću koji je sigurno najdugovječniji među svim mojim posjedima, dulje traje čak i od moje osobne iskaznice. U svakom slučaju, pozitivni i aktivni napori ka konačnom ostvarenju misije čitanja «Plemena špiljskog medvjeda» još uvijek nisu ostvareni.
3. Naomi Klein: «No logo». Ovo je preporuka za čitanje publicističkog djela koje je mom prijatelju uzdrmalo svijet dok je pripremao seminarski rad iz sociologije na prvoj godini faksa. Kao i svaka normalna mlada osoba, ja volim čitati priručnike iz ekonomije, ali Naomi Klein (koja, kako sam shvatila iz prijateljevog oduševljenog objašnjavanja, ima veze s ekonomijom i društvom) još uvijek nisam dotakla.
4. Marina Šur – Puhlovski: «Nesanica». Za «Nesanicu» smo se dogovorili kako će to biti naš idući projekt u book – clubu na portalu www.knjizevnost.org , ali ja u nedostatku vremena nisam uspjela pročitati tu knjigu (iako sam si zapisala: u rokovnik, na papirić, na ruku, na čelo...). Prelistavajući svoj «books» fascikl, ustanovila sam da mi je netko već preporučio čitanje iste knjige, i da ni tu prethodnu preporuku nisam poslušala. Ipak, pročitala sam divan topic na forumu koji govori o toj knjizi, pa ukoliko ste zainteresirani, svakako posjetite forum portala Knjizevnost.org
5. Fjodor Mihajlovič Dostojevski: «Idiot». Kao i svaki literarni snob, uvjerena sam kako čovjek ne može početi čitati iznebuha, s bilo čim, iz vedra neba. Za dobro čitateljsko iskustvo moraju postojati dobri temelji. Naravno, prethodnu izjavu valja shvatiti samo deklarativno: čitam sve što mi dođe pod ruku (pod uvjetom da mi se isto prethodno učinilo zanimljivim), bez reda i bez prethodnog stručnog znanja o književnoj teoriji i povijesti književnosti. Ipak, volim čuti što ljudi misle kako bi svakako valjalo pročitati ukoliko čovjek želi biti literarno obrazovan. Dostojevski je svakako pri vrhu liste.
6. William Engdahl: «Stoljeće rata». Knjiga koju mi najčešće preporučuju zagriženi povjesničari (hvala na pitanju, takvih u društvu imam preko nekoliko) i ljubitelji teorija zavjera te alternativne povijesti. Ipak, kako sam nedavno čitala knjigu koja se zove «Stoljeće nafte» skupine hrvatskih autora (udžbenik za Rudarski fakultet, ne pitajte), koja je, dakako, bila užasavajuće dosadna (laiku poput mene), mene naslovi uvijek asociraju jedan na drugoga, pa se, moram priznati, pomalo skanjujem čitati «Stoljeće rata». To govorim u svoju obranu - ponekad imam problema s asociranjem stvari: čitav tjedan jedan Subaru Legacy nazivam Mazdom Premacy. Uglavnom, presuda glasi: nepročitano. Do daljnjeg.
7. Francoise Sagan: «Dobar dan, tugo». Francoise Sagan je dio većeg projekta kojega planiram pokrenuti (ajmo sad svi uglas) «jednom kad budem imala više vremena», tako da u svoju obranu moram reći kako sam već pročitala «Prolaznu bol» i «Predaju» te autorice (a kako mi njezin mentalni sklop nije do kraja jasan, te kako mi njezini glavni likovi ostavljaju milijun nedoumica u glavi, odlučila sam pročitati «Dobar dan, tugo» koji kao njezin najpopularniji roman mora govoriti o odlikama ovog osebujnog autorstva na najpotpuniji mogući način). No eto – nikako vremena.
8. Paul Auster: «Newyorška trilogija». Ovu sam knjigu zapravo već čitala na prvoj godini faksa (kao jednu od preporuka koje sam, unatoč uvriježenom mišljenju, uvažila). Ali toliko je želim pročitati još jednom da je ne prestajem zapisivati po izvjesnim nikom krivim papirićima.
9. Luis Borghes – sve/bilo što. Čitajući Martya Misterea, postala sam uvjerena da bi mi se Luis Borghes, kao opsesivni knjižničar, totalno svidio. Dojam je još uvijek nepotvrđen, a Borghesa možda ne čitam i stoga što se bojim da bi njegova stvarna djela mogla pokvariti dojam ovih imaginarnih.
10. Alain de Botton – sve osim koječega. Čitala sam «Ljubim i pričam» i nije mi bilo loše, ali još uvijek nisam skužila zašto se ljudima Alain de Botton toliko sviđa.
Imate li vi svoj popis nepročitanoga? Je li još uvijek dulji od onoga što ste apsolvirali ili se polako približavate kraju popisa? Ja ću morati živjeti vječno planiram li ikad dovršiti svoj.
