Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje

petak, 31.07.2009.

Svi vole voljeti...

… uz Susan Elizabeth Phillips, recimo. Prošlog tjedna sam u dva dana pročitala četiri njezina romana, tako da uzimam legitimitet smatrati se instant – stručnjakom za ovu spisateljicu ljubića. Pročitala sam: «Ili ti ili nitko», «Ovo moje srce», «On i nijedan drugi» i «Prva dama».
Prve tri pripadaju seriji ljubavnih romana Chicago Stars (naziv se odnosi na izmišljenu momčad američkog nogometa), dok radnja «Prve dame» nema nikakve veze s navedenim klubom.

Naime, za Chicago Starse igraju brojni seksepilni igrači, a oko kluba se motaju izrazito privlačne žene (spomenimo samo vlasnicu kluba Phoebe Sommerville i njezinu sestru Molly, spisateljicu i ilustratoricu knjiga za djecu). Naravno, seksepilne igrače trenira seksepilni trener pa je to razlog više za pregršt soft porn scena u kojima i čitateljice uživaju jednako kao i muškarci (pretpostavljam, dakako, khm, khm.) Jasno, svaki roman završava happy endom u kojem prava žena uvijek slijeće u naručje pravog muškarca. U svakom slučaju, čita se lako, stranice se brzo prelijeću i mislim da se u ovom slučaju radi o pravoj ljetnoj limunadi za puštanje mozga na ispašu.

Inače, zanimljivo je za Susan Elizabeth Phillips da je počela pisati zajedno sa svojom susjedom Claire (zajedno su napisale jedan povijesni roman, a potom se Claire odselila s obitelji, pa je Susan Elizabeth bila prisiljena sama početi pisati (i to joj se nedvojbeno isplatilo, jer iza sebe ima dvoznamenkasti niz bestselera te brojne žanrovske nagrade).

Preporuka za čitanje: na plaži ili terasi u hladu. Štivo za žene, ali i tankoćutnije muškarce.

31.07.2009. u 11:38 • 1 KomentaraPrint#

srijeda, 29.07.2009.

Nakon čitanja Bariccove «Svile», osjećam se…

… dobro. Nekako prazno i bijelo, na mahove tamnozeleno. Kod Alessandra Baricca je uvijek malo riječi, vidljivi sadržaj je suh i gotovo da nije dovoljan (knap je, rekla bi moja baka, upotrebljavajući prikladan neprevodiv germanizam). Upravo iz tog razloga sve što je rečeno nabijeno je značenjem. «Svila» je smirujuća, repetitivna priča u kojoj je broj motiva strogo ograničen (pomalo podsjeća na Bajku o ribaru i ribici – isti se događaji događaju u tri ili više navrata, svaki put s neznatno drugačijim ishodom).

Valjalo bi zapamtiti sljedeće motive:

Put

«Granicu je prešao u blizini Metza, proputovao je Würtemberg i Bavarsku, ušao u Austriju, vlakom stigao do Beča i Budimpešte, da bi potom nastavio sve do Kijeva. Na konju je projahao dvije tisuće kilometara ruske stepe, prešao je Ural, ušao u Sibir, putovao četrdeset dana sve dok nije stigao do Bajkalskoga jezera, koje su mještani nazivali morem. Spustio se rijekom Amur, prateći kinesku granicu sve do Oceana, a stigavši do njega, jedanaest se dana zaustavio u luci Sabirk, sve dok ga brod nizozemskih gusara nije odvezao do Rta Teraya, na zapadnoj obali Japana. Idući sporednim putovima, propješačio je pokrajine Ishikawa, Toyama, Niigata, ušao u pokrajinu Fukushima i stigao do grada Shirakawa, obišavši ga s istočne strane; dva je dana čekao nekog čovjeka odjevena u crno, koji mu je povezom prekrio oči i poveo ga do nekog sela na brežuljku, gdje je proveo noć, a izjutra je pregovarao o cijeni jajašaca s nekim muškarcem koji nije zborio, a lice mu je prekrivao svileni veo. Crni. U sumrak je skrio jajašca među ostalu prtljagu, okrenuo leđa Japanu i otputio se natrag.» (kod ovog citata napominjem kako pratimo put Hervea Joncoura, francuskog svilara koji je u razdoblju od 1861. – 1865. godine bio zadužen za pribavljanje najkvalitetnijih dudovih svilaca za njihove predionice u Lavilledieu).

Oči

«A na obali, skupljeni na tlu i okrenuti leđima, Hara Kei i neka žena u narančastoj haljini, raspuštene kose do ramena. U trenutku kada ju je Herve Joncour opazio, ona se okrenula, polako i tek na trenutak, upravo koliko je bilo potrebno da sretne njegov pogled. Njezine oči nisu bile istočnjačkog oblika, a njezino je lice bilo lice djevojčice.»

Jezero

«Povremeno, za vjetrovitih dana, spuštao bi se do jezera i satima ga promatrao, jer mu se činilo da se u toj vodi zrcali blaga i neobjašnjiva predstava, koja je zapravo bila njegov život.»

«Svila» je još jedno djelo u kojem se ogledaju odlike Bariccovog arhaičnog, pomalo demodiranog (ali stoga i egzotičnog današnjim čitateljima) lirskog stila – radi se o pismu koje smiruje, a ne iritira, o temama koje sveobuhvatno opisuju ljudske živote (upravo u onim crtama koje su relevantne za priču). Čitati Baricca znači promatrati kroki za crtež olovkom koji je sam po sebi umjetničko djelo. Tih crta koje prikazuju portrete upravo je onoliko koliki bi trebalo biti – niti jedna više ili manje.

Ono što je sam autor rekao o svom djelu citirat ću na kraju i ostaviti vam u trajnu preporuku za čitanje ovu lirsku proznu minijaturu.

«Ovo nije roman. Nije niti pripovijetka. To je priča. Započinje s čovjekom koji obilazi svijet, a završava smirujućim jezerom za vjetrovita dana. Čovjek se zove Herve Joncour. Ime jezera nije poznato.

Moglo bi se reći da je to ljubavna priča. No, da je samo to, ne bi bila ni vrijedna pripovijedanja. Postoje tu i želje i boli za koje savršeno znaš što su, ali nemaš pravih riječi da ih iskažeš. A opet, nije ljubav. (Drevni je to običaj. Kada ti ponestane riječi da nešto imenuješ, koristiš priče. I djeluje. Već stoljećima.)

Svaka priča ima svoju glazbu. Ova posjeduje bijelu glazbu. Važno je to napomenuti jer bijela je glazba čudna vrsta glazbe što ponekad zbunjuje: svira se polako, pleše se sporo. Kada se dobro svira, to je kao da čuješ zvuk tišine, a one koji je božanski plešu, promatraš li ih, doimaju se nepomičnima. Ta bijela glazba, to je nešto prokleto teško.

Nemam više bogzna što dodati. Možda tek pojasniti da se priča odvija u devetnaestom stoljeću: samo zato da nitko ne bi očekivao zrakoplove, perilice i psihoanalitičare. Nema ih. Možda drugi put.»

29.07.2009. u 13:04 • 3 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 27.07.2009.

Muriel Spark: "Teritorijalna prava"

Prije nekoliko dana pisala sam kako sam čitala «Dodatno obrazovanje» britanske književne dame, Muriel Spark. To me ponukalo uzeti još što od te autorice, ali ovaj put, moram priznati, nisam bila tako zadovoljna.

«Teritorijalna prava» je roman koji se, kako se i pristoji Britancima, događa u Veneciji (sam je Shakespeare svoje tragične ljubavnike smjestio u Veronu jer nije mogao čekati da i Britanci razviju takav romantični temperament kakav imaju Talijani). U središtu radnje su student Robert Leaver, njegovi otuđeni roditelji Arnold i Anthea, Arnoldova ljubavnica Mary Tiller, dežurna smetala Grace Gregory i njezin pratitelj Talijan Leo, disidentica iz Bugarske imenom Lina Pancev i dvije dame – voditeljice pansiona Sofija.

Kad bih uspoređivala ovu priču s filmovima, pao bi mi na pamet Guy Ritchie i čitava njegova filmska biografija, pao bi mi na pamet roman – projekt irskih pisaca «Yeats je mrtav!» i niz drugih analogija koje većinom potječu upravo s otočja Ujedinjenog kraljevstva.

Valja spomenuti da se Muriel Spark bavi prilično sličnim tematikama i motivima: u prvom redu tu je mladi zlikovac dvojbene seksualne orijentacije, stariji homoseksualac opsjednut mlađim momkom. Nadalje, Sparkova voli tematizirati preljub i kako se on shvaća u okolini i niz drugih poveznica.

Preporuka za čitanje: ako nemate pametnijeg posla. Prilično teško ide, barem meni.

27.07.2009. u 13:02 • 3 KomentaraPrint#

utorak, 21.07.2009.

Ljudmila Ulicka: "Sonječka i druge priče"

Za Ljudmilu Ulicku sam čula na portalu www.knjizevnost.org od jedne forumašice koja se oduševila šarolikim (ženskim) likovima koje je u svojim pričama kreirala i predstavila ova suvremena ruska autorica.

Ljudmilu Ulicku, kaže u bilješci na koricama «Sonječke» uredništvo Sysprinta, podjednako voli publika i kritika. Radi se o atipičnoj biografiji, naime – Ljudmila Ulicka je diplomirala biologiju i radila je kao genetičarka, a pisanju se posvetila tek krajem osamdesetih godina. Posljednju rečenicu ovog kratkog predstavljanja na koricama knjige citiram u cijelosti:

«Unatoč pripovjedačkoj preciznosti u predočavanju slatko – gorkih situacija, Ulicka za sebe kaže da ne konstruira nego diše sa svojim protagonistima; doista ćemo teško naći autora koji je više od nje posvećen vlastitim likovima i tankoćutnije zadire u zakutke ljudske duše.»
(sama to ne bih bolje rekla, doista).

Ova je zbirka (izdana kod Sysprinta u Biblioteci Karizma) sastavljena od tek šest priča koje većinom nose ruska ženska imena: «Sonječka», «Bronjka», «Torbarica Genele», «Buharina kći», «Ljaljin dom» i «Gulja». Zajednička tema, prema mom osobnom dojmu (ovog se časa dižem od čitanja te zbirke i priznajem da pišem prije nego što su mi se dojmovi sasvim sredili) je specifičnost ženskog (ženskih) starenja. Sve priče prate ove ni po čemu iznimne žene od njihove mladosti pa do gubitka vitalnosti, zdravlja i volje za aktivnim životom. Ipak, Ljudmila Ulicka je odlučila da biografije tih (još jednom ponavljam: ni po čemu iznimnih) žena valja zabilježiti jer su, kako kaže i bilješka koju sam citirala na početku, tajne ljudske (ženske) duše ono što te žene razlikuje od svih ostalih ljudi. Nisu to dobre žene, neke od njih nisu niti sasvim moralne, iako je, recimo, Sonječka u najvećoj mjeri pasivni promatrač. Ipak, priča o Bronjki će mi se najviše urezati u sjećanje zbog početne misterije koju donosi.

Preporuka za čitanje: žensko štivo, lirski i introspektivno nastrojeno. Čitajte kad vam budu trebali odgovori na neka krucijalna pitanja.

21.07.2009. u 13:33 • 3 KomentaraPrint#

nedjelja, 19.07.2009.

Gabriel Zaid: "Koliko knjiga!"

Od 2005. godine, otkad je knjiga iz naslova izašla, praktički da se nije poveo razgovor o knjigama, a da njezin naslov ili neki detalj iz nje nije spomenut. Pa sam konačno, četiri godine poslije, odlučila izdvojiti pedesetak kuna i kupiti «Koliko knjiga!» Gabriela Zaida ne bih li saznala što sam propustila.

Uživala sam, zapravo. Radi se o publicističkom naslovu, poduljem eseju (ili zbirci eseja, ako tako hoćete) u kojemu autor kao ljubitelj knjiga govori o tome kako je ovaj književni svijet zapravo najlogičniji i najbolji od svih mogućih, unatoč tome što se svi na njega žale: pisci se žale kako im izdavači neće uzeti rukopise, izdavači se žale kako čitatelji ne kupuju knjige, društveni kritičari kukaju kako ljudi ne čitaju, a čitatelji se žale kako nitko više ne piše za njih.

Međutim! (divovsko «međutim», molim lijepo!)

Izuzevši tržište bestselera, još uvijek postoji i tržište za čitatelje koji žele čitati i ne tako razvikane knjige, knjige na koje će nabasati slučajno u knjižari (Zaid priča i o tome kako je u jednoj knjižari čiji je čest gost uputio kupca na knjigu za koju čak niti osoblje knjižare nije znalo da je imaju na svojim policama). Te knjige se možda neće izdavati u milijunskim nakladama i pisci i izdavači od njih neće zaraditi basnoslovan novac, ali će se ipak čitati.

Točka druga: knjige nisu izumrle pojavom televizije. Nisu izumrle niti pojavom interneta, samo su pronašle novi medij na kojemu će se oglašavati i na kojemu će se o njima govoriti. Unatoč fatalističkim izjavama onih koji su tvrdili da je knjiga mrtva, valja, dakle, zaključiti kako se ništa sličnoga nije niti dogodilo niti će se dogoditi.

Točka treća: knjige se nikad neće izjednačiti s bilo kojim drugim segmentom tržišta. U prvom redu zato što kod drugih istovjetnih proizvoda ulaganje mora biti značajno veće da bi proizvod donio korist, dok kod knjiga to nije tako. Isto tako, knjige nude raznolikost po principu «za svakoga ponešto».

Točka četvrta i zaključna odgovara na pitanje «zašto». Zašto ljudi i dalje čitaju? Zašto su neki ljudi strastveni čitatelji? Upravo zbog one čarolije kojoj sam i ja svjedočila možda čak i dvjestotinjak puta tijekom svog čitateljskog puta (Zaid to zove «vjerom u čudo», i ja sam sklona potvrditi kako se radi o religijskom iskustvu, aha – trenutku u svom svojem sadržaju) – radi se o čistoj sreći kad nabasamo na nešto što nas oduševi, nešto od čega nismo očekivali da će nam tako rječito progovarati o našim vlastitim životima.

Čitala sam, naime, post blogerice Missillusion koja je govorila o poeziji i o tome kako nas svijet kroz reklame i druge društvene pojave danas uvjerava kako smo posebni i unikatni i kako se trebamo istaknuti (dakako, oni to ne rade tek tako, već da bismo kupili proizvode koji će nas takvima učiniti). Dobre knjige koje su nam potrebne, koje su napisane za baš za nas, govore nam upravo suprotno: nismo posebni, svi smo isti ljudi, s istim težnjama i istim problemima, s istim željama i istim čeznućima. U tim nam je trenutcima upravo to potrebno čuti: da postoji još netko tko se osjeća baš poput nas. Točno na ta pitanja odgovaraju knjige pisane «baš za nas».

19.07.2009. u 14:55 • 3 KomentaraPrint#

petak, 17.07.2009.

Muriel Spark: «Dodatno školovanje»

Neki su čitatelji pedantni i shvaćaju svoje čitateljsko poslanje jednako bitnim kao što i pisci shvaćaju svoje spisateljsko. Stoga se proučavanja određenog pisca laćaju s osjećajem reda i discipline, pa ga proučavaju prema nekakvom ključu: po fazama, po redoslijedu izdavanja romana, po sadržajima koji su spomenutog pisca preokupirali u ovom ili onom stvaralačkom razdoblju.

Ja ne. Ja dođem i onda uzmem posljednju knjigu Muriel Spark (dame Muriel Spark, kako saznajem da joj je bio prefiks) s police u Algoritmu, a da nikad čak nisam niti čula za nju – i totalno se oduševim! Kako je Muriel Spark 2006. godine preminula, njezin niz od 22 objavljena romana više se, nažalost, neće moći nastaviti, ali činjenica da je i u osamdeset šestoj godini jednako žustro pisala ostat će zabilježena kao doista izvanredan kuriozitet.

Već spomenuti posljednji roman «The Finishing School» kod nas je preveden kao «Dodatno obrazovanje». Govori o mladom bračnom paru, Rowlandu i Nini, koji su voditelji mobilne europske škole za dodatno obrazovanje (bogati roditelji upisuju svoju djecu u takve škole nakon završene srednje škole, a prije fakulteta, kako bi stekli i društvenu, a ne samo školsku naobrazbu i odgoj). Škola funkcionira kao urica sve dok jedan od polaznika, mladi crvenokosi Chris ne objavi kako piše povijesni roman (što, dakako, privuče gomilu pozornosti, ali isto tako i izazove zavist voditelja škole koji je također neutemeljeno smatrao kako pripada posvećenoj književničkoj kasti). Rowland, koji vodi kolegij kreativnog pisanja u školi, postaje sve zainteresiraniji vidjeti kamo će pisanje romana odvesti Chrisa, a Chris postaje sve tajnovitiji u vezi svojih planova.

Događaji koji će uslijediti pomalo su farsični, čemu dodatno doprinose osebujni karakteri polaznika i osoblja škole, ali i činjenica da je i u poodmakloj dobi Muriel Spark bila itekako sposobna pisati sarkastično, oštro i odmjereno. Prava predstavnica suvremenog britanskog romana!

Preporuke za čitanje: roman je doista kratak, rasteže se tek na 130 stranica (izdan je u Algoritmovoj biblioteci «Zlatko Crnković vam predstavlja») pa vam neće oduzeti puno vremena, a dajem riječ da bi vam se čak mogao i svidjeti.

17.07.2009. u 14:33 • 5 KomentaraPrint#

srijeda, 15.07.2009.

Ralph E. Vaughan: "Sherlock Holmes i zavojnice vremena"

Objavljena u sklopu biblioteke Nexus Zagrebačke naklade, knjiga «Sherlock Holmes i zavojnice vremena» sadrži dvije sadržajno odvojene cjeline – pripovijetku «Sherlock Holmes i zavojnice vremena» i pripovijetku naslovljenu kao «Avantura sanjivog klijenta» (također sa Holmesom i Watsonom u glavnim ulogama).

Prva priča je svojevrsni fan fiction na temu «Vremenskog stroja» Herberta Georgea Wellsa. Tema je, dakle, mijenjanje prošlosti i budućnosti (paralelni svemiri i sve to), što je meni osobito draga tema, gotovo neiscrpna, tako da mi je prilično žao što u priči «Sherlock Holmes i zavojnice vremena» nije bila bolje izvedena. Naime, radnja se vrlo sporo zahuktava i nema dovoljno udica koje bi čitatelja «zakačile» da čitaju dalje. Da vas utješim: kasnije bude bolje.

Druga priča je po mom sudu puno zanimljivija, jer pred Holmesa i Watsona stiže unezvijereni klijent koji je uvjeren da se u snovima povezuje s umom zloglasnog (možda čak i prvog zabilježenog) serijskog ubojice, Jacka Trbosjeka (mmm, serijski ubojice, također jedna od mojih omiljenih tema).

Preporuke za čitanje: specijalizirano tržište, samo veliki ljubitelji spekulativne fikcije. Nipošto veliki ljubitelji krimića, nije to za vas.

15.07.2009. u 14:16 • 1 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 13.07.2009.

Anthony Burgess: "Paklena naranča"

Evo me konačno nakon izvjesnog vremena koje sam pametno utrošila na učenje za ispite koji su bili ispred mene (i uspješno su riješeni, jeeij!). No, iako nisam aktivno blogirala, vrlo sam aktivno čitala. Idućih dana ću svjedočiti o čitanju Muriel Spark, Ralpha E. Vaughana, Gabriela Zaida i Ljudmile Ulicke.

Za potrebe jednog od ispita kojega sam trebala položiti morala sam pogledati film proslavljenog redatelja Stanleya Kubricka. Radi se, dakako, o filmu «Paklena naranča» iz 1971. godine. Film sam, nepotrebno je reći, gledala bez titlova na materinjem jeziku zbog čega sam svakako morala pogledati i naše tiskano izdanje književnog predloška na temelju kojega je snimljen film. Radi se o jednom o kultnom anti - utopijskom romanu Anthonya Burgessa (ili, pravim imenom, Johna Burgessa Wilsona) – iako se roman "Paklena naranča" spominje kao vrhunac njegova stvaralaštva, on ga je pred javnošću prozvao jednim od svojih manje bitnih djela.

Zašto sam morala pročitati (knjigu) nakon što sam pogledala (film)?* Lingvističke začkoljice: u filmu koji sam prethodno pogledala uočila sam kako glavni likovi, Alex i njegova delikventska družina govore slengom glede kojega mi se isprva učinilo da zvuči kao cockney **, ali sam onda uočila i neke slavenske izraze. Naime, sleng kojim govori Alex, glavni lik ovoga romana, je začudna mješavina ruskog i engleskog jezika (naš prijevod, a ja sam čitala ovaj roman u izdanju Zagrebačke naklade, izrazito je kreativan po tom pitanju, pa se koriste izrazi poput «hororšo» (za «dobro»), «tolčokirati» (za udariti»), «koška» (umjesto mačka) i tako dalje…) Sa stajališta osobe koja ima duboko ukorijenjene lingvističke afinitete, tvrdim da Burgessov trud zbilja treba cijeniti.

Inače, nadam se da vam je priča već poznata: Alex je vođa maloljetničke bande koja živi mimo društvenih i pravnih pravila dok konačno ne dolija sporoj, ali dostižnoj ruci pravde. Osuda glasi: četrnaest godina. U zamjenu za ubrzani izlazak na slobodu, pristaje na pokusno liječenje nasilničkih sklonosti, ne misleći na posljedice. A posljedice su bile doista brutalne, ako smijem primijetiti.

Ipak, za razliku od filma, knjiga nudi i neki tračak nade, srećom, inače bih i sama bila vrlo sklona učiti borilačke vještine ili u policiji podnijeti zahtjev za držanje oružja. Ova posljednja primjedba nije bez osnove s obzirom da knjiga, slično kao i film, izražava prilično loš odnos prema ženama, baziran na ponižavanju i svođenju na seksualne objekte.

Preporuka: zbog opće kulture valjalo bi pročitati, ili makar pogledati film. Radi se o djelu koje je preteča Palahniukovog «Kluba boraca», kako sadržajno, tako i karakterističnom ispovjednom formom.
__________
* Inače imam sasvim obrnutu naviku: prvo čitam knjigu, a zatim gledam film, jer me u protivnom likovi i izgled okoline kako ih je zamislio redatelj potpuno ometu u potpunom uživanju u knjizi. Ipak, uglavnom nemam problem kakav imaju neki drugi čitatelji – knjigu i film promatram kao dva odvojena umjetnička djela i ne uvjetujem da filmovi moraju vjerno ekranizirati cjelokupne knjige od korica do korica.

** I doista, izraz «clokwork orange» preuzet je iz cocknijevskog izraza «as queer as clockwork orange» što bi označavalo nešto izrazito neobično, čudno kao naranča na navijanje, rekli bismo ukoliko bismo doslovce preveli ovaj izraz.

13.07.2009. u 13:41 • 4 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.



< srpanj, 2009 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Rujan 2022 (5)
Travanj 2022 (7)
Veljača 2022 (5)
Siječanj 2022 (6)
Listopad 2021 (2)
Rujan 2021 (2)
Srpanj 2021 (6)
Svibanj 2021 (4)
Travanj 2021 (3)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (4)
Prosinac 2020 (7)
Studeni 2020 (3)
Listopad 2020 (2)
Kolovoz 2020 (3)
Siječanj 2020 (1)
Travanj 2019 (1)
Svibanj 2018 (2)
Ožujak 2018 (1)
Kolovoz 2017 (4)
Srpanj 2017 (7)
Lipanj 2017 (10)
Svibanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (6)
Veljača 2017 (6)
Siječanj 2017 (4)
Prosinac 2016 (1)
Studeni 2016 (11)
Listopad 2016 (4)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (4)
Srpanj 2016 (8)
Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (10)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (2)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (14)
Svibanj 2015 (11)
Travanj 2015 (3)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (8)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (8)

Komentari da/ne?

Opis bloga

Na ovom blogu čitajte o knjigama - mojim knjigama, Vašim knjigama, najnovijim knjigama, starim knjigama, zanemarenim knjigama, o autorima knjiga i novostima iz književnosti.


Hit Counter by Digits


Za sve informacije, pitanja, primjedbe, komentare, uvrede i drugo kontaktirajte me na bookeraj.blog@gmail.com