Od 2005. godine, otkad je knjiga iz naslova izašla, praktički da se nije poveo razgovor o knjigama, a da njezin naslov ili neki detalj iz nje nije spomenut. Pa sam konačno, četiri godine poslije, odlučila izdvojiti pedesetak kuna i kupiti «Koliko knjiga!» Gabriela Zaida ne bih li saznala što sam propustila.
Uživala sam, zapravo. Radi se o publicističkom naslovu, poduljem eseju (ili zbirci eseja, ako tako hoćete) u kojemu autor kao ljubitelj knjiga govori o tome kako je ovaj književni svijet zapravo najlogičniji i najbolji od svih mogućih, unatoč tome što se svi na njega žale: pisci se žale kako im izdavači neće uzeti rukopise, izdavači se žale kako čitatelji ne kupuju knjige, društveni kritičari kukaju kako ljudi ne čitaju, a čitatelji se žale kako nitko više ne piše za njih.
Međutim! (divovsko «međutim», molim lijepo!)
Izuzevši tržište bestselera, još uvijek postoji i tržište za čitatelje koji žele čitati i ne tako razvikane knjige, knjige na koje će nabasati slučajno u knjižari (Zaid priča i o tome kako je u jednoj knjižari čiji je čest gost uputio kupca na knjigu za koju čak niti osoblje knjižare nije znalo da je imaju na svojim policama). Te knjige se možda neće izdavati u milijunskim nakladama i pisci i izdavači od njih neće zaraditi basnoslovan novac, ali će se ipak čitati.
Točka druga: knjige nisu izumrle pojavom televizije. Nisu izumrle niti pojavom interneta, samo su pronašle novi medij na kojemu će se oglašavati i na kojemu će se o njima govoriti. Unatoč fatalističkim izjavama onih koji su tvrdili da je knjiga mrtva, valja, dakle, zaključiti kako se ništa sličnoga nije niti dogodilo niti će se dogoditi.
Točka treća: knjige se nikad neće izjednačiti s bilo kojim drugim segmentom tržišta. U prvom redu zato što kod drugih istovjetnih proizvoda ulaganje mora biti značajno veće da bi proizvod donio korist, dok kod knjiga to nije tako. Isto tako, knjige nude raznolikost po principu «za svakoga ponešto».
Točka četvrta i zaključna odgovara na pitanje «zašto». Zašto ljudi i dalje čitaju? Zašto su neki ljudi strastveni čitatelji? Upravo zbog one čarolije kojoj sam i ja svjedočila možda čak i dvjestotinjak puta tijekom svog čitateljskog puta (Zaid to zove «vjerom u čudo», i ja sam sklona potvrditi kako se radi o religijskom iskustvu, aha – trenutku u svom svojem sadržaju) – radi se o čistoj sreći kad nabasamo na nešto što nas oduševi, nešto od čega nismo očekivali da će nam tako rječito progovarati o našim vlastitim životima.
Čitala sam, naime, post blogerice Missillusion koja je govorila o poeziji i o tome kako nas svijet kroz reklame i druge društvene pojave danas uvjerava kako smo posebni i unikatni i kako se trebamo istaknuti (dakako, oni to ne rade tek tako, već da bismo kupili proizvode koji će nas takvima učiniti). Dobre knjige koje su nam potrebne, koje su napisane za baš za nas, govore nam upravo suprotno: nismo posebni, svi smo isti ljudi, s istim težnjama i istim problemima, s istim željama i istim čeznućima. U tim nam je trenutcima upravo to potrebno čuti: da postoji još netko tko se osjeća baš poput nas. Točno na ta pitanja odgovaraju knjige pisane «baš za nas».
Post je objavljen 19.07.2009. u 14:55 sati.