Evo me konačno nakon izvjesnog vremena koje sam pametno utrošila na učenje za ispite koji su bili ispred mene (i uspješno su riješeni, jeeij!). No, iako nisam aktivno blogirala, vrlo sam aktivno čitala. Idućih dana ću svjedočiti o čitanju Muriel Spark, Ralpha E. Vaughana, Gabriela Zaida i Ljudmile Ulicke.
Za potrebe jednog od ispita kojega sam trebala položiti morala sam pogledati film proslavljenog redatelja Stanleya Kubricka. Radi se, dakako, o filmu «Paklena naranča» iz 1971. godine. Film sam, nepotrebno je reći, gledala bez titlova na materinjem jeziku zbog čega sam svakako morala pogledati i naše tiskano izdanje književnog predloška na temelju kojega je snimljen film. Radi se o jednom o kultnom anti - utopijskom romanu Anthonya Burgessa (ili, pravim imenom, Johna Burgessa Wilsona) – iako se roman "Paklena naranča" spominje kao vrhunac njegova stvaralaštva, on ga je pred javnošću prozvao jednim od svojih manje bitnih djela.
Zašto sam morala pročitati (knjigu) nakon što sam pogledala (film)?* Lingvističke začkoljice: u filmu koji sam prethodno pogledala uočila sam kako glavni likovi, Alex i njegova delikventska družina govore slengom glede kojega mi se isprva učinilo da zvuči kao cockney **, ali sam onda uočila i neke slavenske izraze. Naime, sleng kojim govori Alex, glavni lik ovoga romana, je začudna mješavina ruskog i engleskog jezika (naš prijevod, a ja sam čitala ovaj roman u izdanju Zagrebačke naklade, izrazito je kreativan po tom pitanju, pa se koriste izrazi poput «hororšo» (za «dobro»), «tolčokirati» (za udariti»), «koška» (umjesto mačka) i tako dalje…) Sa stajališta osobe koja ima duboko ukorijenjene lingvističke afinitete, tvrdim da Burgessov trud zbilja treba cijeniti.
Inače, nadam se da vam je priča već poznata: Alex je vođa maloljetničke bande koja živi mimo društvenih i pravnih pravila dok konačno ne dolija sporoj, ali dostižnoj ruci pravde. Osuda glasi: četrnaest godina. U zamjenu za ubrzani izlazak na slobodu, pristaje na pokusno liječenje nasilničkih sklonosti, ne misleći na posljedice. A posljedice su bile doista brutalne, ako smijem primijetiti.
Ipak, za razliku od filma, knjiga nudi i neki tračak nade, srećom, inače bih i sama bila vrlo sklona učiti borilačke vještine ili u policiji podnijeti zahtjev za držanje oružja. Ova posljednja primjedba nije bez osnove s obzirom da knjiga, slično kao i film, izražava prilično loš odnos prema ženama, baziran na ponižavanju i svođenju na seksualne objekte.
Preporuka: zbog opće kulture valjalo bi pročitati, ili makar pogledati film. Radi se o djelu koje je preteča Palahniukovog «Kluba boraca», kako sadržajno, tako i karakterističnom ispovjednom formom.
__________
* Inače imam sasvim obrnutu naviku: prvo čitam knjigu, a zatim gledam film, jer me u protivnom likovi i izgled okoline kako ih je zamislio redatelj potpuno ometu u potpunom uživanju u knjizi. Ipak, uglavnom nemam problem kakav imaju neki drugi čitatelji – knjigu i film promatram kao dva odvojena umjetnička djela i ne uvjetujem da filmovi moraju vjerno ekranizirati cjelokupne knjige od korica do korica.
** I doista, izraz «clokwork orange» preuzet je iz cocknijevskog izraza «as queer as clockwork orange» što bi označavalo nešto izrazito neobično, čudno kao naranča na navijanje, rekli bismo ukoliko bismo doslovce preveli ovaj izraz.
Post je objavljen 13.07.2009. u 13:41 sati.