Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
ponedjeljak, 17.08.2020.
Joe Dunthorne: "Podmornica"
„Cool, premda se to i ne trudi biti, i vrlo smiješno.“
„Adrian Mole za odrasle, s junakom koji je mnogo kompleksniji, životniji i beskrajno smješniji.“
„Istodobno samouki sociolog, špijun u zbunjujućem svijetu odraslih i emocionalni istraživač na hormonalni pogon, Oliver Tate pokušava nečujno i nezamjetno ploviti mutnim i jedinstveno opasnim vodama adolescencije. Njegovi ciljevi? Otkriti tajne braka svojih roditelja – koji je na klimavim nogama, razriješiti misterij privlačne i podjednako čudne razredne kolegice Jordane Bevan, te shvatiti kako se i gdje on sam uklapa među ta tajanstvena i zbunjujuća bića u svojoj orbiti. Dok se trudi, slomljena srca, spriječiti potonuće bračnog broda svojih roditelja, izgubiti nevinost i ploviti tjesnacima sreće, Oliver, prije svega, želi ostati normalno ljudsko biće. Što mu je činiti? Balansirajući na tankom rubu nevinosti i iskustva, Oliver Tate odluči zanemariti torpeda oko sebe i, poput podmornice, zaroniti u dubine.“
Uf.
Znate kad izaberete knjigu za čitanje radi njezine opreme umjesto radi sadržaja, pa se onda ispostavit da je oprema knjige neusporedivo bolja od sadržaja?
Mene je ovdje privuklo što roman iz naslova ima ilustraciju muških gaća s podmorničicama na naslovnici, što je uvijek dobar razlog za izbor knjige, kao i činjenica da se u jednoj od kratkih recenzija na naslovnici pojavljuje poveznica s Adrianom Moleom, a nije nikakva tajna koliko ja volim Adriana Molea. I naravno, svidio mi se izraz „emocionalni istraživač na hormonalni pogon“. To mi je daleko najbolji izraz u knjizi.
No ne treba zamjeriti Joeu Dunthorneu, ipak mu je „Podmornica“ prvijenac. Prvijenac koji je pobrao književne nagrade i preveden na desetak jezika, pa će ipak biti da samo meni nije dobro sjeo, ili da mi nije bio pravi trenutak, ili da ja (više) nisam prava osoba za čitanje „Podmornice“, jer mi literatura za mlađe punoljetnike (young adult – YA fiction), očigledno više nije nešto s čime se moje duševno stanje može povezati na dubljoj emocionalnoj razini.
Zato nemojte odustati od romana iz naslova samo zato što ja tako kažem, dajte mu šansu, možda ste upravo vi ta YA osoba koja je kul i voli sve što vole mladi.
Oznake: joe dunthorne, PODMORNICA, Književnost, Mladi
petak, 14.08.2020.
Ariana Franklin: „Gospodarica smrti“
„Prvi slučaj srednjovjekovne forenzičarke Adelie Aguilar“
„U Cambridgeu, jedno je dijete na užasan način ubijeno, a druga su djeca nestala. Bijesni građani za te zločine optužuju Židove, koji donose velik dio prihoda u rizniku kralja Henrika, stoga kralj želi da se pravi ubojica što prije pronađe. Za taj je zadatak zadužen slavni istražitelj, Simon Napuljski, kojemu pomažu Arapin i mlada žena, Adelia Aguilar. U Europi dvanaestoga stoljeća nema mnogo žena među liječnicima, ali Adelia je jedna od njih. Njezina specijalnost je znanost o leševima. Ona mora istražiti djetetovu smrt, ali nema niti mikroskopa, čak ni odgovarajućeg osvjetljenja. O seciranju leša ne može ni sanjati jer bi mogla biti osuđena na smrt zbog uništavanja tijela, jer tijelo je božje djelo. Forenzika kao znanost nije ni u povojima i Adelia je, u stvari, gospodarica smrti, majstorica vještina koje mora skrivati da je ne bi proglasili vješticom. Adeliju istraga odvodi duboko u Cambridge, u njegove dvorce i samostane, a usred srednjovjekovnog gradića koji pršti životom. Adelia pronalazi prijatelje, čak i ljubav. Usto privlači kobnu pažnju ubojice koji je spreman i dalje ubijati…“
Ariana Franklin je pseudonim britanske književnice i novinarke Diane Norman, koja je nažalost umrla 2011. godine. Pod ovim je pseudonimom pisala povijesnu fikciju, od kojih su najpoznatija upravo četiri romana iz serijala o Adeliji Aguilar, srednjovjekovnoj forenzičarki i istražiteljici.
Ovo je bio idealan roman za nekoga tko se nakon dugogodišnje apstinencije ponovno želi ufurati u čitanje beletristike: lagan, nepretenciozan povijesni krimić s političkim elementima, lagano posipan naznakama romantike i popularne znanosti. Zbilja nemam što dodati, nećete pogriješiti ako uzmete ovu knjigu u ruke (a onda, naravno, za razliku od mene dovršite i čitav serijal).
BTW, ovo mi je tisućiti blog upis u više od 12 godina postojanja bloga :) Čestitke blogu, a čestitke i meni! :D
Oznake: ariana franklin, gospodarica smrti, krimić, krimi priča, forenzika
utorak, 11.08.2020.
Goran Tribuson: „Ruski rulet“
„Postoje pitanja koja uporno, desetljećima, već i stoljećima, izlaze ispod pera književne kritike. Jednim od takvih traži se točno utvrđivanje nekog početka. Na tom tragu možemo se zapitati kojom je prozom Tribuson sebe najavio kao pisca bestselera. Odgovor je jasan: „romanom „Ruski rulet“, objavljenim 1982. godine. Intrigantna priča smještena u tridesete godine prošloga stoljeća, raspodijeljena u četiri dijela, sada je treći put pred čitateljem. Vrijeme pokriveno između dolaska bogatuna Emanuela Mohra u Zagreb i njegova pozdrava „Adieu, Zagreb“, na scenu izbacuje dosadu, likove sumnjive prošlosti, bizarne propale umjetnike, upitne financijere, polusvijet, anarhističke atentatore, artističke družine, emigrante… Nema nevinih, a činjenica da kazna ponekad prethodi krivnji, umjesto krivnja kazni, posve je irelevantna. Radnja prepuna napetosti usložnjavat će se sve do točke u kojoj Mohr, cinik kojem novac nije značio nešto zbog čega bi si čovjek morao komplicirati život, osjeti „kap previše“. Poslije toga, više ništa nije isto. I sada, nakon trećeg izdanja „Ruskog ruleta bit će drukčije. Tribusonova čitateljska publika postat će još brojnija i ona će sama odgovoriti na pitanje kada je sve započelo.“
Iako se Tribusonovi krimići (pa i njegova djela iz drugih žanrova) poznajemo i ljubimo oduvijek, pa se ove posljednje rečenice na mene vjerojatno neće odnositi (a pitanje kada je sve započelo odnosi se vjerojatno negdje na više razrede osnovne škole, prije cirka više od 20 godina – spavaš li mirno, Gorane Tribusonu, znajući koliko dugo već pišeš?), ovo je vjerojatno prvi put u dugo vremena da sam uzela u ruke knjigu radi gušta (posljednja je bila u onom vremenu „prije korone“, vjerojatno, no o tome u drugim blog objavama). Jer – godišnji odmor je. Jer – sve je drugo bilo nakratko moguće i uputno staviti sa strane i reći – ovo je vrijeme za mene, ja sada čitam. I tako sam čitala. Čitala sam pozamašni krimić iz naslova, u dva sveska, pisan u nekom ranijem vremenu, smješten u neko još ranije vrijeme.
Jedan od protagonista, pariški emigrant Emanuel Mohr, koji rješava svaki problem neizmjernim bogatstvom koje posjeduje (a za koje nije utvrđeno kako ga je stekao ili stječe), odlučuje svoj povratak u domovinu začiniti jednim škandalom, dovodeći sa sobom jedan manji ansambl, jednu artističku trupu koja izvodi tableaux vivant, odnosno po naški, „žive slike“ (no kako se radi o artistima s Les Folies Bergere, radi se o pomalo škakljivim živim slikama, kako možete i zamisliti). U vlaku sreće jednog pjesnika i jednog slikara minijaturista koji se također vraćaju u domovinu da bi ostvarili neke svoje političke težnje u godinama između dva svjetska rata. I tu sve kreće: pjesnik uvodi Mohra u visoko društvo sastavljeno od bogatijih građana, bankara i plemića, za koje on priređuje svoje predstave, a stvar se ubrzo tako zakomplicira da je Tribuson razrješava na više od 600-tinjak stranica.
Možda od produljene čitateljske suše, a možda i zbog drugih razloga, ali ja nisam mogla ispustiti ovaj roman iz ruku dok ga nisam dogotovila. S obzirom da sam ga počinjala čitati nekoliko puta u nekoliko turbulentnijih vremena, bit će da su se sada poklopile i okolnosti, i koncentracija i sve povoljne meteorološke prilike, da cjelokupnu knjigu i dovršim.
Ono što me također najviše dotaklo jest to što Tribuson u ovom romanu naširoko raspreda o politici kažnjavanja, policijskom radu, utvrđivanju pravno relevantnih činjenica i kako se one mogu prilagoditi tako da štimaju priči koju nastojimo ispričati. Sa svoje strane, mogu potvrditi da je zaista tako: ne postoji samo jedna istina, istina glasi onako kako zvuči onaj tko je iznosi. Sve je relativno, pa bi nam bilo najbolje naučiti se nositi s kaosom neizvjesnosti i nesigurnosti koja nas okružuje. Nije utješan zaključak, ali se nadam da je barem – istinit.
Oznake: goran tribuson, ruski rulet, krimic, krimi priča
