Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
petak, 30.10.2015.
John Green: "Gradovi od papira"
Nakon „Greške u našim zvijezdama“ i „U traganju za Alaskom“, odlučila sam uzeti u ruke i treći kod nas prevedeni roman izrazito popularnog pisca za mlade, Johna Greena (o njegovom video-blogiranju s bratom Hankom, kao i o angažmanu s Nerdfightersima, već sam pisala u ranijim postovima, a kako o tome već i ptice na grani sve znaju, u ovom postu neće biti hvalospjeva autoru).
„Gradovi od papira“ počivaju na jednoj anegdoti, odnosno na činjenici da su se izrađivači geografskih karata, da bi zaštitili svoje karte od povrede autorskog prava, odnosno od krađe, domislili tome da u svoje karte upišu fiktivna mjesta. Tako, ako bi se isto fiktivno mjesto pojavilo na tuđoj karti, autori bi znali da im je djelo ukradeno. Međutim, u slučaju fiktivnog mjesta Agloe u državi New York, autori su bili prisiljeni odustati od tužbe za povredu intelektualnog vlasništva, jer je, zbog toga što su se putnici namjernici često zaustavljali na tom raskrižju, na ucrtanom mjestu umjesto fiktivnog, doista nastalo stvarno mjesto po imenu Agloe.
Kao i u drugim Greenovim djelima, u središtu radnje je srednjoškolac, ovoga puta po imenu Quentin Jacobson, koji od djetinjstva prijateljuje s djevojkom iz susjedne kuće, Margo Roth Spiegelman (čak su zajedno otkrili i mrtvaca u parku). A dok Quentina njegovo odrastanje odvodi putem štreberstva, školskog orkestra i krajnje stidljivosti, Margo postaje utjelovljenje avanturizma, popularnosti i općenite poželjnosti (taj dojam za Quentina definitivno uvećava njezina putenost i posjedovanje oblina – sličan tjelesni opis može se pripisati i Alaski Young iz „U traganju za Alaskom“, pa zaključujem da za Greena ovakve glavne junakinje predstavljaju svojevrstan „tip“).
Međutim, ispod svega toga, Margo za Quentina predstavlja nerješivu zagonetku, pa kada ona nakon osobito pustolovne noći s Quentinom ujutro nestaje, Quentin se upušta u geografsko i duhovno putovanje u potrazi za odgovorom na pitanje može li se doista upoznati, odnosno spoznati drugo ljudsko biće. U toj mu potrazi pomažu njegovi najbolji prijatelji Ben i Radar, kao i Margoina najbolja prijateljica Lacey, pri čemu je znakovito za sporedne likove u ovom romanu da imaju i vlastite priče o odrastanju, dok takav slučaj kod Quentina, osim u odnosu na potragu za Margo, izostaje, zbog čega, iako je to putovanje filozofsko i dubokoumno, pomalo neuvjerljivo, što je (osim sličnosti s romanom „U traganju za Alaskom“), moja jedina zamjerka ovom romanu.
Pročitavši tri romana za mlade Johna Greena, izvlačim zaključak da je u svakom svom djelu posvetio pozornost obradi jedne vrlo aktualne, ali svevremenske teme o kojima mladi definitivno počinju razmišljati u vrijeme odrastanja (bolest, smrt, nestanak, samoubojstvo). Činjenica je da to radi na vrlo pristupačan, ali i osebujan način, zbog čega su sva njegova djela pitka, simpatična i privlačna mlađim, ali i starijim čitateljima.
Oznake: john green, gradovi od papira
četvrtak, 22.10.2015.
Neil Gaiman: "Zvjezdana prašina"
Ponovno sam oko mjesec dana bila odsutna s bloga, ovoga puta zbog prilično opsežne selidbe. Konačno preseljena, ustanovila sam da se sada po prvi put nakon pet godina sve moje knjige (osim onih posuđenih, dakako) nalaze na istom mjestu, tako da se mirne duše mogu vratiti čitanju i komentiranju pročitanih knjiga, što je i svrha i namjena ovog bloga.
Kao što sam u predzadnjem postu napisala, posljednje sam se bavila čitanjem „Zvjezdane prašine“ Neila Gaimana, pisca koji, kako čujem od nekih mlađih čitatelja, doživljava renesansu popularnosti (a i pomladio se ponovno postavši roditelj sa svojom družicom, umjetnicom Amandom Palmer). Na ovom blogu možete pronaći moje preporuke nekolicine njegovih knjiga, poput „Američkih bogova“, „Anansijevih dečkiju“ i „Oceana na kraju staze“, ali za one koji žele znati više, postoji i njegova koprodukcija s Terryem Pratchettom, po imenu „Good Omens“.
Što se tiče romana iz naslova, radi se o bajci s vilama, vješticama i magijom, knezovima i igrama prijestolja, svime što jedna bajka mora imati. Navodno je snimljen i popularni film s Claire Danes, Michelle Pfeiffer i Robertom de Nirom (ako se ne varam) u glavnim ulogama, i navodno sam ga čak i gledala (uvjerava me u to najbolji suprug na svijetu*), ali za razliku od knjiga, po pitanju pamćenja filmova sam krajnje nepouzdana, tako da se ni za živu glavu ne mogu sjetiti tog filma, iako čujem da je dobar.
U središtu je radnje mladić po imenu Tristran Thorne, koji se iz svog malog mjesta po imenu Zid otpućuje preko zida koji dijeli taj britanski zaseok od predjela natopljenih magijom i napučenih čudesnim bićima, po imenu Vilindom. On odlazi na putovanje da bi seoskoj ljepotici Victoriji Forester donio zvijezdu padalicu koja se spustila negdje iza zida, uz obećanje da će se tada udati za njega. S druge strane zida, pak, najmoćnija od svih vještica također traži zvijezdu padalicu kako bi joj povratila mladost. Ne zaboravimo niti plemićku obitelj koja vlada u Vihordvoru, a kod koje sada dolazi do smjene generacija – prijestolje će iza pokojnog vladara pripasti onome sinu koji pronađe topaz na srebrnom lancu, kojega je prije svoje smrti vladar bacio daleko u šume Vilindoma.
Zabavna, relativno kratka knjižica, Zlica reče da će u skorije vrijeme biti prikladna i za čitanje mojoj potomčici, i ja se moram složiti s time – bez promišljanja možete ovu bajku pročitati i vašim klincima, ali nećete pogriješiti pročitate li je i iz vlastitog gušta.
_________________
*ponovno čitam „Nije fer, Davide“ Efraima Kishona, jer se većine njegovih humoreski ne sjećam, pa od Kishona posuđujem ovu frazu.
Oznake: neil gaiman, zvjezdana prašina, stardust, terry pratchett, claire danes, michelle pfeiffer, Robert De Niro, bajka
