Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
utorak, 17.11.2020.
Chad Harbach: „Umijeće igre“
„Odmah po objavljivanju ovaj roman izazvao je pravu senzaciju kako među kritičarima tako i među čitateljima, a Chad Harbach postao je ime od kojega suvremena američka književnost očekuje da ispiše njezine najbolje stranice koje je započeo upravo u ovom romanu. „Umijeće igre“, naravno, nije roman o bejzbolu već o životu čija se pravila ponekad znaju ponašati baš kao i ona u tom sportu.“
Dugo mi je trebalo da se uhvatim čitanja ove knjige (korice su govorile – bejzbol, bejzbol… a ja od sporta bilo koje vrste zazirem kao vrag od tamjana), pa kasnije, čini se, i od pisanja o njoj, ali vrlo se jasno sjećam da sam, jednom kad sam počela čitati, vrlo brzo bila uvučena u njezinu atmosferu. Dakle, ovaj roman-prvijenac preporučujem posebno zbog njegove vrlo specifične atmosferičnosti.
U središtu radnje postoji nekoliko značajnih protagonista, od kojih niti jedan nije važniji od drugoga: Henry Skrimshander, bejzbolska zvijezda malog fakulteta Westish na obali jezera Michigan, kojega je regrutirao vođa momčadi Mike Schwartz. Owen Dunne, Henryev cimer na koledžu, upleten u ozbiljnu ljubavnu vezu. Dekan fakulteta, bivša akademska zvijezda Guert Affenlight, i njegova nesretno udana kći Pella.
Zaplet biva iniciran jednim Henryevim lošim bacanjem s naizgled katastrofalnim posljedicama. Neočekivane posljedice događaju se i u pogledu duševnih stanja svih protagonista – samog Henrya koji gubi samopouzdanje u svoju igru i svoje sposobnosti, pa i u odnosu na cijelu svoju osobnost, Owena koji se upušta u već rečenu tajnu ljubavnu vezu, Mikea koji je osobito tragičan lik jer se kao apsolvent ne može otrgnuti od fakulteta i upustiti u daljnje životne pothvate. Dekan pak dočekuje Pellu, koja bježi iz lošeg braka u sigurnost očeva naručja.
Ovih šestero ljudi su spletom okolnosti usmjereni jedni na druge, i tako jedni drugima pomažu pronaći pravi put iz nevolja u kojima su se našli ili vlastitih ograničenja koja su si nametnuli.
Lajtmotiv cijelog koledža, pa i samog romana (bejzbolska momčad zove se Harpunari, dekan Affenlight je akademik koji se proslavio pronalaskom kasnih pisama Hermana Melvillea, Melville je bio na tom koledžu) jest veliki američki roman „Moby Dick“ Hermana Melvillea. Lakoća kojom se lajtmotiv uklopio u priču je za čitatelja nevjerojatno zadovoljavajuća, čak i da niste upoznati s ovim romanom.
U svakom slučaju, žao mi je što se ovoga izrazito fino pisanoga, melankoličnog romana (na čije je stvaranje autor potrošio čak 9 godina, što mu se isplatilo kroz aukciju na kojoj je roman prodan nakladniku za oko 665.000 USD), nisam dočepala i značajno ranije, jer dugo nisam ovoliko uživala u književnom djelu.
Oznake: chad harbach, umijeće igre, bejzbol, roman, Književnost, melankolija
subota, 14.11.2020.
Milada Privora: "Kultura ponašanja"
Podnaslovljena kao „Priručnik za svakodnevni, poslovni i diplomatski život, Lijepo ponašanje od obiteljskog doma do kraljevskog dvora“, i objavljena u izdanju Naklade Jesenski i Turk u 2019. godini, smatrala sam da ova knjiga treba našem kućanstvu. Ipak je priručnik napisala bivša šefica Državnog protokola i netko tko pravila ponašanja ima u malom prstu.
Malo je reći da sam ostala oduševljena (ma što mi poslije o autorici pričali oni koji su je imali priliku i osobno upoznati, neotesanci jedni!). Čujte ovaj ulomak iz poglavlja o oslovljavanju:
„Visoko plemstvo
Kraljeve i kraljice oslovljavamo s Vaše kraljevsko veličanstvo, a cara s Vaše carsko veličanstvo. Prinčeve i princeze koji su krunski nasljednici oslovljavamo s Vaše kraljevsko visočanstvo. Prinčeve i princeze koji to nisu oslovljavamo s Vaše visočanstvo. Bliske osobe tijekom razgovora s monarhom mogu ga osloviti samo s gospodine ili gospođo (engl. Sir ili Madam). Kad se s niže rangiranim dužnosnicima na dvoru razgovara o poglavaru države, onda se upotrebljava cijela titula, npr. Njeno kraljevsko veličanstvo je saopćilo ili priopćilo…“
Jeste li ovo znali? Da ništa drugo i nisam pokupila čitajući ovu knjigu, ova distinkcija između veličanstvo i visočanstvo je dovoljna.
Šalu na stranu, neke stvari i običaje, ako Vam roditelji ili bliske starije osobe ne kažu, nemate nigdje drugdje naučiti, a susrećete se s njima često tijekom života; primjerice, ponašanje na pogrebu ili na vjenčanjima. To su stvari koje se nažalost (gdje je taj građanski odgoj?!?) ne uče u školi, a značajno utječu na dojam koji ostavljate u društvu pa posljedično i vaše viđenje sebe i vaše samopouzdanje. Vjerojatno većina nas neće imati koristi od informacija o obraćanju visokom plemstvu, ali ponašanje na javnom mjestu, na ulici, u kazalištu, u kinu, u restoranu (primjerice, raspored jedaćeg pribora i tanjura na stolu, namjena čaša i slično), sve objedinjeno na jednom mjestu bi nam svima ponekad moglo koristiti.
Svakako zapamtite: himni se ne plješće, a četiri najvažnije male riječi nisu se promijenile promjenom političkog režima, pa ih i nadalje sukladno svrsi upotrebljavajte. Isto tako, održavanje osobne higijene je ne samo pola zdravlja, nego i pola kulture, pa svakako perite ruke i upotrebljavajte dezodorans. Ako je dovoljno dobro za državni protokol, dovoljno je dobro i za vas.
Oznake: milada privora, kultura ponašanja, državni protokol, bonton, visoko plemstvo
srijeda, 11.11.2020.
Blaženka Rogan: „Moberi – psihopati i sociopati na radnome mjestu“
U izdanju Školske knjige (2020. godina), knjiga autorice Blaženke Rogan pod naslovom „Moberi – psihopati i sociopati na radnome mjestu“, posvećena je svim dobrim ljudima koji su se zbog psihičkog zlostavljanja na radnom mjestu teško razboljeli ili umrli. I sama autorica je kao žrtva mobinga na radnom mjestu bila na rubu suicida, kada joj je proradio inat i nagon za samoodržanjem. On se manifestirao u daljnjoj edukaciji, završnom radu o mobingu koji je prerastao u, po mom saznanju, prvi hrvatski udžbenik/priručnik na temu mobinga.
https://radio.hrt.hr/radio-rijeka/clanak/blazenka-rogan-mobing-je-planirani-napad-na-osobu-koju-se-zeli-eliminirati/235561/
Mene ova tema zanima profesionalno, i iako je pisana pitkim jezikom, za sve one koji se s mobingom prvi put susreću, za menadžere ljudskih potencijala, povjerenike za zaštitu dostojanstva u korporacijama i slično, i iako u knjizi ima nekoliko primjera mobinga, za praksu (koja će se kasnije manifestirati u jednoj pravosudnoj priči), nedostajalo mi je još primjera onoga što je mobing. Nažalost, definicije mobinga znaju biti prilično uske, kao i na linku Pravne klinike:
http://klinika.pravo.unizg.hr/content/sto-je-mobbing
Dakle, moralo bi se raditi o neželjenom postupanju u radnom okruženju koje narušava dostojanstvo radnika ili ga diskriminira, ako se takvo ponašanje ponavlja najmanje jednom tjedno tijekom razdoblja od najmanje šest mjeseci. Zbog toga se događalo da ponašanja koja traju kraće, odbacuju kao postupanja koja imaju obilježja mobinga, a to je po mom mišljenju neispravno, ako je i to kraće postupanje prouzročilo neželjenu posljedicu: narušenje zdravlja, napuštanje radnog mjesta ili degradaciju radnika koju je poslodavac mobingom eventualno želio postići.
Primjerice, znam za situaciju gdje su radnicu iz pogona, stariju ženu, iznijeli na nosilima i uvezli u vozilo hitne pomoći da se više nikad ne bi vratila na radno mjesto, nakon što je zbog teškog seksualnog zlostavljanja od strane neposredno nadređenog (diranja po tijelu, lascivnog obraćanja, uvreda, vikanja) izgubila svijest i pretrpjela moždani udar. To je bilo proglašeno mobingom.
https://prigorski.hr/pravomocna-presuda-krizevcanka-barica-saraja-sudu-dokazala-da-bila-zlostavljana-maltretirana/
Postoje situacije političke diskriminacije koje često imaju obilježja mobinga (nedavanje radnih zadataka, ignoriranje žrtve), ali mobing očigledno ne mora biti motiviran samo diskriminacijom. Autorica govori da moberi mogu biti i nesposobni rukovoditelji koji su se na nepoštene načine domogli rukovodećih funkcija, pa su zavidni sposobnim i empatičnim radnicima koji dobro obavljaju svoj posao, ili čak psihopati ili sociopati, kojih na rukovodećim funkcijama, odnosno u generalnoj populaciji ima 3-5% za psihopate, odnosno 5-10% za sociopate.
Važno je napomenuti da mobing, da bi se mogao utvrditi, često ostavlja štetne zdravstvene posljedice: demotivacija, stres koji vodi u zdravstvene probleme, osobito sklonost srčanom i moždanom udaru, te brojne duševne probleme: depresiju, akutnu i kroničnu reakciju na stres (poremećaji prilagodbe), anksioznost, sve do sklonosti suicidu i sličnome. To predstavlja štetu ne samo u humanom smislu, već i nameće lošu radnu atmosferu, narušene međuljudske odnose, pa slijedom toga i lošiju produktivnost i funkcionalnost radnih organizacija.
Najlošiji međuljudski odnosi u organizacijama za koje sam čula (i istima čak i prisustvovala, s obzirom da sam radila u svim vidovima radnih organizacija) mahom potječu iz državnih i javnih službi. Po mom mišljenju, to je slijedom svega navedenoga u knjizi „Moberi“, logičan zaključak: rukovoditelji koji su na te funkcije smješteni po političkom ključu, nemaju adekvatne rukovoditeljske vještine, službenici su teško otpustivi u slučaju da idu uz dlaku organizacijskoj kulturi, pa ih organizacija mora trpjeti, a sam posao se obavlja teško ili loše zbog toga što ga rukovoditelji nisu sposobni adekvatno organizirati. Nisam jednom čula da se zaposlenici u državnim ili javnim službama jedni drugima obraćaju psovački, uvredljivo, svađalački ili čak uličarski, s nepoštivanjem bilo kakvog digniteta institucije u kojoj rade. To je plodno tlo u kojemu se razvija vertikalni, a još češće horizontalni mobing.
Multinacionalne korporacije koje imaju odjele ljudskih potencijala, po mom mišljenju, imaju manji problem mobinga jer svjesno rade na ustrojavanju i održavanju pozitivne korporativne kulture suradnje i međusobnog uvažavanja, te se osobe koje nemaju set vrijednosti sukladan korporaciji budu lakše otpuštene iz iste. Mali poduzetnici imaju manje vremena i manje sredstava baviti se odnosima među zaposlenicima, ali je manju organizaciju lakše i kontrolirati i ispravljati.
Osobno, a radila sam u državnoj službi, u multinacionalnoj korporaciji, za malog poduzetnika i konačno kao samozaposlena, imala sam sreću da nikada nisam imala lošeg šefa (ili bar ne tako lošeg). Bilo je radnih mjesta kojih sam se ja zasitila, nekih za koja očigledno nisam bila, ali nikad nisam doživjela da mi neposredno nadređeni upućuje psovke, neskrivene seksualne aluzije ili da me ne poštuje, pa možda nisam prava osoba koja bi mogla govoriti o mobingu u radnom okruženju, tim više što proizlazi da se zbilja iščuđavam kada o slučajevima mobinga čujem od drugih.
Po svemu proizlazi da sam najgori šef kojega sam ikada imala – sama sebi.
U svakom slučaju, ako ste rukovoditelj u ljudskim potencijalima,
Jeste li ikad na radnom mjestu doživjeli:
a) mobing,
b) spolno uznemiravanje ili povredu dostojanstva,
c) diskriminaciju?
Čime je mobing rezultirao – za vas, a za mobera? Što ste poduzeli, kako ste razriješili tu situaciju?
Oznake: mobing, moberi, blaženka rogan, psihopati, sociopati, radno mjesto, ljudski potencijali, ljudski resursi
