U izdanju Školske knjige (2020. godina), knjiga autorice Blaženke Rogan pod naslovom „Moberi – psihopati i sociopati na radnome mjestu“, posvećena je svim dobrim ljudima koji su se zbog psihičkog zlostavljanja na radnom mjestu teško razboljeli ili umrli. I sama autorica je kao žrtva mobinga na radnom mjestu bila na rubu suicida, kada joj je proradio inat i nagon za samoodržanjem. On se manifestirao u daljnjoj edukaciji, završnom radu o mobingu koji je prerastao u, po mom saznanju, prvi hrvatski udžbenik/priručnik na temu mobinga.
https://radio.hrt.hr/radio-rijeka/clanak/blazenka-rogan-mobing-je-planirani-napad-na-osobu-koju-se-zeli-eliminirati/235561/
Mene ova tema zanima profesionalno, i iako je pisana pitkim jezikom, za sve one koji se s mobingom prvi put susreću, za menadžere ljudskih potencijala, povjerenike za zaštitu dostojanstva u korporacijama i slično, i iako u knjizi ima nekoliko primjera mobinga, za praksu (koja će se kasnije manifestirati u jednoj pravosudnoj priči), nedostajalo mi je još primjera onoga što je mobing. Nažalost, definicije mobinga znaju biti prilično uske, kao i na linku Pravne klinike:
http://klinika.pravo.unizg.hr/content/sto-je-mobbing
Dakle, moralo bi se raditi o neželjenom postupanju u radnom okruženju koje narušava dostojanstvo radnika ili ga diskriminira, ako se takvo ponašanje ponavlja najmanje jednom tjedno tijekom razdoblja od najmanje šest mjeseci. Zbog toga se događalo da ponašanja koja traju kraće, odbacuju kao postupanja koja imaju obilježja mobinga, a to je po mom mišljenju neispravno, ako je i to kraće postupanje prouzročilo neželjenu posljedicu: narušenje zdravlja, napuštanje radnog mjesta ili degradaciju radnika koju je poslodavac mobingom eventualno želio postići.
Primjerice, znam za situaciju gdje su radnicu iz pogona, stariju ženu, iznijeli na nosilima i uvezli u vozilo hitne pomoći da se više nikad ne bi vratila na radno mjesto, nakon što je zbog teškog seksualnog zlostavljanja od strane neposredno nadređenog (diranja po tijelu, lascivnog obraćanja, uvreda, vikanja) izgubila svijest i pretrpjela moždani udar. To je bilo proglašeno mobingom.
https://prigorski.hr/pravomocna-presuda-krizevcanka-barica-saraja-sudu-dokazala-da-bila-zlostavljana-maltretirana/
Postoje situacije političke diskriminacije koje često imaju obilježja mobinga (nedavanje radnih zadataka, ignoriranje žrtve), ali mobing očigledno ne mora biti motiviran samo diskriminacijom. Autorica govori da moberi mogu biti i nesposobni rukovoditelji koji su se na nepoštene načine domogli rukovodećih funkcija, pa su zavidni sposobnim i empatičnim radnicima koji dobro obavljaju svoj posao, ili čak psihopati ili sociopati, kojih na rukovodećim funkcijama, odnosno u generalnoj populaciji ima 3-5% za psihopate, odnosno 5-10% za sociopate.
Važno je napomenuti da mobing, da bi se mogao utvrditi, često ostavlja štetne zdravstvene posljedice: demotivacija, stres koji vodi u zdravstvene probleme, osobito sklonost srčanom i moždanom udaru, te brojne duševne probleme: depresiju, akutnu i kroničnu reakciju na stres (poremećaji prilagodbe), anksioznost, sve do sklonosti suicidu i sličnome. To predstavlja štetu ne samo u humanom smislu, već i nameće lošu radnu atmosferu, narušene međuljudske odnose, pa slijedom toga i lošiju produktivnost i funkcionalnost radnih organizacija.
Najlošiji međuljudski odnosi u organizacijama za koje sam čula (i istima čak i prisustvovala, s obzirom da sam radila u svim vidovima radnih organizacija) mahom potječu iz državnih i javnih službi. Po mom mišljenju, to je slijedom svega navedenoga u knjizi „Moberi“, logičan zaključak: rukovoditelji koji su na te funkcije smješteni po političkom ključu, nemaju adekvatne rukovoditeljske vještine, službenici su teško otpustivi u slučaju da idu uz dlaku organizacijskoj kulturi, pa ih organizacija mora trpjeti, a sam posao se obavlja teško ili loše zbog toga što ga rukovoditelji nisu sposobni adekvatno organizirati. Nisam jednom čula da se zaposlenici u državnim ili javnim službama jedni drugima obraćaju psovački, uvredljivo, svađalački ili čak uličarski, s nepoštivanjem bilo kakvog digniteta institucije u kojoj rade. To je plodno tlo u kojemu se razvija vertikalni, a još češće horizontalni mobing.
Multinacionalne korporacije koje imaju odjele ljudskih potencijala, po mom mišljenju, imaju manji problem mobinga jer svjesno rade na ustrojavanju i održavanju pozitivne korporativne kulture suradnje i međusobnog uvažavanja, te se osobe koje nemaju set vrijednosti sukladan korporaciji budu lakše otpuštene iz iste. Mali poduzetnici imaju manje vremena i manje sredstava baviti se odnosima među zaposlenicima, ali je manju organizaciju lakše i kontrolirati i ispravljati.
Osobno, a radila sam u državnoj službi, u multinacionalnoj korporaciji, za malog poduzetnika i konačno kao samozaposlena, imala sam sreću da nikada nisam imala lošeg šefa (ili bar ne tako lošeg). Bilo je radnih mjesta kojih sam se ja zasitila, nekih za koja očigledno nisam bila, ali nikad nisam doživjela da mi neposredno nadređeni upućuje psovke, neskrivene seksualne aluzije ili da me ne poštuje, pa možda nisam prava osoba koja bi mogla govoriti o mobingu u radnom okruženju, tim više što proizlazi da se zbilja iščuđavam kada o slučajevima mobinga čujem od drugih.
Po svemu proizlazi da sam najgori šef kojega sam ikada imala – sama sebi.
U svakom slučaju, ako ste rukovoditelj u ljudskim potencijalima,
Jeste li ikad na radnom mjestu doživjeli:
a) mobing,
b) spolno uznemiravanje ili povredu dostojanstva,
c) diskriminaciju?
Čime je mobing rezultirao – za vas, a za mobera? Što ste poduzeli, kako ste razriješili tu situaciju?
Post je objavljen 11.11.2020. u 09:07 sati.