Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
četvrtak, 17.12.2020.
Jel netko čitao ovo?
Članak u Jutarnjem danas, o Vukovarskom Tolkienu. Vidim da su mu knjige ukoričene i objavljene, iako nije poznati nakladnik.
Vukovarski Tolkien
Je li netko čitao? Kakvo je?
Oznake: Jutarnji list, tolkien, epska fantastika, ivan baran
ponedjeljak, 14.12.2020.
Lois McMaster Bujold: „Kavalir Jole i Crvena kraljica“
Kad se Algoritam raspao, sva izdanja koja je on tradicionalno izdavao, „razbježala“ su se između drugih nakladnika (tako je, vidim, Školska knjiga nastavila izdavati Tolkiena i Pratchetta, a Znanje je osnovalo zasad malu nakladničku kuću Vorto Palabra, koja se uhvatila izdavanja Bujoldice).
Novi nakladnik, novo izdanje – „Kavalir Jole i Crvena kraljica“ je roman iz serijala o pustolovinama Milesa Vorkosigana, ali iz razdoblja kada je Miles već imao 43 godine i bio već grof okruga Vorkosigan, suprug i otac, i Carski revizor (funkcija koja je osmišljena samo za Milesa i njegove specifične karakterne crte). Miles nije protagonist ovoga romana.
Protagonisti su, naravno, Crvena kraljica – Cordelia Vorkosigan, Milesova majka, i admiral (Kavalir) Oliver Jole, koji rame uz rame, kao potkraljica kolonijalnog planeta Sergyar i vojni zapovjednik vojne baze, rade na uspostavljanju, istraživanju i izgradnji tog planeta. Oboje su ranjeni i oporavljaju se nakon iznenadne smrti Cordelijinog supruga, potkralja Sergyara Arala Vorkosigana.
Na samom početku romana, zatječemo Cordeliju spremnu na novu fazu svog života – nakon umirovljenja iz svoje funkcije potkraljice, namjerava na Sergyaru, planetu kojega je ona prije četrdeset i više godina sama otkrila, zasnovati novu obitelj. Tehnološka dostignuća i novootvoreni replikacijski centri za maternične replikatore sada joj to i omogućuju. U to želi uklopiti i admirala Jolea, koji, izmožden tugom nakon smrti prijatelja, još niti ne razmišlja o nastavku svog života.
Za razliku od nekih drugih romana iz serijala, ovo nije primarno politički, makroekonomski, pa čak ni toliko duhovit roman – ovo je roman o obitelji, o obiteljskim odnosima u nekim budućim vremenima ljudske rase, s pitanjima, dilemama i nedoumicama s kojima se i sad možemo poistovjetiti.
Primjerice, imaju li naši roditelji nakon smrti bračnog druga pravo, ako to žele, na nekoga novoga u svom životu? Bismo li mi to svoje pravo zahtijevali za sebe? Kako se odrasla djeca mogu osjećati oko toga i imaju li pravo svojim roditeljima to braniti, jednom kad su djeca postala samostalna i imaju vlastite živote? Imamo li ih pravo svesti samo na bake i djedove?
Zatim, roditeljstvo u starijoj dobi i upotreba tehnoloških dostignuća u prokreaciji – sada se još zapravo relativno stidljivo upotrebljava u odnosu na to koje se sve mogućnosti mogu očekivati u budućnosti: koje su prednosti i nedostatci tih metoda?
Ovo je lijep roman koji u konačnici govori o optimizmu i nadi da ima, ili može biti, života poslije smrti, barem za nadživjele.
Oznake: lois mcmaster bujold, kavalir jole i crvena kraljica, obitelj dijete roditelj odgoj, tuga
petak, 11.12.2020.
Lois McMaster Bujold: "Savez kapetana Vorpatrila"
Tijekom online-Interlibera, isplivala su na webshopovima knjižara neka stara izdanja Algoritma iz naftalina, koja se još mogu naći (a neka od njih, kako čujem, i sada po antikvarijatima drže cijenu, poput serijala o Harryu Potteru ili trilogije „Gospodar prstenova“, vjerojatno i još neke). Tako da sam za malu cijenu u webshopu Školske knjige ulovila „Savez kapetana Vorpartrila“ autorice Lois McMaster Bujold kojoj već desetljećima pjevam hvalospjeve kako na blogu, tako i na društvenim mrežama i uživo.
Samoproklamiram se kao ne-baš-tako-vična-SF-u-i-fantasy-u, po kojima pabirčim samo ono što mi se sviđa (gledam „Mandalorian“, al još nisam pogledala Star Wars uopće, ovo je zima za Star Warse, reče ona rezignirano. Ili, sviđaju mi se „Hobit“ i „Gospodar prstenova“, ali mi se, primjerice, „Silmarilion“ čini previše zgusnutim i nečitljivim. Svidio mi se Joe Abercrombie, ali ne znam jesam li uspjela pročitati Georgea R.R. Martina, Tada Williamsa, Jordanov serijal Wheel of Time, većinu Terrya Pratchetta…)
Lois McMaster Bujold i cijeli njezin serijal o Milesu Vorkosiganu, te svemu što se događalo prije i poslije njegova vremena, totalno je po mom ukusu. McMaster Bujold piše pametno, duhovito, sarkastično (tako da to ni loš prijevod, a ovaj je, srećom, u redu, ne može umanjiti), piše politički, likovi su joj pamtljivi, neobični, postavlja važna pitanja o budućnosti ljudske rase… I definitivno zna voditi priču tako da se i iznenadite, i ganete i raznježite, i nasmijete…
„Savez kapetana Vorpatrila“ govori, naravno, o Milesovu bratiću Ivanu Vorpatrilu, popularno nazvanom „taj idiot Ivan“, kojega zatječemo u vojnoj službi, kao ađutanta i tajnika admiralu Desplainsu, koji je bio na čelu Operativnih poslova barrayarske vojske, i to tijekom dvotjednog radnog boravka na sada savezničkom planetu Komarru.
Za svoje radne zadatke, Ivan ima savršenu metaforu, koja se provlači kroz cijeli roman: „Bilo je to kao da si otvorio vrata i otkrio da ti je noćna služba dostave ostavila na trijemu hrpu kutija, sve obilježene oznakom „razno“. U stvarnosti, na svim je kutijama pisalo „hitno!“, ali ako je sve bilo hitno, onda je po Ivanovu mišljenju i oznaka „razno“ bila dostatna. Svaka je kutija sadržavala po jedan primjerak iz sljedećih kategorija: žive, otrovne, uzrujane zmije koje samo što nisu pobjegle iz kutije; zmije otrovnice u stanju mirovanja; neotrovne zmije; mrtve zmije; ili stvari koje su izgledale kao zmije, ali to nisu bile, na primjer veliki tromi crvi. Ivanov jutarnji zadatak sastojao se od toga da svaku kutiju otvori i odredi vrstu, stupanj živosti, raspoloženje i broj otrovnih zubi stvora koji se unutra migolji, te da ih sve razvrsta prema stvarnoj hitnosti.“
(vjerujem da je sve vas koji volite organizaciju i razvrstavanje kao i ja, jednako uzbudio ovaj odlomak)
Posredstvom Byerlya Vorrutyera, njegovog samo naizgled dokonog rođaka, u krilo mu pada raskošna ljepotica s drugog planeta, zajedno sa svojom neobičnom pratiteljicom. U trenutku neizdrživih vanjskih pritisaka, ali istovremeno i nevjerojatne lucidnosti, Ivan odlučuje spasiti damu u nevolji i povesti je sa sobom na svoj rodni Barrayar.
U toj situaciji, dokazuje se da je Ivan više od „tog idiota“ kako ga je često krstio i Miles i neki drugi njegovi rođaci i poznanici, pred rodbinom ljepotice pokazuje se kao pravi vojnik, dostojan barrayarske plemićke titule… Ali sada zbilja trebam prestati pisati kako bih odala što manje, da vas ne bih oštetila za jedno zbilja nezaboravno čitateljsko iskustvo.
(dopuštam da sam možda šokirana koliko i dalje volim ovaj serijal, mislim da ovaj roman iz serijala nisam ranije čitala)
Ovdje nema Milesa. Odnosno, ima ga utoliko da vidimo da je preuzeo grofovski položaj svog okruga, i da se definitivno smirio u odnosu na ranijega sebe iz prethodnih dijelova serijala. Na kraju knjige imamo i autoričinu preporuku kako kronološki, po događajima iz serijala, a ne redom objavljivanja, čitati ovaj serijal, počevši od 200 godina prije Milesova rođenja („Slobodni pad“), preko romana koji opisuje kako su se njegovi roditelji upoznali („Krhotine časti“), pa sve do ovoga romana, tijekom kojega Miles ima 35 godina.
Zadatak ove zime, ako vrijeme bude dopuštalo, jer sam se svojski vratila čitanju, s žarom osobe koja ništa nije čitala pet godina, je ponovno pretresti sve knjige iz serijala koje imam, i podsjetiti se na isti – čitanjem „Saveza kapetana Vorpatrila“ uvjerila sam se da će gušt biti isti kao i prvi put.
Oznake: lois mcmaster bujold, miles vorkosigan, ivan vorpatril, savez kapetana vorpatrila
srijeda, 09.12.2020.
James Patterson: "Alex Cross"
Već spomenuti raniji roman „Sad je vidiš“ samo mi se pretopio u ovaj, za koji samim čitanjem nisam mogla zaključiti je li prvi ili sedamnaesti u serijalu. Ispostavilo se da je sedamnaesti.
Alex Cross je psihoterapeut/agent FBI-ja pa onda opet psihoterapeut, koji sa suprugom i troje male djece živi u Washingtonu i rješava zločine. No nakon što njegova supruga strada od ruke nepoznatog ubojice, odlučuje se na mirniji život s djecom. Ipak, život inspektora koji rješava zločine unatoč obećanjima koje je dao djeci, i dalje ga silno privlači, a osobito misterija o tome od kojega je od serijskih silovatelja i ubojica s kojima je dolazio u kontakt, stradala njegova voljena supruga.
S druge strane, pola romana prati jednog serijskog silovatelja i plaćenog ubojicu koji radi za mafiju. Živopisan lik, vrlo sličan onome koji se pojavio u „Sad me vidiš“, pisan je tako da izaziva gađenje i odbojnost kod čitatelja: vrlo jasan i dobar protagonist i vrlo mutan i zao antagonist. Borba između dobra i zla nikad nije bila oprečnija.
Iz manjka oduševljenja u mom glasu možete zaključiti da se i nisam baš zabavila. Znam da je nekada to bio moj žanr, i da sam ga i rado čitala i rado preporučivala, ali se očigledno stvari mijenjaju otkad intenzivnije čitam kuharice nego trilere.
Dopuštam, naravno, da će nekoga „Alex Cross“ još uvijek onoliko dobro zabaviti koliko bi i mene prije desetak godina kad sam počela pisati ovaj blog, stoga neka ova preporuka ostane za sve koji se vole dobro prepasti.
Oznake: james patterson, alex cross, serijski ubojice, krimić, triler
nedjelja, 06.12.2020.
Igor Pavlov: "COR-srce" i drugi naslovi
Igor Pavlov, SF-pisac s područja Slavonije mi se nedavno javio putem maila s prijedlogom da pročitam i dadem preporuku za njegov SF e-roman "COR-srce".
Na njegovom blogu nalazi se još i jedan kratak roman pod naslovom "Zamka za načelnika" i dva romana epske fantastike pod zajedničkim naslovom Saga o Targalu, a sav sadržaj moguće je besplatno i slobodno downloadati i čitati.
Ako ste ljubitelji SF-a i fantasya i čitate domaće autore iz tog žanra, svakako pogledajte!
Oznake: igor pavlov, cor-srce, blog, SF/fantasy
petak, 04.12.2020.
James Patterson: „Sad je vidiš“
Ulov s online-Interlibera, kao i Theodore Boone. Još uvijek ima dosta starijih knjiga koje kolaju okolo, jer se knjige, za razliku od mnoge druge uskladištene robe, ne kvare. Uz ovu iz naslova, od autora Jamesa Pattersona uzela sam i još dva serijala o psihologu – agentu FBI-ja Alexu Crossu.
Kao da se sjećam da je James Patterson nekada bio bolji, ili da je pisao drugačije. No možda nikada nisam čitala Jamesa Pattersona. Ili ga nisam čitala kako treba. Ili su mi afiniteti za krimić i triler ponešto jenjali, što je također moguće.
U središtu je radnje Nina Bloom, odvjetnica i samohrana majka kćeri Emme. Ustanovljavamo da je sve to posljedica nekih davnih, mučnih događaja iz njezine prošlosti, kada je bila srednjoškolka i otišla na ljetovanje na Floridu. Jedan strašni događaj koji joj se tamo dogodio, gurnuo ju je u naručje zgodnog policajca. No naravno, nije sve onako kao što se čini, već svi kriju mračnu tajnu.
„Mnogo godina poslije, Nina riskira sve što ima da bi se vratila na Floridu i suočila se s ubojitim zlom od kojega je pobjegla. U okršaju s pravim ubojicom, spremna je na sve.“
Možete zamisliti.
Poglavlja su kratka, najdulje stranicu i pol, i u knjizi ih ima mali milijun. Zlikovci su standardno plošni, ona vrsta prikrivenih psihopata koji su naizgled savršeni, ali su zapravo beskrajno dvolični, okrutni i svirepi.
Nekako mi se više ne da čitati o zlikovcima koji idu dalje čak i kad im odrežeš pola nosa pa krv lipti, oni i dalje nasrću i tako dalje. Zlo je, po mom mišljenju, često drugačije od toga, nije tako izvjesno i izričito drugačije od dobra i zapravo je pomiješano s dobrom, zbog toga je istovremeno i strašnije i bliskije, poznatije. Ovakvi antagonisti, koji su na krajnjoj točki spektra, više mi ne djeluju ni realistično ni uvjerljivo.
(nećete vjerovati, ali kada sam počela čitati „Alex Cross“, kao da nisam niti prestala čitati „Sad je vidiš“ – isti antagonist, isti izmučeni glavni junak, ista kratka odsječena poglavlja…)
Neke trilere možete čitati i zbog drugih stvari (recimo, Nesboa, zbog dobro opisanih krajolika i međusobnih odnosa likova). Kao kad je moja baka gledala meksičke sapunice da bi uživala ne kako Luis voli Mariu, već u gledanju krasnih interijera i cvijeća. Patterson ne možete čitati zbog krasnih interijera jer su poglavlja toliko kratka da za interijere nema mjesta.
Tako da – James Patterson, iako ćemo još pisati o njemu jer ću propatiti kroz ne jedan, već dva romana o Alexu Crossu, (više) nije moja vrsta književne zabave. Što ne znači da se možda vi nećete bolje zabaviti. No svakome njegovo.
Oznake: james patterson, sad je vidiš, krimić, triler
utorak, 01.12.2020.
John Grisham: „Theodore Boone, dječak odvjetnik“
Spletom okolnosti, čini se da se nisam šalila kad sam rekla da ću možebitno ove zime ponoviti Grishama, dosad sam pročitala „Klijenta“ (sjećate li se ekranizacije, sa Susan Sarandon kao Reggie Love, Tommy Lee Jonesom u ulozi Velečasnog Roya Foltrigga i debitanta, mladog Brada Renfra u ulozi Marka? Moja je prijateljica bila zaljubljena u njega dok smo odrastale…) i „Slučaj Pelikan“ (film nisam gledala, jer su moje filmske manjkavosti daleko veće od knjiških, ali mogu zamisliti Juliju Roberts u ulozi Darby Shaw, bez ikakvih problema), uz nedavno ranije pročitanog „Čudotvorca“.
Iako su za moj sadašnji ukus ovi romani malo naivni, još uvijek nalazim nešto zabavno u svakome od njih. „Slučaj Pelikan“ me zapravo dobro podsjetio na dnevnopolitičku situaciju bilo gdje kod nas gdje, koliko god poštenja bilo, uvijek na kraju ispadne da konce vuče netko iz sjene, netko tko ima brojne ekonomske interese uložene u vlastiti probitak na račun društva.
Kad sam počela čitati kratki roman „Theodore Boone, dječak odvjetnik“, odmah mi je palo na pamet da ovo ima vrlo dobar potencijal postati serijal romana za djecu dobi 8-15 godina, i zaista sam bila u pravu – do sada ima sedam romana o Theodoreu Booneu, dječaku odvjetniku, od kojih vjerojatno više nijedan nije preveden kod nas, osim ovog prvog (još u izdanju neprežaljenog Algoritma).
Theodore Boone živi, kao većina Grishamovih likova, u malom gradiću Strattenburgu na Jugu SAD-a. Oboje njegovih roditelja su odvjetnici – otac Woods Boone se bavi nekretninama i više-manje u svom uredu na katu zgrade gdje im se nalaze uredi, premeće papire po neurednim hrpama. Majka Marcella Boone je vrlo oštra, ozbiljna obiteljska odvjetnica. Postoji i otuđeni stric Ike, kojemu je nekada davno oduzeta licenca za bavljenje odvjetništvom, pa sada kao porezni savjetnik drugima ispunjava porezne prijave.
Theo je pametan dječak i vrlo je uključen u obiteljsku djelatnost, pa povremeno svojim prijateljima (bez naknade!) daje pravne savjete i pojašnjava pravne začkoljice, a u zgradi okružnog suda u Strattenburgu je kuhan i pečen, pa čak i zastupa stranke na sudu za životinje (kuriozitet: u SAD-u suci odlučuju u sudbinama životinja iz azila, lutalicama i odbjeglim psima, štetama od životinja i slično).
Na početku prvog romana zatječemo cijeli Theov razred u stanju uzbuđenja, jer će pratiti suđenje za jedno od rijetkih ubojstava koje se u posljednjih 30 godina dogodilo u njihovom gradu. Prateći tijek suđenja i druge digresije, učimo o Theovom rasporedu, njegovom odnosu s roditeljima i stricem i njegovoj neustrašivosti pri susretu s nepoznatim i potencijalno opasnim.
Jest da se radi o romanu (serijalu romana!) za djecu, ali s obzirom da su pisani od 2011. godine pa nadalje, na primjeru ovog romana mogu potvrditi da su nešto suvremeniji glede tehnologije i nisu prenaivni da se ne bi dobro zabavili i odrasli, i mogu potvrditi da su dovoljno mudri, daju dovoljno edukativnog materijala da bismo nešto naučili i kratko se zabavili. Moja topla preporuka.
Oznake: john grisham, theodore boone, dječak odvjetnik, pravo, odvjetništvo
