Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
ponedjeljak, 14.12.2020.
Lois McMaster Bujold: „Kavalir Jole i Crvena kraljica“
Kad se Algoritam raspao, sva izdanja koja je on tradicionalno izdavao, „razbježala“ su se između drugih nakladnika (tako je, vidim, Školska knjiga nastavila izdavati Tolkiena i Pratchetta, a Znanje je osnovalo zasad malu nakladničku kuću Vorto Palabra, koja se uhvatila izdavanja Bujoldice).
Novi nakladnik, novo izdanje – „Kavalir Jole i Crvena kraljica“ je roman iz serijala o pustolovinama Milesa Vorkosigana, ali iz razdoblja kada je Miles već imao 43 godine i bio već grof okruga Vorkosigan, suprug i otac, i Carski revizor (funkcija koja je osmišljena samo za Milesa i njegove specifične karakterne crte). Miles nije protagonist ovoga romana.
Protagonisti su, naravno, Crvena kraljica – Cordelia Vorkosigan, Milesova majka, i admiral (Kavalir) Oliver Jole, koji rame uz rame, kao potkraljica kolonijalnog planeta Sergyar i vojni zapovjednik vojne baze, rade na uspostavljanju, istraživanju i izgradnji tog planeta. Oboje su ranjeni i oporavljaju se nakon iznenadne smrti Cordelijinog supruga, potkralja Sergyara Arala Vorkosigana.
Na samom početku romana, zatječemo Cordeliju spremnu na novu fazu svog života – nakon umirovljenja iz svoje funkcije potkraljice, namjerava na Sergyaru, planetu kojega je ona prije četrdeset i više godina sama otkrila, zasnovati novu obitelj. Tehnološka dostignuća i novootvoreni replikacijski centri za maternične replikatore sada joj to i omogućuju. U to želi uklopiti i admirala Jolea, koji, izmožden tugom nakon smrti prijatelja, još niti ne razmišlja o nastavku svog života.
Za razliku od nekih drugih romana iz serijala, ovo nije primarno politički, makroekonomski, pa čak ni toliko duhovit roman – ovo je roman o obitelji, o obiteljskim odnosima u nekim budućim vremenima ljudske rase, s pitanjima, dilemama i nedoumicama s kojima se i sad možemo poistovjetiti.
Primjerice, imaju li naši roditelji nakon smrti bračnog druga pravo, ako to žele, na nekoga novoga u svom životu? Bismo li mi to svoje pravo zahtijevali za sebe? Kako se odrasla djeca mogu osjećati oko toga i imaju li pravo svojim roditeljima to braniti, jednom kad su djeca postala samostalna i imaju vlastite živote? Imamo li ih pravo svesti samo na bake i djedove?
Zatim, roditeljstvo u starijoj dobi i upotreba tehnoloških dostignuća u prokreaciji – sada se još zapravo relativno stidljivo upotrebljava u odnosu na to koje se sve mogućnosti mogu očekivati u budućnosti: koje su prednosti i nedostatci tih metoda?
Ovo je lijep roman koji u konačnici govori o optimizmu i nadi da ima, ili može biti, života poslije smrti, barem za nadživjele.
Oznake: lois mcmaster bujold, kavalir jole i crvena kraljica, obitelj dijete roditelj odgoj, tuga
petak, 11.12.2020.
Lois McMaster Bujold: "Savez kapetana Vorpatrila"
Tijekom online-Interlibera, isplivala su na webshopovima knjižara neka stara izdanja Algoritma iz naftalina, koja se još mogu naći (a neka od njih, kako čujem, i sada po antikvarijatima drže cijenu, poput serijala o Harryu Potteru ili trilogije „Gospodar prstenova“, vjerojatno i još neke). Tako da sam za malu cijenu u webshopu Školske knjige ulovila „Savez kapetana Vorpartrila“ autorice Lois McMaster Bujold kojoj već desetljećima pjevam hvalospjeve kako na blogu, tako i na društvenim mrežama i uživo.
Samoproklamiram se kao ne-baš-tako-vična-SF-u-i-fantasy-u, po kojima pabirčim samo ono što mi se sviđa (gledam „Mandalorian“, al još nisam pogledala Star Wars uopće, ovo je zima za Star Warse, reče ona rezignirano. Ili, sviđaju mi se „Hobit“ i „Gospodar prstenova“, ali mi se, primjerice, „Silmarilion“ čini previše zgusnutim i nečitljivim. Svidio mi se Joe Abercrombie, ali ne znam jesam li uspjela pročitati Georgea R.R. Martina, Tada Williamsa, Jordanov serijal Wheel of Time, većinu Terrya Pratchetta…)
Lois McMaster Bujold i cijeli njezin serijal o Milesu Vorkosiganu, te svemu što se događalo prije i poslije njegova vremena, totalno je po mom ukusu. McMaster Bujold piše pametno, duhovito, sarkastično (tako da to ni loš prijevod, a ovaj je, srećom, u redu, ne može umanjiti), piše politički, likovi su joj pamtljivi, neobični, postavlja važna pitanja o budućnosti ljudske rase… I definitivno zna voditi priču tako da se i iznenadite, i ganete i raznježite, i nasmijete…
„Savez kapetana Vorpatrila“ govori, naravno, o Milesovu bratiću Ivanu Vorpatrilu, popularno nazvanom „taj idiot Ivan“, kojega zatječemo u vojnoj službi, kao ađutanta i tajnika admiralu Desplainsu, koji je bio na čelu Operativnih poslova barrayarske vojske, i to tijekom dvotjednog radnog boravka na sada savezničkom planetu Komarru.
Za svoje radne zadatke, Ivan ima savršenu metaforu, koja se provlači kroz cijeli roman: „Bilo je to kao da si otvorio vrata i otkrio da ti je noćna služba dostave ostavila na trijemu hrpu kutija, sve obilježene oznakom „razno“. U stvarnosti, na svim je kutijama pisalo „hitno!“, ali ako je sve bilo hitno, onda je po Ivanovu mišljenju i oznaka „razno“ bila dostatna. Svaka je kutija sadržavala po jedan primjerak iz sljedećih kategorija: žive, otrovne, uzrujane zmije koje samo što nisu pobjegle iz kutije; zmije otrovnice u stanju mirovanja; neotrovne zmije; mrtve zmije; ili stvari koje su izgledale kao zmije, ali to nisu bile, na primjer veliki tromi crvi. Ivanov jutarnji zadatak sastojao se od toga da svaku kutiju otvori i odredi vrstu, stupanj živosti, raspoloženje i broj otrovnih zubi stvora koji se unutra migolji, te da ih sve razvrsta prema stvarnoj hitnosti.“
(vjerujem da je sve vas koji volite organizaciju i razvrstavanje kao i ja, jednako uzbudio ovaj odlomak)
Posredstvom Byerlya Vorrutyera, njegovog samo naizgled dokonog rođaka, u krilo mu pada raskošna ljepotica s drugog planeta, zajedno sa svojom neobičnom pratiteljicom. U trenutku neizdrživih vanjskih pritisaka, ali istovremeno i nevjerojatne lucidnosti, Ivan odlučuje spasiti damu u nevolji i povesti je sa sobom na svoj rodni Barrayar.
U toj situaciji, dokazuje se da je Ivan više od „tog idiota“ kako ga je često krstio i Miles i neki drugi njegovi rođaci i poznanici, pred rodbinom ljepotice pokazuje se kao pravi vojnik, dostojan barrayarske plemićke titule… Ali sada zbilja trebam prestati pisati kako bih odala što manje, da vas ne bih oštetila za jedno zbilja nezaboravno čitateljsko iskustvo.
(dopuštam da sam možda šokirana koliko i dalje volim ovaj serijal, mislim da ovaj roman iz serijala nisam ranije čitala)
Ovdje nema Milesa. Odnosno, ima ga utoliko da vidimo da je preuzeo grofovski položaj svog okruga, i da se definitivno smirio u odnosu na ranijega sebe iz prethodnih dijelova serijala. Na kraju knjige imamo i autoričinu preporuku kako kronološki, po događajima iz serijala, a ne redom objavljivanja, čitati ovaj serijal, počevši od 200 godina prije Milesova rođenja („Slobodni pad“), preko romana koji opisuje kako su se njegovi roditelji upoznali („Krhotine časti“), pa sve do ovoga romana, tijekom kojega Miles ima 35 godina.
Zadatak ove zime, ako vrijeme bude dopuštalo, jer sam se svojski vratila čitanju, s žarom osobe koja ništa nije čitala pet godina, je ponovno pretresti sve knjige iz serijala koje imam, i podsjetiti se na isti – čitanjem „Saveza kapetana Vorpatrila“ uvjerila sam se da će gušt biti isti kao i prvi put.
Oznake: lois mcmaster bujold, miles vorkosigan, ivan vorpatril, savez kapetana vorpatrila
ponedjeljak, 21.08.2017.
Lois McMaster Bujold: "Prokletstvo Chaliona"
Kako mi je drago da su mi se u prošlom pohodu na knjižnicu šape spustile baš na ovu knjigu, ej! Ovdje se Lois McMaster Bujold, majstorica SF-a, koja se proslavila svojim SF-političko-diplomatskim-ratnim serijalom o Milesu Vorkosiganu, upustila u fantasy (ako me pitate koji podžanr, kao što su me pitali, moram reći – ne onaj tolkienovski sa vilenjacima i patuljcima, već onaj martinovski, s politikom, filozofijom, religijom i magijom).
I tako je nastao roman „Prokletstvo Chaliona“, za njim i „Čuvarica duša“ („Paladin of Souls“) te još jedan prequel ovog serijala koji, čini mi se, nije preveden kod nas.
Glavni junak se zove Lupe dy Cazaril, kojega zatječemo dok se kao prosjak vuče prema gradu Valendi gdje je nekad služio kao paž, nadajući se da će ga nakon ropstva na roknarskim galijama na kojima je navodno slučajno (ali ustvari pod utjecajem zlih političkih previranja) završio i skoro skončao, provincijarica Valende uzeti da makar pere suđe.
Umjesto toga, postaje tajnik i učitelj kraljinčice Iselle, s kojom (i njezinom dvorskom damom i pratiljom Betriz) niti jedna njezina guvernanta nije mogla izaći na kraj. Nakon poziva starijeg brata i kraljina Chaliona, Orica, da mu se pridruže na dvoru, Iselle, njezin mlađi brat Teidez, kao i svi dvorjani i učitelji, uključujući i nesretnog Cazarila, naći će se u središtu političkih spletki iza kojih se u pozadini nalazi vjekovno prokletstvo koje prati članove kraljinske obitelji.
Bujoldica zna znanje što se tiče SF-a, a ovdje je pokazala da zna baratati pojmovima i po pitanju fantasya – njezin stil, način na koji vodi radnju, način na koji zamišlja događaje u do tada nepostojećem, izmaštanom svijetu… sve je to ono što čitatelja vuče naprijed u brzinsko čitanje. Tako da vas ne treba čuditi da sam ovu knjigu prije dan-dva gotovo izjela, nabrzinu!
Ja sam, kao što svijet zna, nesklona sebi dodjeljivati samozvane titule i umijeća, posebno u ovakvom žanru u kojemu su svi vrhunaravni stručnjaci. Ipak, pročitala sam svoj dio fantasya i SF-a, i vjerujem da neću pogriješiti ako vam preporučim i „Prokletstvo Chaliona“ kao odličan roman koji ne smijete propustiti, čak i ako niste fan žanra.
Oznake: lois mcmaster bujold, prokletstvo chaliona, fantasy, religija i politika
subota, 21.02.2015.
Lois McMaster Bujold: „Građanska dužnost“, Zimoslavni darovi“ i „Diplomatski imunitet“
Trebalo mi je otprilike dva tjedna da dovršim tri posljednja pročitana romana iz SF-serijala o Milesu Vorkosiganu, pa vam sad donosim zaključke.
„Građanska dužnost“
Za razliku od prijašnjih romana koji su, uz nešto vanjske politike, obvezno sadržavali i misteriju, napetost te obveznu porciju (ratne) akcije, ovo je prvi roman koji govori isključivo o unutarnjoj politici Barrayara, u kojoj Miles kao Carski revizor zauzima sve važniju ulogu. Osim toga, valja nešto reći i o Milesovom osobnom životu, u kojemu udovica Ekaterina Vorsoisson zauzima sve važnije mjesto. Naime, Miles nakon povratka na Barrayar odlučuje osvojiti srce žene u koju se zaljubio u romanu „Komarr“, ali s obzirom da je ona odskora postala udovicom, odlučuje svoje udvaranje učiniti sporim i nenametljivim. Međutim, u njegovim ga namjerama potpuno minira činjenica da je svoje čežnje obznanio gotovo svima osim svojoj izabranici, što dovodi do vjerojatno najneugodnije večere o kojoj ste imali prilike čitati u literaturi općenito.
Osim toga, u sjeni carskog vjenčanja cara Gregora i Laise, događaju se previranja u Kući grofova, koja svojim djelovanjem uspijevaju zakačiti i Milesovu inače besprijekornu reputaciju, a cijeloj zbrci nimalo ne pomaže to što su se radi carskog vjenčanja ukazali i Milesov brat/klon Mark, njegova izabranica Kareen i nepoznati znanstvenik escobarskog podrijetla koji zbog svog neobičnog predmeta istraživanja ima problema sa zakonom. Sve se, dakako, okonča u veselom spektaklu kaosa i farse.
Ovoj knjizi neki čitatelji zamjeraju upravo ovo što sam napomenula na početku: da je premalo pustolovnoga u njoj, a previše romantičnoga i političkoga, i da se Miles iz prethodne knjige u ovu stubokom promijenio, od promišljenog i racionalnog stratega u zaluđenog romantika. Meni to s druge strane uopće nije smetalo, jer je ova knjiga odredila zaokret u odnosu na prethodne romane i pružila uvjerljiv smjer prema izvjesnom okončanju serijala kroz još nekoliko knjiga.
„Zimoslavni darovi“
Najtanja knjiga iz serijala predstavlja kratku novelu iz razdoblja Zimoslave, barrayarskog praznika sličnog našem Božiću, tijekom kojega se događa vjenčanje Milesa i njegove izabranice. U tu svrhu se neki prijatelji iz prethodnih dijelova serijala ponovno pojavljuju, uključujući tu i divovsku mutanticu, narednicu Tauru, Elenu Bothari-Jesek, Baza Jeseka i Ardea Mayhewa, koji su svi bili Milesovi podređeni u doba dok je bio zapovjednik Dendariijskih plaćenika.
Iako se radi o prilično idiličnom djelu, opasni vjenčani poklon će uvjeriti Milesa da iako je primirje u barrayarskoj federaciji uspostavljeno, ono ipak nije niti trajno niti stabilno, i da neprijatelji njegovih roditelja još uvijek predstavljaju prijetnju.
„Diplomatski imunitet“
U trenutku kada se Miles i njegova novopečena supruga vraćaju sa svog medenog mjeseca, zaprimit će hitan poziv od cara Gregora s direktivom za Milesa o poduzimanju diplomatske misije na svemirskoj postaji Graf, koju nastanjuju umjetno stvoreni mutanti – kvadri, karakteristični po tome da su radi funkcionalnijeg kretanja u bestežinskom stanju sastavljeni od dvaju para ruku od kojih jedan par zamjenjuje noge.
Cilj misija je izvlačenje dijela vojne flote Barrayarskog carstva u pratnji komarrske trgovačke flote iz kvadarskog svemira. Naime, Barrayarci su na postaji ušli u sukob s domorocima i tako izazvali međunarodni diplomatski incident u kojemu su neki vojnici lišeni slobode, jedan je časnik za vezu nestao, a kvadri su zadržali brodove na vezu bez mogućnosti odlaska.
Miles kreće u istraživačko-diplomatski pothvat, vodeći sa sobom i svoju suprugu, i vrlo svjestan vremenskog tjesnaca u kojemu su se našli, jer kod kuće na Barrayaru, u materničnim replikatorima rastu njihovi blizanci, dječak i djevojčica, čiji je termin rođenja kroz tek nekoliko tjedana.
Međutim, ispostavlja se da je problem povezan s teretom u jednom od brodova komarrske flote veći i sveobuhvatniji nego što se u prvi mah činilo, pa su se u njega upleli čak i najveći neprijatelji Barrayara – Cetagandanci.
Ovaj je roman bio prilično zabavan, ali po mom mišljenju nešto slabiji od ostatka serijala, pa mi ostaje veseliti se još i „Ledenim opeklinama“, ali to će pričekati svoj red iza nekih drugih, hitnijih čitateljskih projekata.
Oznake: lois mcmaster bujold, građanska dužnost, zimoslavni darovi, diplomatski imunitet, miles vorkosigan
srijeda, 04.02.2015.
Lois McMaster Bujold: „Pamćenje“ i „Komarr“
Danas nastavljam hvalospjeve SF-serijalu koji sam konačno nastavila čitati, riječ je, dakako, o dugovječnom i obimnom djelu autorice Lois McMaster Bujold o Milesu Vorkosiganu, neobičnom galaktičkom putniku, admiralu plaćeničke vojske i istovremeno pripadniku plemićke kaste na rodnom planetu Barrayaru. Miles se ističe svojim niskim rastom i sklonosti ozljedama, te definitivno načinu razmišljanja, koji ga je mnogi put uveo i u nevolje.
„Pamćenje“
Jedan od primjera loše procjene kakve znaju krasiti postupke Milesa Vorkosigana događa se upravo na početku romana „Pamćenje“ – jedna besramno plasirana laž koštala ga je vojne karijere u Carskoj sigurnosti, pa je upravo od osobe koja ga je najviše tolerirala i istovremeno najviše kritizirala, Simona Illyana, zapovjednika Car-Siga, dobio otpust, službeno iz zdravstvenih razloga. Ubrzo, Miles se počinje povlačiti po obiteljskoj kući u glavnom barrayarskom gradu (njegovi su roditelji preuzeli vođenje teraformacijskog projekta na planetu Sergyaru, pa je Miles na Barrayaru, osim sveprisutnog bratića Ivana i njegove majke, posve sam); unatoč tome, kad se ispostavi da njegov bivši nadređeni, Simon Illyan ima zdravstvenih problema koji prijete čak i njegovom poslovično savršenom mentalnom zdravlju, Miles mu pruža utočište u svom domu, pa čak i angažira cara Gregora da ga imenuje privremenim Carskim revizorom (funkcija koja utjelovljuje Carev glas, ima neograničene inkvizitorne ovlasti po nalogu cara) da bi otkrio kako je došlo do Simonove duševne bolesti.
Mislim da je ovo najduhovitiji roman u serijalu, unatoč tome što govori o nečemu što predstavlja uobičajeno mučnu temu i nešto čega se mnogi potajno bojimo, a to je gubitak duševnog zdravlja. Posve zadovoljavajuće čitateljsko iskustvo.
„Komarr“
Ukratko, ovo je zgoda o Milesu Vorkosiganu na njegovom drugom zadatku u svojstvu Carskog revizora, u pratnji drugog revizora, profesora Vorthysa. Naime, na planetu Komarr, koji je pod barrayarskom vlašću, dogodila se nezgoda sa solettom, uređajem koji omogućuje teraformaciju tog planeta koji je unatoč dugoj povijesti privođenja svrsi, još uvijek nesiguran za život za ljudi, osim pod kupolama. Miles, zajedno s profesorom Vorthysom, odsjeda kod njegove nećakinje, Ekaterine Vorsoisson i njezinog supruga Tiena. Kako je profesor Vorthys inženjer, a Tien Vorsoisson voditelj odjela teraformacijskog projekta na planetu Komarr, Milesu naizgled preostaje samo promatrati, i primati povremene uvijene uvrede Komarrana na račun svog oca, koji je na tom planetu ostao upamćen kao Komarrski koljač. Međutim, nakon što se u jednom času, tragedijom koja je pogodila obitelj Vorsoisson, otkrije da iza uništenja solette stoji zavjera nepoznatih razmjera, Miles se još jednom nađe u središtu naizgled nepovezanih, ali ozbiljnih događanja koji mogu uništiti stabilnost barrayarsko-komarrskih odnosa. Nije naodmet primijetiti da se usput do ušiju zaljubljuje.
I dalje se veselim nastavcima, primjećujem da me nakon ova četiri, očekuje još tri romana do kraja serijala, pa ćete uskoro sigurno čuti nešto i o „Građanskoj dužnosti“, „Zimoslavnim darovima“ i „Diplomatskom imunitetu“.
Oznake: lois mcmaster bujold, miles vorkosigan, pamćenje, komarr
ponedjeljak, 02.02.2015.
Lois McMaster Bujold: „Braća po oružju“ i „Ples zrcala“
Ukazala mi se, za jednog knjigoljupca, prekrasna prilika, da sam prihvatila ponudu neko vrijeme bejbisitati kućnu biblioteku jednog ljubitelja SF-a i fantasya. I tako blizu početku godine, uspjela sam početi si ispunjavati želju za dovršetkom serijala SF-autorice Lois McMaster Bujold o Milesu Vorkosiganu, neobičnom mladiću s planeta Barrayar, koji unatoč svojim staklenim kostima i mutantskom niskom rastu, neprestano uspijeva pokoriti svijet oko sebe.
Da podsjetim na događaje iz ranijih romana, Miles Vorkosigan je sin Arala Vorkosigana, poznatijeg po nadimku Komarrski koljač, generala koji je jedno vrijeme na Barrayaru služio kao carski regent maloljetnog cara Gregora, i zbog čije je omraženosti Miles doživio pokušaj atentata na sebe još u majčinoj utrobi, jer su oboje njegovih roditelja bili izloženi otrovnom plinu soltoksinu, zbog kojega je Miles jedva preživio, ali su mu ostala trajna oštećenja u vidu niskog rasta i staklenih kostiju (koja su u tijeku serijala, srećom, zamijenjena sintetičkima). Barrayar je u to vrijeme bilo vrlo nesklon mutantima, pa je vrijedila uvriježena tradicija da su roditelji ubijali novorođenčad s genetskim oštećenjima. Milesova majka Cordelia, inače prosvijećena stanovnica Kolonije Beta, tome se oštro usprotivila, unatoč nastojanjima Milesova djeda Piotra Vorkosigana. I tako je Miles dorastao do mladenačke dobi, prema vlastitoj želji je uspio ući u vojne redove, da bi spletom vrlo bizarnih okolnosti postao poručnik Carske sigurnosti, barrayarske tajne službe, i istovremeno admiral Naismith, zapovjednik Dendariijske plaćeničke vojske, koja je učestalo pružala neslužbene usluge Barrayaru.
S obzirom da sam nedavno dobila kritiku kako je strašno prepričavati romane ljudima koji ih nisu pročitali, nastojala sam svoje oduševljenje maksimalno skratiti (iako ne mogu obećati da neće biti još nekoliko postova na temu istog serijala, s obzirom da prvi put u životu nakon četvrtog romana u nizu ne osjećam zamor materijala i o Milesu mi se čita još i dalje).
„Braća po oružju“
U „Braći po oružju“, Miles dolazi u barrayarsko veleposlanstvo na (staroj) Zemlji, nakon što je s Dendariijima izveo akciju spašavanja zatočenih Marilakanaca na Dagooli IV, dok njegova vojska izvodi nužne popravke na floti i pripreme za nova putovanja, te od svog nadređenog u Car-Sigu, Duva Galenija, dobiva samo rutinske i protokolarne zadatke, a ne može niti ostvariti naplatu nagrade koju je njegova plaćenička vojska trebala dobiti za popravke i plaće. Na nesreću, njegov bratić Ivan Vorpatril je također na dužnosti na Zemlji (Ivan je Milesova čista suprotnost – visok, zgodan, žene ga opsjedaju, a na vlastito zadovoljstvo, nije opterećen naročitom pameću); no nakon dva-tri neuspjela pokušaja atentata, Miles postaje sve više uvjeren da mu nepoznati netko radi o glavi, pa nije čudo da se razotkriva postojanje klona čija je uloga bila zamijeniti Milesa i preuzeti vlast na Barrayaru (inače ne bih iznosila ovakav spoiler, ali bitno je za idući roman u nizu).
Zabavno, napeto, ali nije najbolji od svih romana koje sam progutala u posljednja dva tjedna. Idemo dalje.
„Ples zrcala“
Posebna zabavna karakteristika ovog romana u serijalu jest što gotovo uopće ne govori o Milesu Vorkosiganu, već o njegovom bratu Marku. Kako je došlo do nastanka brata, kad je Miles bio jedinac (sumnjajući da njegovi roditelji nisu htjeli da se on loše osjeća uspoređujući se s eventualno zdravom braćom), to ste mogli saznati u „Braći po oružju“, no sad je ključno da je Mark, lažno se predstavljajući, poveo Dendariijske plaćenike u misiju na Jacksonovo skrovište, planet na kojemu možete dobiti bilo kakvog klona, roba ili genetsko-medicinsko postignuće (bez ikakvih etičkih dvojbi), izazivajući pritom potpunu katastrofu međuplanetarnih razmjera, pa se u akciju spašavanja svojih plaćenika upustio i Miles, da bi i sam zaglavio u Jacksonovom skrovištu. Najdraži i najzanimljiviji dio „Plesa zrcala“ je definitivno prizor u kojemu se Mark mora upoznati s Milesovim roditeljima, Cordelijom i Aralom Vorkosiganom, i upustiti se u proučavanje barrayarskih političkih igara bez granica.
Neočekivano zabavno, prepuno obrata, čita se lagano i jedva čekate nastavak!
Oznake: lois mcmaster bujold, miles vorkosigan, braća po oružju, ples zrcala
nedjelja, 13.07.2014.
Što čitati preko ljeta
Kao što već napomenuh, do nedvojbeno zasluženog godišnjeg odmora imam još puna četiri tjedna (međutim, moram priznati da se pritisak radnih obveza smanjio od početka srpnja, s obzirom da je dio Hrvata iz realnog i državnog sektora ipak počeo koristiti godišnje odmore, tako da, osim klasične nervoze zadnjeg-tjedna-pred-godišnji-odmor, u naredna četiri tjedna ne očekujem neki pretjerani poslovni stres), ali nije naodmet početi razmišljati o tome što bi valjalo čitati preko ljeta, kad čovjek ima više vremena.
(nedavno sam na jednom stranom blogu jedne djevojke vidjela To-Do listu za ljeto, koja je uključivala i neke DIY projekte, večere, organizaciju događaja za Svjetsko prvenstvo u nogometu, reviziju garderobe, čitanje knjiga i slično, pa sam bila doista zbunjena da netko tko nije u školi ili na fakultetu i nema slobodno čitavo ljeto već par tjedana godišnjeg odmora kao sav radni narod, ima tako ambiciozne ljetne planove. Ja mislim da otkad radim nisam pravila planove za ljeto. Možda sam se poželjela ljetnog entuzijazma.)
U svakom slučaju, evo što me čeka:
- Dovršiti trilogiju „Prvi zakon“ iz prošlog posta – s obzirom da sam prvu knjigu riješila, iduće dvije se ne čine kao toliko velik zalogaj;
- Dovršiti sve objavljene romane „Pjesme Leda i Vatre“ - počela sam drugu knjigu, osim nje slijedi još četiri (to je malo ambiciozniji pothvat, ali s obzirom da ovo ljeto ne idem na more, ne putujem i ne radim, čini mi se izvedivo);
- Jedna naša novinska kuća je dva vikenda zaredom imala rasprodaju svojih i tuđih izdanja iz svog online-shopa, pa sam za vrlo malo novca stekla vlasništvo nad sljedećim naslovima:
1. Pet knjiga Johna Grishama: „Čudotvorac“, „Klijent“, „Komora“, „Slučaj Pelikan“ i „Vrijeme ubijanja“ („Čudotvorca“ i „Klijenta“ sam čitala, ali davno, tako da ponavljanje čak ne bi bilo niti naodmet);
2. Trilogija indijskog romanopisca Vikrama Setha pod zajedničkim naslovom „Prikladan momak“, i to „Kišni paviljon“, „Sveta rijeka“ i „Svadbeni sari“, pa ću i to pokušati;
3. Nekoliko naslova domaćih pisaca – „Lunapark“ Tomislava Zajeca, „Čefuri raus!“ Gorana Vojnoviča, „Tesla, portret među maskama“ Vladimira Pištala, te „Razdvojit ću pjenu od valova“ Ferija Lainščeka;
4. „Ubojice s razglednice“ Lize Marklund i Jamesa Pattersona;
- pronaći mrvicu vremena za „Slast na dnu pite“ Alana Bradleya;
- nastaviti s SF-serijalom Lois McMaster Bujold o Milesu Vorkosiganu.
Ako sve ovo stignem, samoj ću sebi dodijeliti medalju za osobitu koncentraciju. A ako niste šmekali sve do sada iznesene preporuke, evo što me obavještava Algoritam o svojim izdanjima u srpnju:
1. Cody McClain Brown: „Propuh, papuče i punica – vodič za preživljavanje“ (naslov izvornika: „Chasing a Croatian Girl: A Survivor's Tale“) – Amerikanac iz Oklahome, splitski zet i dotepenec u Zagreb, napisao je knjigu o hrvatskim običajima sa stajališta stranca. Djeluje kao da bi moglo biti zabavno, osim ako nije posve bezveze.
2. Sheryl Sandberg: „Ustrajnost: žene, poslovi i vođenje“ - malo teško za ljeto, ali moram vas izvijestiti da se o Sheryl Sandberg ne prestaje pisati i govoriti u poslovnom svijetu, jer je posljednja u nizu žena koje su (a ona na osobito šarmantan način) napale shvaćanja o „staklenom stropu“ za napredovanje žena u biznisu. Moglo bi biti zanimljivo, iako ima i puno oponenata i oponentica njezinim stavovima.
3. Seth McFarlane: „Tko preživi, pričat će“ - komičar, tvorac „Family Guya“ i „Teda“, napisao je roman prema kojemu je snimljen film „A Million Ways To Die in the West“; ako vam se ne ide u kino, izaberite knjigu.
4. John Hart: „Posljednje dijete“ – triler u kojem se radi o djeci, pobrao je hrpe nagrada, to bi moglo biti nešto za mene;
5. Michael Robotham: „Osumnjičenik“ i „Uništenje“ – krimići, s profesorom psihologije koji boluje od Parkinsonove bolesti u glavnoj ulozi.
Oznake: što čitati preko ljeta, preporuke, john grisham, vikram seth, joe abercrombie, lois mcmaster bujold, alan bradley, tomislav zajec, Goran Vojnović, feri lainšček, cody mcclain brown, sheryl sandberg, seth mcfarlane, john hart, michael robotham
srijeda, 09.07.2014.
Lois McMaster Bujold: "Ethan od Athosa"
Zamišljen kao spin-off epizoda u priči o Milesu Vorkosiganu, odnosno admiralu Milesu Naismithu, zapovjedniku čuvenih Dendariijskih plaćenika, roman „Ethan od Athosa“ gotovo pa niti ne spominje glavnog junaka SF-serijala iz kojega je potekao, odnosno, njegovo se ime tek uzgredno spominje.
Glavna je faca ovoga romana doktor Ethan Urquhart, genetičar i porodničar na usamljenom i izvan ruke smještenom planetu Athosu, o čijoj čudnovatoj društvenoj konstelaciji ponešto saznajemo na početku romana, ali više tek nakon što se Ethan otisne na nepoznate planete i svemirske postaje.
Naime, planet Athos je isključivo muški planet, te je ženama, kao sotonskim spodobama koje poštene muškarce uvode u napast, posve zabranjen pristup. To stvara razumljive poteškoće s obnavljanjem genetičkog i ljudstvenog fonda na planetu, a pogotovo stoga što su postojeće kulture jajnika koje Athos posjeduje počele odumirati, pa se javila potreba da se nadležni Centri za reprodukciju opskrbe novom pošiljkom svježih kultura jajnika s drugih planeta. Međutim, kad je stigla nova pošiljka, ispostavlja se da se uopće ne radi o onome što su Centri za reprodukciju planeta Athosa naručili.
Upravo Ethan, kao najposvećeniji pročelnik Odjela za reproduktivnu biologiju, biva izabran otkriti o čemu se radi te se upućuje na Postaju Kline, odakle im je došla kriva pošiljka kultura jajnika. Nažalost, prva osoba kojoj se obraća na postaji, upravo je – žena! I to ni više ni manje nego poručnica Elli Quinn (koje se možemo sjećati kao osobe koja je u ranijim nastavcima SF-serijalu o Milesu Vorkosiganu stradala u jednom od napada i čije je lice bilo uništeno, ali za čije se stradavanje Miles osjećao osobno odgovornim, i to toliko da je uredio da joj se na Koloniji Beta posve rekonstruira lice). Poručnica Quinn nalazi se na misiji za Dendariijske plaćenike kojima pripada, i koja uključuje upravo doktora Ethana Urquharta, na njegovu vjekovnu žalost. I tako Ethan biva uvučen u avanturu koju nije htio i koja je inicirala događaje kojima uopće nije namjeravao biti sudionik.
U svakom slučaju, ovaj je spin-off simpatičan (osobito zazor koji stanovnici Athosa osjećaju prema ženama), pitak i lako čitljiv, a dodatna mu se prednost sastoji u tome što je vrlo labavo vezan za glavnu priču, pa se može uzeti u ruke i neovisno o volji i želji za čitanjem cjelokupnog serijala. Ni militantnim feministicama neće biti mrzak.
Oznake: lois mcmaster bujold, ethan od athosa
četvrtak, 29.05.2014.
Lois McMaster Bujold: "Cetaganda"
Ah, oprostite, dragi čitatelji ovog bloga, što se tako dugo ne javljam, ali kako obavljam tranziciju iz provincije u metropolu, svakog se vraga ima činiti po pitanju selidbe, od kojih mi neki vragovi vjerojatno niti ne padaju na pamet (i neće mi pasti na pamet do zadnjih pet minuta prije nego što sjednem u auto da zadnji put napustim gradić u kojem sad živim).
Uglavnom, pred neko vrijeme sam pročitala i „Cetagandu“ SF-autorice Lois McMaster Bujold, i još uvijek lajkam. Naime, u ovom romanu pratimo Milesa i njegovog rođaka „onog idiota“ Ivana Vorpatrila, u osjetljivom diplomatskom pogrebu na planetu Cetaganda, s kojim Barrayar, rodni planet Milesa i Ivana, još uvijek održava rivalitet, iako su u posljednjem ratu Cetagandanci neslavno izgubili (zbog strateške i vojne genijalnosti Milesova oca, Arala Vorkosigana). Međutim, sada, u mirnodopsko vrijeme, carica Cetagande je umrla i svi dužnosnici galaksije se okupljaju na Cetagandi kako bi joj odali posljednju počast, pa tako i Miles i Ivan.
Već pri dolasku na planet Miles i Ivan bivaju upleteni u bizarne događaje, jer je Milesova i Ivanova kapsula iz nepoznatog razloga usmjerena na krivo pristanište, gdje ih napada, a potom i bježi, čudnovato biće, koje im pritom ostavlja neobičan duguljast predmet. Miles, naravno, taj predmet (umjesto da ga odmah preda vlastima) zadržava za sebe, nastojeći saznati više o njemu.
Umjesto potrage za vlasnikom predmeta, Milesa istraga usmjerava prema jednom ubojstvu carskog eunuha, a uskoro i prema neobičnim običajima Cetagande koji su vezani uz genetski inženjering najviše kaste tog planeta, kao i prema riziku da će se ovi običaji, kroz želje nedavno preminule carice, bespovratno promijeniti, ugrožavajući na taj način i Barrayar i njegove stanovnike.
Nikad mi neće biti jasno kako autorica od posve benignog događaja, koji bi, da je sve prošlo kako je bilo planirano, bio posve nezanimljiv, svaki put uspijeva isplesti tako bizarnu priču kakvu nakon čitanja knjige jedva sebi uspijevam ponoviti. No, vjerojatno je u tome čar glavnog junaka poput Milesa – njegova sklonost upadanju u nevolje je razlog zbog kojega čitatelji i dalje („Cetaganda“ je objavljena 1996. godine, ali je serijal još i daleko stariji) biraju upravo romane Lois McMaster Bujold.
Stoga – ne propustite!
Oznake: lois mcmaster bujold, cetaganda, miles vorkosigan
srijeda, 23.04.2014.
Lois McMaster Bujold: "Vorska igra"
Iako sam pročitala već četvrtu knjigu iz SF-serijala autorice Lois McMaster Bujold o Milesu Vorkosiganu, upravo sam razočarano otkrila da sam zapravo tek na drugoj knjizi serijala koji se odnosi na Milesa, dok su prethodna dva romana, koje sam prve pročitala („Krhotine časti“ i „Barrayar“) tek uvod u njegovu priču, koji obuhvaća priču o tome kako su se upoznali i kako su živjeli njegovi roditelji prije nego što se Miles rodio (nije da to nisam i prije znala, pa pročitala sam prve tri knjige, stvar je samo u tome da kad se kaže da sam na drugom dijelu serijala, to nekako i ne zvuči kao neki napredak).
Dakle, nedavno spomenuti „Pripravnik za ratnika“ bio je prvi roman u serijalu čiji je glavni junak u cijelosti osebujni mladi barrayarski barun Miles Vorkosigan, a sad – evo me i nakon „Vorske igre“.
U ovom dijelu saznajemo da je Miles završio svoju obuku za vojnog časnika u barrayarskoj Carskoj akademiji, i zatječemo ga upravo u času kad dobiva svoj prvi pripravnički zadatak. Čitatelj odmah zatim ima prilike svjedočiti Milesovu razočaranju kad shvati da je izgnan na udaljeni otok Kyril gdje će glumiti meteorološkog časnika, obilaziti meteorološke stanice i čitati dosadna izvješća, iako se potajno nadao da će dobiti zaduženje na novoizgrađenom čudu moderne tehnologije, svemirskom brodu Princ Serg. Na otoku Kyril pak nailazi na neprijateljski nastrojenog zapovjednika kojemu gotovo istog časa staje na žulj, a kako smo i u prvom dijelu već imali prilike saznati, Miles loše podnosi autoritet i u svakoj prilici radije voli misliti svojom glavom (iz kojeg razloga vojna karijera koju je Miles izabrao za sebe predstavlja vjerojatno najlošiji izbor zanimanja u povijesti popularne književnosti).
Moram priznati da me kraj „Pripravnika za ratnika“ u kojem se Miles nevoljko odriče zapovjedništva nad flotom plaćenika koji se odazivaju na ime Dendariijski plaćenici, pomalo razočarao, pa sam se nadala da to neće biti i njihov zadnji spomen u ovom serijalu. Drago mi je da je u tom smislu „Vorska igra“ ispunila moja očekivanja i da je uloga Dendariijskih plaćenika čak i povećana, osobito u svjetlu činjenice da mladi barrayarski car nestaje bez traga, a da se najpoznatiji neprijatelji Barrayara, zli Cetagandanci, okupljaju oko strateške Hegenske osi. U tom smislu, nakon misije na otoku Kyril, Miles dobiva poseban zadatak, pri čemu su njegovi nadređeni imali na umu da će se on držati svojih zadanih ovlasti kao zastavnik, što predstavlja najniži vojni čin na Barrayaru. No i opet, nisu računali s njegovom urođenom znatiželjom i nevjerojatnom sklonošću upadanju u nevolje...
I dalje je zabavno – sve ono što nisam željela kod ovog serijala jest previše dosadnog taktiziranja, osmišljavanja neuvjerljivih strategija i svemirske pucačine, što može zvučati čudno kad biram upravo takav žanr literature; ali, u tom smislu se i dalje ne mogu požaliti: junaci su dobro ocrtani i puni duha, čak i sporedni likovi, dijalozi su uvjerljivi i duhoviti, a fabula obiluje iznenadnim obratima, što je dovoljno da mi zadrži zanimanje i u razdobljima kad su mi misli sklonije lutanju. Stoga, iako mogu razumjeti zašto se na ovaj serijal lože geekovi u predadolescentskim godinama, lako mogu zamisliti da ga čita i neka atipična čitateljska populacija.
P.S. A večeras - Noć knjige!
Oznake: lois mcmaster bujold, vorska igra, miles vorkosigan
petak, 18.04.2014.
Lois McMaster Bujold: "Pripravnik za ratnika"
Nakon dva naslova – „Krhotina časti“ i „Barrayara“, evo me konačno kod naslova u kojemu se prvi put pojavljuje spektakularni, posebni glavni lik Miles Vorkosigan o kojemu svi pričaju.
Miles, koji je zbog nesreće u trudnoći svoje majke Cordelie rođen s bolešću krhkih i lomljivih kostiju, nastoji se kao i svaki plemić natjecati za svoje mjesto na Carskoj vojnoj akademiji. Nažalost, pa iako je prošao sve pismene testove, prilično nezgodan lom noge ga je spriječio u tome da na zadovoljavajući način prođe i test fizičke spremnosti. Nakon toga, umjesto da se prepusti jadu i razočaranju, Miles u pratnji svog tjelohranitelja, mrkog narednika Botharija i njegove kćeri Elene, odluči poći k svojoj baki, Cordelijinoj majci, na Koloniju Beta.
Međutim, umjesto da se oporavlja u naprednoj i osviještenoj civilizaciji, Miles angažira sve svoje resurse kako bi spasio jedan skoro rashodovani skočni brod i njegova pilota Ardea Mayhewa, od sigurne propasti, osiguravši si tako vjernog vazala. Iznenadnim spletom događaja koji su začudili i samog Milesa, on postaje zapovjednik jedne od najvećih plaćeničkih flota u svom dijelu svemira, i to bez ikakve vojno-taktičke izobrazbe, što je čudo samo po sebi. Njegovi zaposlenici plaćeni su da bi ratovali protiv druge plaćeničke vojske, no sve se mijenja kad na Milesa ravno s Barrayara nabasa njegov zgodni i zgubidanski nastrojeni rođak „onaj idiot Ivan“, tražeći ga preko pola svemira.
Vrlo zabavno, iako priznajem da mi je „Barrayar“, iako ozbiljniji, bio daleko draži. Milesova motivacija u ovom romanu mi mjestimično uopće nije bila jasna (iako priznajem da možda nisam najpažljivije čitala), a njegovi potezi su mi se povremeno činili nebuloznima. Ipak, sve odlike Bujoldičina stila i dalje vrijede: nježan, pacifistički pristup čak i najokrutnijim prizorima razaranja i rata, koji budi simpatije prema svim junacima, pa čak i antijunacima romana.
Preporučujem iz petnih žila. (ono što mi slijedi, jesu „Vorska igra“ i „Cetaganda“, pa ćemo u narednim mjesecima pričati nešto i o tome).
Oznake: lois mcmaster bujold, pripravnik za ratnika
utorak, 08.04.2014.
Lois McMaster Bujold: "Barrayar"
Za razliku od nekih drugih novogodišnjih odluka, novogodišnje odluka o knjigama koje ću pročitati u 2014. godini se još uvijek držim (ona odluka o tome kako u 2014. godini neću planirati – o da, ta je prva otišla kroz prozor!), pa sam tako nastavila čitanje SF-serijala autorice Lois McMaster Bujold o Milesu Vorkosiganu, neobičnom SF-akcijskom junaku.
U drugom nastavku, naslovljenom „Barrayar“, koji je autorica objavila 1991. godine, pet godina nakon prvog nastavka, naslovljenog „Krhotine časti“ (i za koji je dobila književne nagrade Hugo i Locus, te nominaciju za književnu nagradu Nebula), još uvijek nismo upoznali Milesa Vorkosigana, ali već smo duboko zašli u zajednički život njegovih roditelja Cordelie Vorkosigan (rođene Naismith, s kolonije Beta) i Arala Vorkosigana, koji je na kraju „Krhotina časti“ imenovan carskim namjesnikom planeta Barrayar, sa zadatkom da tada petogodišnjem caru Gregoru preda vlast kad stekne punoljetnost.
Međutim, mnogi konzervativni članovi vladajuće klase nisu odobravali činjenicu da je Aral Vorkosigan na čelu planeta, jer je njegova povezanost sa radikalnim elementom – njegovom suprugom Cordeliom, bila istovremeno notorna i prijeteća za prevladavajući kastinski poredak, pa je Cordelia vrlo brzo stekla neprijatelja u lordu Vidalu Vordarianu, koji je bio povezan s kraljevnom Kareen, Gregorovom majkom.
Cordelia, u to vrijeme trudna s Milesom, nije se mogla pomiriti s činjenicom da su Barrayarci skloni omalovažavanju žena i da ih prisiljavaju na čudan i primitivan način iznošenja trudnoće (za razliku od Kolonije Beta, gdje su fetusi odrastali u materničnim replikatorima, a sretni budući roditelji su za to vrijeme mogli nastaviti sa svojim životima i karijerama).
U ovom nastavku, osim već poznatih likova poručnika Koudelke, jednog od najbližih suradnika lorda Vorkosigana, i narednika Botharija, psihopatskog ubojice i tjelohranitelja obitelji Vorkosigan, upoznajemo i tjelohraniteljicu Droushnakovu, djevojku koja ubrzo postaje fascinirana mogućnošću ostvarivanja jednakopravnosti u vojsci i u privatnom životu na Barrayaru, koju joj je predstavila Cordelia.
Najveći sukob, osim ratnog sukoba, političkog i vojnog udara koji stoji između Arala i Cordelie i sigurnosti njihove male obitelji, jest sukob između Cordelie kao radikalno progresivnog elementa, i njezinog svekra grofa Piotra Vorkosigana, koji predstavlja zastarjeli pogled na svijet koji je nužno mijenjati, oko budućnosti njihove obitelji nakon što se dogodi tragedija koju nije bilo moguće u potpunosti ispraviti.
U svakom slučaju, radi se o toploj, humanoj ljudskoj priči koja, unatoč činjenici da se zbiva u svemirskom okruženju, sadrži univerzalne elemente, svojstvene i prepoznatljive svim ljudskim bićima – potrebu da se održi vrsta i očuva obitelj, potrebu da se pobijedi taštinu, zlo i nejednakost, i da se nagradi i obilježi međusobno razumijevanje i zajedništvo. Govoreći o ovim aspektima serijala, mogu ga preporučiti za čitanje svima, pa i onima koji nisu ljubitelji SF-žanra.
Oznake: lois mcmaster bujold, barrayar
subota, 25.01.2014.
Lois McMaster Bujold: „Krhotine časti“
Znam da ste svi sumnjali u mene, i to uopće nije čudno uzevši u obzir sve preporuke koje ste mi tijekom godina dali, za koje sam rekla da ću ih uvažiti i eventualno pročitati, a nikad nisam. Koliko sam puta čula: „Moraš pročitati to i to, super je iz toliko i toliko razloga!“, i koliko sam puta odgovorila: „Zvuči fantastično, svakako ću pročitati!“, a da to nikad nisam učinila (da prestanem biti tako stroga prema sebi, dio tih preporuka sam doista i zapamtila, i doista sam pročitala preporučenu literaturu – tu ubrajam Murakamija, Nothombicu, Alaina de Bottona... iako priznajem da ponekad znam ispasti smiješna otkrivajući toplu vodu oko knjiga koje su strastveni čitatelji već odavno otkrili i apsolvirali...)
Jedna od tih snažno promoviranih, a nikad poslušanih preporuka jest i SF-serijal o Milesu Vorkosiganu, autorice Lois McMaster Bujold, koji, opet prema preporuci upućenijih, počinje romanom „Krhotine časti“, koji je i podnaslovljen kao „Uvod u pustolovine Milesa Vorkosigana“. Spoznaja o sklonosti otkrivanju tople vode ponovno se javlja kad ustanovljujem da je autorica ovaj serijal započela još 1986. godine, dakle, prije gotovo trideset godina, a da je kod nas, u izdanju Algoritma, prevođena još od ranih dvijetisućitih, dakle, prije desetak godina.
I evo, trideset godina poslije, mene koja vam se spremam govoriti o kakvom se fantastičnom serijalu (ili bar njegovom početku) radi. Uopće me nije sram, čak dapače (ne mogu zamisliti kako će to izgledati kad budem ozbiljnije čitala Austenicu, s kojom kasnim barem stoljeće i pol do dva).
U središtu su radnje Cordelia Naismith, kapetanica i članica Istraživačkog korpusa Kolonije Beta, koja se zatekne usred zasjede tijekom ekspedicije na nepoznati planet, i njezin zarobitelj, kapetan Aral Vorkosigan, poznatiji kao Kommarski koljač, zloćudni ratni zapovjednik, osvajač i vođa. Tijekom razdoblja Cordelijinog zatočenja, ona uspijeva shvatiti da su glasine pretjerane i da se radi o časnom vojskovođi i uspješnom vojnom strategu. Aral, pak shvaća da sa kapetanicom Naismith nema šale i ubrzo je prihvaća kao ravnopravnog partnera. Međutim, u tijeku romana oni uviđaju da se u predstojećem ratu za Escobar (u kojem Barrayar, Vorkosiganov rodni planet, ima ulogu osvajača), nužno moraju naći na suprotnim stranama i stoga se rastaju, da bi ih ratna zbivanja ponovno spojila na neočekivane načine.
Ovo je, dakako, uvod u pustolovine Milesa Vorkosigana u smislu da ćemo saznati kako su se upoznali i zaljubili njegovi roditelji, ali ako čitamo po redu, možemo steći i znatan uvid u povijesne, političke i vojne okolnosti u kojima će se zbivati daljnji romani, kao i u navade, običaje, tradicije tih svjetova i likove koji će ih nastanjivati.
Dakle. Bojala sam se da je riječ o svemirskoj pucačini, koja me obično prilično zbunjuje i kod čitanja koje mi zanimanje vrlo brzo opadne, ali (prije nego što me ljubitelji razapnu) moram reći da ovaj roman u tom smislu nije naporan, pa se slažem s ocjenom urednika prijevoda romana koja kaže:
Tako da je meni ovaj aspekt romana imponirao, iako vjerujem da će čitatelji koji očekuju žešće opise bitaka ostati pomalo razočarani. U svakom slučaju, čitanje prvog romana iz serijala nije me pokolebalo, pa očekujem da ću u vrlo brzom vremenu nastaviti i s daljnjim romanima iz serijala (ako se ne varam, čeka me „Barrayar“), tako da sam zapravo zadovoljna novogodišnjim odlukama koje sam donijela, i kojih se zasad držim.
Oznake: lois mcmaster bujold, krhotine časti, miles vorkosigan
