Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
petak, 25.02.2022.
Laurie R. King: „O Jeruzaleme“/“Dvori pravednosti“
Posljednje dvije knjige iz serijala autorice krimića Laurie R. King o detektivki Mary Russell, partnerici najslavnijeg detektiva svih vremena, Sherlocka Holmesa, okončane su (moram reći da iako je hrpa raznorodnih knjiga na mom noćnom ormariću sve veća, da je velika šansa da ću se sada opet uhvatiti Agathe Christie, s obzirom na novu popularnost koju mi se čini da će dobiti novim filmskim uprizorenjem romana „Smrt na Nilu“).
„O, Jeruzaleme“ je kronološka digresija na vrijeme koje su tijekom prve knjige, „Pčelareva naučnica“, Holmes i Mary Russell proveli u Palestini, i tamo sudjelujući u rješavanju misterije koja je u to vrijeme mučila Sherlockovog brata Mycrofta. I općenito, taj je Mycroft vrlo zanimljiva ličnost, koja je zaslužila i vlastiti političko-trilerovski spin-off (nakon što sam gledala „Blacklist“, počela sam ga zamišljati pomalo kao Jamesa Spadera u toj seriji – međunarodni zločinac koji vuče konce iz pozadine i manipulira svjetskim događajima da bi postigao neki samo sebi znan cilj). U ovom romanu, Holmesu i Russell društvo prave dva naizgled arapska brata, Mahmoud i Ali Hazr.
„Dvori pravednosti“ je posljednji roman iz serijala, koji se tematski i likovima naslanja na prethodni (pa je ovaj serijal kada se čita kronološki ustvari vrlo vješto izveden) – naime, proizlazi da Mahmoud i Ali uopće nisu braća, već bratići, i da nisu Arapi, već pravi Britanci, i to k tome aristokratske vrste. Holmes i Russell bivaju pozvani od Alija razriješiti jednu obiteljsku tajnu i iščeprkati što se to dogodilo s obiteljskom lozom za vrijeme Prvog svjetskog rata.
Serijal završava prije početka Drugog svjetskog rata i ima šarm starih, viktorijanskih vremena, koja su se, barem što se tiče položaja žena i aristokracije u Velikoj Britaniji, itekako počela mijenjati. Ne mogu dovoljno preporučiti, posebno zato što je toliko udaljeno od sadašnjosti koliko uopće neka tema može uopće biti.
Oznake: laurie r. king, dvori pravednosti, o jeruzaleme, Sherlock Holmes, prvi svjetski rat
utorak, 22.02.2022.
Laurie R. King: „Marijino pismo“/“Vriština“
U prošlom postu počela sam priču o serijalu krimića koje trenutno čitam, sve iz pera autorice Laurie R. King, napisanih kao hommage Arthuru Conanu Doyleu i njegovom najpoznatijem liku i vjerojatno najpoznatijem detektivu svih vremena, Sherlocku Holmesu.
Nešto malo o autorici: „Laurie R. King potječe iz San Francisca, ali otkad se udala za profesora anglo-indijskog podrijetla živjela je nakratko u dvadesetak zemalja na pet kontinenata. Ona i njezin muž imaju dvoje djece i uglavnom žive u Kaliforniji, ali posjeduju i kuću u Oxfordu.“ S interneta saznajemo da je njezin suprug umro 2009. godine, da ona sada ima 69 godina, da je u međuvremenu, osim knjiga o Mary Russell i Sherlocku Holmesu, pisala još i nekoliko drugih detektivskih serijala te nepovezana djela, neka i pod pseudonimima, te da je njezin prvijenac nagrađen Edgarom.
„Marijino pismo“
Iz biografije autorice saznajemo da je ona, kao i njezina glavna junakinja Mary Russell, po struci teologinja, i da je, kao i njezina glavna junakinja, tijekom studija bila zainteresirana za feminine, odnosno ženske aspekte Boga. Na tom tragu je i treći nastavak serijala pod naslovom „Marijino pismo“. Naime, Holmesu i Mary prijateljica Dorothy Ruskin, koju su upoznali tijekom bijega u Palestinu i Izrael, daje neobično pismo za koje tvrdi da je autentično, a govori o Mariji Magdaleni kao ženskom apostolu, što opovrgava sve dosadašnje uloge koje je povijest dala tom biblijskom liku.
Nakon toga, Dorothy misteriozno stradava pod kotačima automobila, a Holmes i Russellova se upuštaju u otkrivanje što joj se točno dogodilo. Feministički moment u ovom romanu je još uvijek prilično jak – od tajnih društava koje pripuštaju samo muškarce, do arheologinje amaterke u muškom svijetu… pa čak i sam Holmes kao viktorijanski gospodin tretira Mary Russell kao neobičnu, ali dobrodošlu iznimku od uobičajenog viđenja žena u tadašnjem vremenu između dva svjetska rata.
„Vriština“
Svakako da hommage Sherlocku Holmesu nije mogao proći bez spominjanja vjerojatno najpoznatijeg djela koje ga uključuje, a to je, dakako „Baskervilski pas“. Holmes dovlači Russellovu u kuriju svog prijatelja Sabinea Baring-Goulda, sada već ostarjelog svećenika poznatog po „znanstvenom entuzijazmu“ kojim je bilježio vrištinske napjeve i običaje – na vrištini se ponovno počinju događati viđenja sablasne kočije od kostiju koju vozi Lady Howard (kosti su od njezinih bivših muževa) i za kojom se vuče divovski crni pas užarenih očiju. Potrebno je otkriti tko, i za kakvu korist, plaši turiste i stanovnike vrištine.
Ovdje sam prvi put osjetila pad u tempu, možda zbog vlastitog zasićenja, a možda zbog dugih pripovjedačkih odlomaka za koje je potrebno više koncentracije – no do kraja se sve fino ispravilo. Vrlo je moguće da smo se kao čitatelji, zbog čitanja kraćih formi (tvit, status, mail) odvikli od čitanja dugih odlomaka koji se sastoje od pripovijedanja i bez izmjene ritma s dijalozima i drugačijim tempom.
S obzirom da čitam peti dio pod naslovom „O Jeruzaleme!“, uskoro možete očekivati i još hvalospjeva na temu moje kućne knjižnice.
Oznake: laurie r. king, Sherlock Holmes, mary russell, marijino pismo, vriština, baskervilski pas, feminizam, arheologija, teologija
subota, 19.02.2022.
Laurie R. King: „Pčelareva naučnica“/“Čudovišna vladavina žena“
U duhu svega toga danskog pojednostavljivanja života i općenito, odlučila sam da ću se, osim te tromjesečne obveze koju imam prema Svijetu knjiga, ove godine nastojati suzdržati od bjesomučne kupovine knjiga te da ću se radije posvetiti knjigama koje sam kroz godine skupila i koje sam pola desetljeća selila od nemila do nedraga dok se konačno nisam skrasila u kući u kojoj namjeravam ostarjeti. Sad kad sam to učinila, bilo je prilike da se malo i obriše prašina s kolekcije, pa i da zaključim da se nekim dragim stvarima možda s odmakom valja i vratiti.
Laurie R. King je prva kojoj sam se odlučila vratiti – to je vjerojatno jedna od prvih potpunih kolekcija Algoritmovih izdanja koju imam (sve ostalo je kaos – fali prvi dio, fali zadnji nastavak…), i to iz 2001. godine (drugo izdanje). Sama Laurie King te je romane pisala i objavljivala u izvorniku između 1994. i 2000. godine. Knjige iz naslova – „Pčelareva naučnica“ i „Čudovišna vladavina žena“ su prve dvije. Koliko se sjećam, prvo sam na jednom Interliberu kupila „Čudovišnu vladavinu žena“, a nakon toga sam uspjela skupiti svih šest romana o Mary Russell, mladoj znanstvenici koja je nakon umirovljenja, počela raditi sa slavnim Sherlockom Holmesom na njegovim kasnijim slučajevima, nakon što ga se Arthur Conan Doyle posve okanio.
„Pčelareva naučnica“ započinje tako da autorica Laurie R. King prima neobičan sanduk pun čudnih, nepovezanih predmeta i rukopisa. Iz tih rukopisa ona slaže romane o Mary Russell. Prvi počinje tako da Mary, žgoljava i neobična djevojčica u dobi od 15 godina, na vrletima Sussexa skoro nagazi na sada već sredovječnog Sherlocka Holmesa. Među njima se razvija prijateljstvo i međusobno poštovanje, jer Holmes uviđa da je riječ o vrlo inteligentnoj osobenjakinji koju može uzeti pod svoju zaštitu. Maryni su roditelji i brat su poginuli i prometnoj nesreći u Americi, a brigu o njoj preuzela je zla tetka u Sussexu. Mary ima naslijediti vrlo ozbiljnu imovinu, pa je tetka do punoljetnosti vrlo loše hrani i štedi na njezinom uzdržavanju, da bi što više stekla sama za sebe. Holmes i Mary se nakratko razdvajaju nakon početka njezinog studija u Oxfordu, kada na njih oboje, a osobito na Holmesa, započne niz naizgled nasumičnih, ali potencijalno ubojitih napada na nizu lokacija. Nakon što se regrupiraju, Holmes i Russell odlučuju se obračunati s inteligentnim napadačem.
„Čudovišna vladavina žena“ započinje nakon kraja Prvog svjetskog rata, kronološki nakon „Pčelareve naučnice“ – Mary stječe nasljedstvo i upoznaje se sa ženom ideološki naslonjenom na sufražetski pokret koji se razvija u Velikoj Britaniji. Naime, tijekom rata mnoge su se žene, plemkinje i građanke, zbog nedostatka muškaraca navikle raditi i muške poslove – na poljima, u tvornicama, naučile su voziti automobile, raditi… i nisu se više htjele vratiti u staro normalno, posebno zato što su muškarci koji su se i vratili iz rata bili ranjeni, bolovali od PTSP-a i teško se nosili sa svojim ulogama u miru. Ta neobična žena, Margery Childe, uspijeva kupiti nekoliko zgrada, osnovati bolnicu, sklonište za žene i djecu, kupovati odjeću i opremu, učiti žene vještinama kako bi se mogle uzdići iz siromaštva – te prirodno postaje meta tajanstvenom zlikovcu, u koju se mrežu upliću i Russellova i Holmes.
Izrazito sam se zabavila čitajući, još uvijek sam u serijalu, sada na petom nastavku, tako da očekujem da ćete čuti još malo o ovom blast from the past.
Oznake: laurie r. king, Sherlock Holmes, mary russell, pčelareva naučnica, čudovišna vladavina žena, krimić, Serijal, sufražetkinje, šah, pčelarstvo
srijeda, 16.02.2022.
Meik Wiking: „Lykke – potraga za najsretnijim ljudima na svijetu“
Autor bestselera „Hygge – danski recept za sretan život“ pojavio se 2017. godine s novom knjigom pod naslovom „Lykke“ (Sreća), u potrazi za najsretnijim ljudima na svijetu.
„Hygge“ sam čitala davno i imam je već nekoliko godina, ali istinski moram priznati da je nisam doživjela ozbiljnom literaturom (pa i sad stoji u mojoj dnevnoj sobi u zbirci kuharica, jer ima nekoliko recepata za gulaš, mesne okruglice, neki umak i danske palačinke, mislim), ali sam mislila da moram popuniti kolekciju, pa sam uzela čitati i drugi dio „Lykke“ – istovjetan je dizajn, dobra kvaliteta, pa mi se baš činilo kao dvije knjige koje jednostavno ne mogu stajati zasebno.
I dok je „Hygge“ priča o tome kako se osjećati dobro u vlastitom domu (živeći kao Danac, naravno, jer su Danci najsretniji narod na svijetu) – paliti svijeće, jesti comfort food, provoditi vrijeme vani, ne komplicirati, družiti se s prijateljima, čitati knjige… „Lykke“ je priča o tome kako se dobro osjećati u svom javnom životu – u susjedstvu, na ulici, u školi, u društvu – kakve mjere i radnje možemo poduzeti kao društvo da bismo se u svojoj okolini osjećali bolje.
Moj je zaključak iz svega toga da Hrvati imaju sve predispozicije da bi bili jednako sretni kao Danci, ili barem malo sretniji nego što sada istraživanja pokazuju da jesu: kao prvo, imamo velike količine empatije, te smo skloni pomoći i učestalo pomagati drugima, i kao način da pomognemo drugima i kao način da pomognemo sebi da se osjećamo bolje oko sebe. Koliko ste puta doživjeli da vam je netko ustupio parkirnu kartu na kojoj je ostalo još vremena? Da je netko pomogao sići dječja kolica sa stepenica? Da vas je netko zahaltao da vam je nešto ispalo na ulici? Da vam je netko vratio novčanik? Ja se mogu sjetiti barem dvadesetak takvih primjera u posljednjih nekoliko mjeseci, koji su se dogodili meni ili u kojima sam ja sudjelovala.
Osim toga, unatoč tome što nam je pandemija uzela puno toga, Hrvati još uvijek imaju vrlo čvrsto zajedništvo i osobni kontakt – obitelji se druže, susjedstva i zgrade se međusobno druže, ljudi si ispomažu, čine sitnice koje olakšavaju život jedni za druge….baš kao i Danci.
Puno boravimo vani i puno se krećemo, to bih također mogla istaknuti. Gradovi su često posvećeni sportu i rekreaciji – Hrvati voze bicikle, trče, hodaju, planinare, idu na skijanje, idu na bazene, djeca se bave rekreativnim sport, i to u iznimnoj mjeri.
Danci, isto kao i mi, plaćaju veliki porez na dohodak. No oni se na to ne bune jer imaju besplatno zdravstvo, besplatno školstvo, zagarantirane porodiljne naknade – oni žele plaćati velike poreze, jer im to garantira da će imati osigurane i organizirane sve pogodnosti koje nude vlade.
Ono što mi se kod čitanja učinilo da Hrvate priječi u tome da budu sretni kao Danci, odnosno da budu barem malo sretniji, jesu tri stvari koje se razlikuju: sklonost razmetanju, nedostatak povjerenja u druge te osjećaj nejednakosti, odnosno neravnopravnosti u društvu.
Naime, Danci imaju nešto što se zove Jantelagen (Šveđani kažu Jantelagen, vrlo slično i Danci), odnosno Janteov zakon, koji ih sprječava da se hvale, da se pokazuju, da se razmeću – zato je u skandinavskim zemljama neprilično kupiti blještav, razmetljiv auto, neprilično je nakačiti na sebe bling i pokazivati se u skupocjenoj garderobi, da ne kažem graditi si kičaste dvorce. Kod nas je to dio kulture, zbog čega patimo od „keeping up with the Joneses“ – da smo nezadovoljni zbog toga što susjed ima više, što susjed ima bolje, da osjećamo prisilu „trošiti novac koji nemamo da bismo kupili stvari koje ne želimo, da bismo impresionirali ljude do kojih nam nije stalo“.
Također, prema istraživanjima, Hrvati su na dnu ljestvice prema davanju povjerenja drugima – mi smo jednostavno nepovjerljivi, za razliku od Danaca, kojima je riječ svetinja i koji imaju 89% povjerenja u druge da će učiniti onako kako je usmeno dogovoreno.
Isto tako, istraživanje je pokazalo da se najčešći ispadi bijesa u avionima događaju ako avioni imaju više klasa (prvu klasu i ekonomsku klasu, npr.) i da su još i češći ako putnici iz ekonomske klase moraju proći kroz prvu klasu da bi došli do svojih mjesta. U Hrvatskoj je ovo, po mom mišljenju, gorući društveni problem – mi vidimo i svjedočimo društvenu nejednakost na svakom koraku – u zapošljavanju, posebno u državnim i javnim službama, u pristupu zdravstvenoj skrbi, u svakodnevnom životu – u konačnici, ne moram vam ništa konkretnije govoriti o tome, prispodobe iz politike i javne sfere o formalnoj jednakosti, a stvarnoj nejednakosti su svakodnevno prisutne u medijima i u društvu. Ono što je još gore, zbog te formalne jednakosti mi se osjećamo nepozvanima uopće govoriti da postoji stvarna nejednakost, i onda se ona prešutno neprestano događa i mi joj neprestano svjedočimo – i zato bih rekla da ljudi ili puknu u neprimjerenom izljevu bijesa (fight) ili odsele iz države (flight).
Uglavnom, i dalje mi se čini kao laka literatura, ali nešto što bih preporučila za feelgood – možda vam da nekakvu ideju kako se povezati u susjedstvu, kako se u društvu osjećati bolje ili kako prekinuti neki začarani krug.
Oznake: lykke, meik wiking, sreća, Danska, jednakost, Zajedništvo
ponedjeljak, 14.02.2022.
Mirela Španjol Marković: "Moć uvjeravanja"
„Priručnik za javno nastupanje i poslovno prezentiranje“ – podnaslov čini glavninu onoga što o ovoj knjizi treba znati. Jedna je od rijetkih knjiga na koju nisam naletjela slučajno, već sam je kupila ciljano, s voljom, jer autoricu poznajem iz viđenja, pohađala sam neka njezina predavanja i htjela sam se osvjedočiti što i kako piše.
Od 2008. godine kada je prvi puta objavljena u izdanju Profila, pa do 2016. godine kada je objavljeno izdanje koje ja posjedujem, a kamoli do anno domini 2022 kada pišem ovaj osvrt, u mom se iskustvu s javnim govorenjem mnogo toga promijenilo: moći i znati govoriti i jasno izraziti svoje misli na određenu temu postalo je conditio sine qua non u mojoj (odvjetničkoj) branši – to je ono što i nadalje želim unaprijediti: kako retorikom postići još veću uvjerljivost, kako postići to da ti ciljana publika, metaforički rečeno, jede iz ruke?
Neke od činjenica koje se iznose u knjizi danas već dobro poznajemo – da je prvi dojam, ono što o osobi stječemo u prvih 5-7 sekundi, gotovo odlučno po pitanju hoćemo li toj osobi vjerovati, hoćemo li s tom osobom poslovati ili ćemo nešto od nje kupiti. Neverbalna komunikacija čini 70% cjelokupnog sadržaja komunikacije – bitnije je, dakle, kako govorimo nešto što govorimo. Zbog toga je knjiga podijeljena na tri područja – govornik (tko govori i kako to čini), govor (što govori) i publika (kako se ono što govornik govori, prima kod publike).
Iako trema nikada nije nestala, vremenom sam se naučila na taj osjećaj izdvojenosti, odnosno izloženosti koju govornik osjeća pred publikom. Vremenom sam naučila i proći kratkotrajnu pripremu na sadržaj i način govora (izabrala sam svoj način koji u ovoj knjizi prvi put vidim u jednom sustavnom tekstu, za razliku od pojedinačnih djelića informacija koje sam mukotrpno skupljala kroz radionice, tečajeve, životne lekcije i vlastiti rad).
Moram reći da ja nemam osobito ugodan glas niti ono što bi se nazvalo genetskom predisponiranošću za javne nastupe, da ne spominjem introvertiranost i generalnu nesklonost samopromociji. Međutim, kako od toga živim, imala sam prilike postati živi dokaz da se javno nastupanje i poslovno prezentiranje može naučiti i može uskladiti s bilo kakvom osobnošću.
Uglavnom, „Moć uvjeravanja“ moramo čitati jer moramo učiti dok smo živi. Ako kao ja niste prirodno inklinirani prema javnim nastupima, ako ne uživate u društvu drugih ljudi i tome da se neprestano nalazite (kao) pod svjetlom reflektora, na takvo se što, radi vlastite dobrobiti i uspjeha, možete naviknuti i možete steći vještine koje će vam kasnije ući pod kožu i postati dio vas. „Moć uvjeravanja“ svakako pomaže u tome.
Oznake: mirela španjol marković, moć uvjeravanja, Javni nastup, javno govorenje, retorika, trema, govornik, govor, Publika
