Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
utorak, 22.02.2022.
Laurie R. King: „Marijino pismo“/“Vriština“
U prošlom postu počela sam priču o serijalu krimića koje trenutno čitam, sve iz pera autorice Laurie R. King, napisanih kao hommage Arthuru Conanu Doyleu i njegovom najpoznatijem liku i vjerojatno najpoznatijem detektivu svih vremena, Sherlocku Holmesu.
Nešto malo o autorici: „Laurie R. King potječe iz San Francisca, ali otkad se udala za profesora anglo-indijskog podrijetla živjela je nakratko u dvadesetak zemalja na pet kontinenata. Ona i njezin muž imaju dvoje djece i uglavnom žive u Kaliforniji, ali posjeduju i kuću u Oxfordu.“ S interneta saznajemo da je njezin suprug umro 2009. godine, da ona sada ima 69 godina, da je u međuvremenu, osim knjiga o Mary Russell i Sherlocku Holmesu, pisala još i nekoliko drugih detektivskih serijala te nepovezana djela, neka i pod pseudonimima, te da je njezin prvijenac nagrađen Edgarom.
„Marijino pismo“
Iz biografije autorice saznajemo da je ona, kao i njezina glavna junakinja Mary Russell, po struci teologinja, i da je, kao i njezina glavna junakinja, tijekom studija bila zainteresirana za feminine, odnosno ženske aspekte Boga. Na tom tragu je i treći nastavak serijala pod naslovom „Marijino pismo“. Naime, Holmesu i Mary prijateljica Dorothy Ruskin, koju su upoznali tijekom bijega u Palestinu i Izrael, daje neobično pismo za koje tvrdi da je autentično, a govori o Mariji Magdaleni kao ženskom apostolu, što opovrgava sve dosadašnje uloge koje je povijest dala tom biblijskom liku.
Nakon toga, Dorothy misteriozno stradava pod kotačima automobila, a Holmes i Russellova se upuštaju u otkrivanje što joj se točno dogodilo. Feministički moment u ovom romanu je još uvijek prilično jak – od tajnih društava koje pripuštaju samo muškarce, do arheologinje amaterke u muškom svijetu… pa čak i sam Holmes kao viktorijanski gospodin tretira Mary Russell kao neobičnu, ali dobrodošlu iznimku od uobičajenog viđenja žena u tadašnjem vremenu između dva svjetska rata.
„Vriština“
Svakako da hommage Sherlocku Holmesu nije mogao proći bez spominjanja vjerojatno najpoznatijeg djela koje ga uključuje, a to je, dakako „Baskervilski pas“. Holmes dovlači Russellovu u kuriju svog prijatelja Sabinea Baring-Goulda, sada već ostarjelog svećenika poznatog po „znanstvenom entuzijazmu“ kojim je bilježio vrištinske napjeve i običaje – na vrištini se ponovno počinju događati viđenja sablasne kočije od kostiju koju vozi Lady Howard (kosti su od njezinih bivših muževa) i za kojom se vuče divovski crni pas užarenih očiju. Potrebno je otkriti tko, i za kakvu korist, plaši turiste i stanovnike vrištine.
Ovdje sam prvi put osjetila pad u tempu, možda zbog vlastitog zasićenja, a možda zbog dugih pripovjedačkih odlomaka za koje je potrebno više koncentracije – no do kraja se sve fino ispravilo. Vrlo je moguće da smo se kao čitatelji, zbog čitanja kraćih formi (tvit, status, mail) odvikli od čitanja dugih odlomaka koji se sastoje od pripovijedanja i bez izmjene ritma s dijalozima i drugačijim tempom.
S obzirom da čitam peti dio pod naslovom „O Jeruzaleme!“, uskoro možete očekivati i još hvalospjeva na temu moje kućne knjižnice.
Oznake: laurie r. king, Sherlock Holmes, mary russell, marijino pismo, vriština, baskervilski pas, feminizam, arheologija, teologija
srijeda, 22.10.2014.
Elisabeth Badinter: "Sukob"
Elisabeth Badinter je jedna od najpoznatijih francuskih intelektualki – autorica je, povjesničarka i profesorica filozofije na sveučilištu Ecole Polytehnique u Parizu. Svojim idejama i istupima često provocira javnost, a kroz prethodnih je trideset godina promišljala pojam majčinskog instinkta, te okrivila feministice za izmišljanje stava o ženama kao žrtvama.
Njezino je djelo „Sukob“, koje je podnaslovljeno kao „Kako ideal suvremenog majčinstva ugrožava ženu“, postalo europski bestseler, a temelji se na tezi da je jedna od najvećih prepreka ženskoj slobodi majčinstvo kako ga doživljava suvremena kultura.
Započnimo s jednim citatom iz knjige, kako bi vam sve brzo postalo jasnije:
Razvoju naturalizma su pogodovale tri društvene skupine, tvrdi Badinter – ekolozi, koji su zagovarali povratak pamučnih pelena i što prirodnije hrane za djecu, pobornici dojenja čiji su napori uzeli maha na svjetskoj razini, pa su tako pokušali progurati inicijativu da bi trebalo dojiti djecu do tri i pol godine, ili čak u ekstremnim slučajevima, do sedme godine života, te nove feministice, koje su veličale ženu kao plodnu, brižnu majku i hraniteljicu, i to na temelju teorije o lovcima i sakupljačima.
Što je rezultat svega navedenoga? Majke koje rade ili majke koje žele nastaviti razvijati svoju karijeru, osjećaju se nedostatnima i nesposobnima pred zahtjevima koje pred njih postavlja suvremeno majčinstvo, koje im nabija osjećaj krivnje ako se žele vratiti na posao i dijete ostaviti u vrtiću, ako koriste jednokratne pelene ili ako koriste umjetne pripravke za prehranu dojenčadi. Dijelom zbog toga, postoji određeni broj žena, odnosno parova bez djece, koji svjesno biraju ne imati djecu jer se boje da neće moći udovoljiti svim tim zahtjevima, odnosno da će se osjećati loše i biti nezadovoljni svojim životom ako se odreknu karijere i drugih aspekata svog života u korist punog radnog vremena na radnom mjestu majke.
Zbog toga, tvrdi autorica, niti sve bolje i sve povoljnije pronatalitetne politike različitih europskih država (poput duljeg porodiljnog dopusta, većih porodiljnih naknada, obveznih porodiljnih dopusta za očeve, rada s polovicom radnog vremena do određene dobi djeteta) ne polučuju ozbiljnije rezultate u povećanju nataliteta tih europskih država, čak štoviše, s iznimkom Francuske, u svim je promatranim europskim državama došlo do pada nataliteta, čak i u skandinavskim državama koje su socijalno najosjetljivije.
Naravno, i opet (kao i kod nekih drugih pitanja, poput prehrane) nailazimo na „francuski paradoks“ – iako Francuska nema najpovoljniju natalitetnu politiku, kod nje nije došlo do značajnijeg pada nataliteta. To se pripisivalo useljavanju afričkih imigranata iz bivših francuskih kolonija, ali je ustanovljeno da je taj porast nataliteta samo trenutačan, jer već druga generacija imigranata rađa broj djece unutar francuskog prosjeka. Zbog toga, autorica smatra da je razlog zašto se Francuskinje češće odlučuju na majčinstvo u mentalitetu i kulturi – naime, francuska je aristokracija uvijek držala da je odgoj djece sporedan u odnosu na ostale aspekte postojanja žene u društvu, (tako su, primjerice, francuski aristokrati djecu obično slali dojiljama na selo), a takvo se mišljenje o dojenju, posvećivanju majčinstvu i odgoju djece zadržalo i do danas. Dakle, pošto Francuskinje nisu pod pritiskom zbog suvremenog poimanja majčinstva te manje osjećaju grižnju savjesti, lakše se odlučuju na majčinstvo i odgoj djece.
Ova knjiga je kratka, ali je prilično pitka i zbog toga mi se svidjela. Položaj žene u suvremenom društvu je tema koja me i inače intrigira, pa mi nije bilo teško baviti se razmišljanjima Elisabeth Badinter u „Sukobu“. Što se tiče populacije kojoj bih preporučila ovaj roman – svakako ženama koje traže odgovore na pitanja koja ih muče vezano uz nezadovoljstvo svojom majčinskom ulogom, ženama i parovima koji nastoje afirmirati svoju odluku da imaju ili nemaju djecu, te svima onima koji promišljaju odnose u društvu i nastoje predvidjeti kakvi nas izazovi čekaju u budućnosti.
Oznake: elisabeth badinter, sukob, majčinstvo, natalitet, dojenje, feminizam
