Elisabeth Badinter je jedna od najpoznatijih francuskih intelektualki – autorica je, povjesničarka i profesorica filozofije na sveučilištu Ecole Polytehnique u Parizu. Svojim idejama i istupima često provocira javnost, a kroz prethodnih je trideset godina promišljala pojam majčinskog instinkta, te okrivila feministice za izmišljanje stava o ženama kao žrtvama.
Njezino je djelo „Sukob“, koje je podnaslovljeno kao „Kako ideal suvremenog majčinstva ugrožava ženu“, postalo europski bestseler, a temelji se na tezi da je jedna od najvećih prepreka ženskoj slobodi majčinstvo kako ga doživljava suvremena kultura.
Započnimo s jednim citatom iz knjige, kako bi vam sve brzo postalo jasnije:
„Kao i uvijek u povijesti ljudskog roda, ljude sputavaju ratovi i velike ekološke i ekonomske krize. Ovaj put je naftna kriza (1973.) okončala naše godine slave. Nekoliko uzastopnih udara ekonomske krize koji su uslijedili, pogodovali su povratku jedne zaboravljene ideologije: naturalizma. Iako se njegov utjecaj malo-pomalo širio u svim industrijskim zemljama, među prvim prozvanima našle su se žene. I ne bez razloga: one su bile prve na udaru nezaposlenosti i neimaštine. Najosjetljivije među njima vratile su se kući, a ostale – kao i muškarci – počele su gajiti razočaranost i mržnju prema tvrtkama koje su ih mogle odbaciti kao papirnatu maramicu čim bi se tako posložile okolnosti na tržištu. Nova generacija žena koje su imale neriješenih računa sa svojim majkama feministicama, prva je začula sirene naturalizma. Na kraju krajeva, ako je poslovni svijet varljiv i nestalan, ako u njemu za vas nema pravednog mjesta kakvo zaslužujete, ako vam ne nudi ni društveni status ni financijsku nezavisnost kakvoj se nadate, zašto onda od njega praviti prioritet? Financijska nužda je zakon, ali mnoge su žene počele razmišljati kako je položaj majke u obitelji jednako vrijedan kao i drugi te da bi odgoj djece mogao biti njihovo remek-djelo. Za razliku od svojih vječito užurbanih majki koje su žonglirale zahtjevima posla i obitelji kako su najbolje znale, kćeri su postale osjetljive na novu devizu: djeca na prvome mjestu!“
Razvoju naturalizma su pogodovale tri društvene skupine, tvrdi Badinter – ekolozi, koji su zagovarali povratak pamučnih pelena i što prirodnije hrane za djecu, pobornici dojenja čiji su napori uzeli maha na svjetskoj razini, pa su tako pokušali progurati inicijativu da bi trebalo dojiti djecu do tri i pol godine, ili čak u ekstremnim slučajevima, do sedme godine života, te nove feministice, koje su veličale ženu kao plodnu, brižnu majku i hraniteljicu, i to na temelju teorije o lovcima i sakupljačima.
Što je rezultat svega navedenoga? Majke koje rade ili majke koje žele nastaviti razvijati svoju karijeru, osjećaju se nedostatnima i nesposobnima pred zahtjevima koje pred njih postavlja suvremeno majčinstvo, koje im nabija osjećaj krivnje ako se žele vratiti na posao i dijete ostaviti u vrtiću, ako koriste jednokratne pelene ili ako koriste umjetne pripravke za prehranu dojenčadi. Dijelom zbog toga, postoji određeni broj žena, odnosno parova bez djece, koji svjesno biraju ne imati djecu jer se boje da neće moći udovoljiti svim tim zahtjevima, odnosno da će se osjećati loše i biti nezadovoljni svojim životom ako se odreknu karijere i drugih aspekata svog života u korist punog radnog vremena na radnom mjestu majke.
Zbog toga, tvrdi autorica, niti sve bolje i sve povoljnije pronatalitetne politike različitih europskih država (poput duljeg porodiljnog dopusta, većih porodiljnih naknada, obveznih porodiljnih dopusta za očeve, rada s polovicom radnog vremena do određene dobi djeteta) ne polučuju ozbiljnije rezultate u povećanju nataliteta tih europskih država, čak štoviše, s iznimkom Francuske, u svim je promatranim europskim državama došlo do pada nataliteta, čak i u skandinavskim državama koje su socijalno najosjetljivije.
Naravno, i opet (kao i kod nekih drugih pitanja, poput prehrane) nailazimo na „francuski paradoks“ – iako Francuska nema najpovoljniju natalitetnu politiku, kod nje nije došlo do značajnijeg pada nataliteta. To se pripisivalo useljavanju afričkih imigranata iz bivših francuskih kolonija, ali je ustanovljeno da je taj porast nataliteta samo trenutačan, jer već druga generacija imigranata rađa broj djece unutar francuskog prosjeka. Zbog toga, autorica smatra da je razlog zašto se Francuskinje češće odlučuju na majčinstvo u mentalitetu i kulturi – naime, francuska je aristokracija uvijek držala da je odgoj djece sporedan u odnosu na ostale aspekte postojanja žene u društvu, (tako su, primjerice, francuski aristokrati djecu obično slali dojiljama na selo), a takvo se mišljenje o dojenju, posvećivanju majčinstvu i odgoju djece zadržalo i do danas. Dakle, pošto Francuskinje nisu pod pritiskom zbog suvremenog poimanja majčinstva te manje osjećaju grižnju savjesti, lakše se odlučuju na majčinstvo i odgoj djece.
Ova knjiga je kratka, ali je prilično pitka i zbog toga mi se svidjela. Položaj žene u suvremenom društvu je tema koja me i inače intrigira, pa mi nije bilo teško baviti se razmišljanjima Elisabeth Badinter u „Sukobu“. Što se tiče populacije kojoj bih preporučila ovaj roman – svakako ženama koje traže odgovore na pitanja koja ih muče vezano uz nezadovoljstvo svojom majčinskom ulogom, ženama i parovima koji nastoje afirmirati svoju odluku da imaju ili nemaju djecu, te svima onima koji promišljaju odnose u društvu i nastoje predvidjeti kakvi nas izazovi čekaju u budućnosti.