Autor bestselera „Hygge – danski recept za sretan život“ pojavio se 2017. godine s novom knjigom pod naslovom „Lykke“ (Sreća), u potrazi za najsretnijim ljudima na svijetu.
„Hygge“ sam čitala davno i imam je već nekoliko godina, ali istinski moram priznati da je nisam doživjela ozbiljnom literaturom (pa i sad stoji u mojoj dnevnoj sobi u zbirci kuharica, jer ima nekoliko recepata za gulaš, mesne okruglice, neki umak i danske palačinke, mislim), ali sam mislila da moram popuniti kolekciju, pa sam uzela čitati i drugi dio „Lykke“ – istovjetan je dizajn, dobra kvaliteta, pa mi se baš činilo kao dvije knjige koje jednostavno ne mogu stajati zasebno.
I dok je „Hygge“ priča o tome kako se osjećati dobro u vlastitom domu (živeći kao Danac, naravno, jer su Danci najsretniji narod na svijetu) – paliti svijeće, jesti comfort food, provoditi vrijeme vani, ne komplicirati, družiti se s prijateljima, čitati knjige… „Lykke“ je priča o tome kako se dobro osjećati u svom javnom životu – u susjedstvu, na ulici, u školi, u društvu – kakve mjere i radnje možemo poduzeti kao društvo da bismo se u svojoj okolini osjećali bolje.
Moj je zaključak iz svega toga da Hrvati imaju sve predispozicije da bi bili jednako sretni kao Danci, ili barem malo sretniji nego što sada istraživanja pokazuju da jesu: kao prvo, imamo velike količine empatije, te smo skloni pomoći i učestalo pomagati drugima, i kao način da pomognemo drugima i kao način da pomognemo sebi da se osjećamo bolje oko sebe. Koliko ste puta doživjeli da vam je netko ustupio parkirnu kartu na kojoj je ostalo još vremena? Da je netko pomogao sići dječja kolica sa stepenica? Da vas je netko zahaltao da vam je nešto ispalo na ulici? Da vam je netko vratio novčanik? Ja se mogu sjetiti barem dvadesetak takvih primjera u posljednjih nekoliko mjeseci, koji su se dogodili meni ili u kojima sam ja sudjelovala.
Osim toga, unatoč tome što nam je pandemija uzela puno toga, Hrvati još uvijek imaju vrlo čvrsto zajedništvo i osobni kontakt – obitelji se druže, susjedstva i zgrade se međusobno druže, ljudi si ispomažu, čine sitnice koje olakšavaju život jedni za druge….baš kao i Danci.
Puno boravimo vani i puno se krećemo, to bih također mogla istaknuti. Gradovi su često posvećeni sportu i rekreaciji – Hrvati voze bicikle, trče, hodaju, planinare, idu na skijanje, idu na bazene, djeca se bave rekreativnim sport, i to u iznimnoj mjeri.
Danci, isto kao i mi, plaćaju veliki porez na dohodak. No oni se na to ne bune jer imaju besplatno zdravstvo, besplatno školstvo, zagarantirane porodiljne naknade – oni žele plaćati velike poreze, jer im to garantira da će imati osigurane i organizirane sve pogodnosti koje nude vlade.
Ono što mi se kod čitanja učinilo da Hrvate priječi u tome da budu sretni kao Danci, odnosno da budu barem malo sretniji, jesu tri stvari koje se razlikuju: sklonost razmetanju, nedostatak povjerenja u druge te osjećaj nejednakosti, odnosno neravnopravnosti u društvu.
Naime, Danci imaju nešto što se zove Jantelagen (Šveđani kažu Jantelagen, vrlo slično i Danci), odnosno Janteov zakon, koji ih sprječava da se hvale, da se pokazuju, da se razmeću – zato je u skandinavskim zemljama neprilično kupiti blještav, razmetljiv auto, neprilično je nakačiti na sebe bling i pokazivati se u skupocjenoj garderobi, da ne kažem graditi si kičaste dvorce. Kod nas je to dio kulture, zbog čega patimo od „keeping up with the Joneses“ – da smo nezadovoljni zbog toga što susjed ima više, što susjed ima bolje, da osjećamo prisilu „trošiti novac koji nemamo da bismo kupili stvari koje ne želimo, da bismo impresionirali ljude do kojih nam nije stalo“.
Također, prema istraživanjima, Hrvati su na dnu ljestvice prema davanju povjerenja drugima – mi smo jednostavno nepovjerljivi, za razliku od Danaca, kojima je riječ svetinja i koji imaju 89% povjerenja u druge da će učiniti onako kako je usmeno dogovoreno.
Isto tako, istraživanje je pokazalo da se najčešći ispadi bijesa u avionima događaju ako avioni imaju više klasa (prvu klasu i ekonomsku klasu, npr.) i da su još i češći ako putnici iz ekonomske klase moraju proći kroz prvu klasu da bi došli do svojih mjesta. U Hrvatskoj je ovo, po mom mišljenju, gorući društveni problem – mi vidimo i svjedočimo društvenu nejednakost na svakom koraku – u zapošljavanju, posebno u državnim i javnim službama, u pristupu zdravstvenoj skrbi, u svakodnevnom životu – u konačnici, ne moram vam ništa konkretnije govoriti o tome, prispodobe iz politike i javne sfere o formalnoj jednakosti, a stvarnoj nejednakosti su svakodnevno prisutne u medijima i u društvu. Ono što je još gore, zbog te formalne jednakosti mi se osjećamo nepozvanima uopće govoriti da postoji stvarna nejednakost, i onda se ona prešutno neprestano događa i mi joj neprestano svjedočimo – i zato bih rekla da ljudi ili puknu u neprimjerenom izljevu bijesa (fight) ili odsele iz države (flight).
Uglavnom, i dalje mi se čini kao laka literatura, ali nešto što bih preporučila za feelgood – možda vam da nekakvu ideju kako se povezati u susjedstvu, kako se u društvu osjećati bolje ili kako prekinuti neki začarani krug.
Oznake: lykke, meik wiking, sreća, Danska, jednakost, Zajedništvo
< | veljača, 2022 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 |
Na ovom blogu čitajte o knjigama - mojim knjigama, Vašim knjigama, najnovijim knjigama, starim knjigama, zanemarenim knjigama, o autorima knjiga i novostima iz književnosti.
Za sve informacije, pitanja, primjedbe, komentare, uvrede i drugo kontaktirajte me na bookeraj.blog@gmail.com