Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
nedjelja, 03.10.2021.
Tad Williams: "Sjenovita međa"
„Sjenovita međa“ („Shadowmarch“) je trilogija fantasy autora Tada Williamsa, sadržana u četiri knjige (početna ideja je bila treći dio strpati u jednu knjigu, ali Williams je bio graforeičan, pa nije mogao zgurati sadržaj trećeg dijela u jednu knjigu, već su morale biti dvije). Tako to sada izgleda ovako:
I. dio: „Sjenovita međa“ (Shadowmarch)
II. dio: „Sjenovita međa: Sjenovita igra“ (Shadowplay)
III. dio: „Sjenovita međa: Sjenoviti uspon“ (Shadowrise)
IV. dio: „Sjenovita međa: Sjenovito srce“ (Shadowheart)
„Sjenovita međa“, kao i sve ambiciozne trilogije (tetralogije?) ima razrađen svijet u kojemu se nalazi – geografiju, toponime, bića, jezik, mitologiju… No u središtu radnje je dvorac u Južnoj međi, području sličnom grofoviji ili maloj kraljevini, kojom vlada kralj Olin. U trenutku kada se čitatelj uključuje u radnju, Olin je vrijedni zarobljenik Ludisa Drakave, gerilskog lorda trenutno na čelu utvrđenog grada Hierosola, nešto južnije od Južne međe (a Južna međa se nalazi južno od svijeta pod sjenom, u koji su se sakrili vilenjaci, dugovječna bića o kojima se već nekoliko desetljeća ništa ne zna, a na granici Južne i Sjeverne međe događaju se čudnovate stvari).
Južnom međom sada vlada Kendrick Eddon, sin kralja Olina, zajedno sa svojim bratom Barrickom, koji je bogalj, i njegovom sestrom blizankom Briony, koja se teško nosi sa zahtjevima koju kraljevske dinastije stavljaju pred svoje ženske potomke.
S druge strane, pod Južnom međom čitav je grad Funderlinga, niskih bića koja su umješna u obradi kamena i metala (a ima ih i u cijelom poznatom svijetu, ali se negdje zovu Kallikani, a negdje Yisti).
Cijelom sjevernom kontinentu ubrzo će zaprijetiti moćna vojska polukralja-poluboga Sulepisa, autarha zemlje po imenu Xis koja zauzima veći dio južnog kontinenta, a središte glavnog sukoba pomiče se prema nepoznatoj maloj kraljevini Južne međe.
Ova tetralogija podsjeća na sve živo što ste do sada čitali ako ste obilato čitali fantasy – ima tu i „Igre prijestolja“, osobito glede sličnosti likova tu s likovima tamo; ima i „Gospodara prstenova“, što se tiče mitologije i vilenjaka; ima i ranijih radova Tada Williamsa, kao što je „Rat Cvjetova“ o kojemu sam već pisala tijekom ove godine…
Ipak, rekavši to što sam rekla, dovoljno je različito da će obožavatelj fantasya ipak moći uživati u pothvatu kao što je četiri knjige od kojih svaka „teži“ barem šestotinjak stranica… Povuče vas u čitanje, hoću reći, nije nešto što se može ostaviti, posebno nakon što ste prevalili prvu knjigu ili polovicu.
Osobno doživljavam „Sjenovitu među“ kao čitateljski pothvat za ovu čitateljsku godinu, baš nešto čemu se čovjek može posvetiti, a da nije poso-kuća-birtija. Ako tražite nešto takvo i spremni ste početi sada, do kraja godine i vi možete dovršiti „Sjenovitu među“.
Oznake: tad williams, sjenovita međa, fantasy, SF, vilenjaci, Književnost, knjige i čitanje
petak, 01.10.2021.
Tomislav Šovagović: "Cesta knezova Bribirskih"
„Zbirka kratkih priča „Cesta knezova Bribirskih“ Tomislava Šovagovića prirodni je nastavak prve, nagradom „Josip i Ivan Kozarac“ ovjenčane zbirke „Rudnik čvaraka“. Autor piše o odrastanju u Šibeniku krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća na manganskim ulicama rodne Crnice. Izmjenjuju se intimne obiteljske pripovijesti s vizurama najstarijega hrvatskog grada – katedralom sv. Jakova, Poljanom, Goricom – uz neizbježno tematiziranje društvenih i političkih okolnosti u Jugoslaviji. Djed Iviša u stalnom je verbalnom obračunu s doživotnim predsjednikom Titom, baka Kata jedinstvena je pratiteljica svih sportova, a kada povremeno u šibenske kale pristignu i slavonski gosti, događa se niz komičnih situacija.“
Čitajući ovu zbirku kratkih priča (iako neke priče u njoj i nisu priče, s radnjom, zapletom i raspletom, već više crtice), morala sam ustanoviti da o Šibeniku ne znam ništa i da je možda bolje da sam čitala „Rudnik čvaraka“ s kojim vjerujem da bih se možda malo bolje saživjela (Šovagović! mogla sam si misliti da je Šovagović iz Ladimirevaca!)
Kratka ocjena: pitko i nostalgično. Doima se kao nešto što bi svatko od nas morao/mogao sastaviti kao svoje memoare da ne bi zaboravio odakle potječe i kakvo mu je bilo djetinjstvo. Tomislav Šovagović u svakom slučaju pamti bolje nego ja osamdesete godine dvadesetog stoljeća, možda i zato što je u njima proveo veći dio svog djetinjstva.
Vjerujem da će „Cesta knezova Bribirskih“, jednako kao i „Rudnik čvaraka“, naći svoju čitateljsku publiku, željnu nostalgičnih crtica iz nekih boljih (ili barem drugačijih) vremena.
Oznake: tomislav šovagović, cesta knezova bribirskih, nostalgija, kratke priče, Književnost, čitanje, knjige i čitanje
