Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
ponedjeljak, 31.05.2021.
Što sada slijedi?
U procesu sam čitanja priručnika „Moć uvjeravanja“ hrvatske autorice Mirele Španjol Marković, radi se o priručniku za javno nastupanje i poslovno prezentiranje. Čitam iz drugog pokušaja, sada odlučna proći kroz cijelu knjigu iz poslovnih razloga, jer mi se čini da nam svima (gle i političare) kronično nedostaje kulture pisanja (niti jedan letak koji mi je stigao u sandučić tijekom lokalnih izbora nije bio lektoriran, a neki su bili čak i potpuno nepismeni), a kulturu javnog govorenja da i ne spominjemo. Odlučujuću polovicu mog posla čini i javni govor, pa nastojim učiti kako se poboljšati. Kao što možete zamisliti, dobra priprema je pola posla.
Također, malo sam spustila knjigu „Emocionalna inteligencija na poslu“ autora Daniela Golemana, jer se puno njegovih spoznaja, koje mi se sada čine zastarjelima ili već spomenutima, spominju u Kahnemannovoj knjizi „Misliti brzo, misliti sporo“. Ali i to je dakako, u procesu.
Osim toga ništa, čekam dugo toplo ljeto za čitanje kratkih, lakih knjiga. A vi?
Oznake: retorika, moć uvjeravanja, mirela španjol marković, politika, lokalni izbori, Kultura, javni govor, Javni nastup, emocionalna inteligencija
petak, 28.05.2021.
Stephanie Danler: „Slatko-gorko“
Roman prvijenac američke autorice Stephanie Danler doživio je velike pohvale od američke stručne javnosti, a popularan je među mlađim čitateljima jer vrlo precizno dijagnosticira sve frustracije odrastanja današnjih mladih u velikim gradovima.
Roman je pisan u prvom licu, iz usta glavne junakinje Tess, koja u dobi od 22 godine napušta svoj provincijski gradić i dolazi u New York s ciljem da se zaposli na svom poslu iz snova – u vrhunskom restoranu na Trgu Union.
„Tada počinje živjeti kaotičnim, iscrpljujućim, privilegiranim životom pomoćne konobarice, i na poslu, i u slobodno vrijeme. Okružena ambicioznim ljudima kojima je konobarski posao samo prolazna stanica na putu do boljeg posla, slave i bogatstva, Tess će željeti samo jedno: postati vrhunska konobarica!“
Autorica vrlo pomno opisuje životno razdoblje u kojemu smo se svi zacijelo našli: na početku samostalnog života, kada je posao ili prvi posao sve – ljudi na tom poslu, događaji vezani uz posao čovjeku predstavljaju čitav život, i vrlo se brzo nađeš uvučen u iluziju da je to zaista život, pa je potrebno puno emocionalne snage i sposobnosti za odmak da čovjek shvati da je život zapravo negdje drugdje, a ne na poslu. Mnogi su se ljudi koje poznajem našli u istoj zabludi.
Paralelno s tom radnjom, počinje se razvijati priča o jednom mračnom ljubavnom trokutu u koji je upletena glavna junakinja, ali ono što je zaista dragocjeno u ovom romanu jest taj lajtmotiv hrane – haute cuisine, vrhunska vina, način na koji se hrana poslužuje i kako se tretira… sve je to zahtijevalo insajdersko znanje, koje je autorica ili imala, ili vrlo vješto fingirala.
Roman je pomalo melankoličan, opisuje beznađe rane mladosti, lutanje da pronađeš sebe, pa čak i ako više nismo u toj životnoj situaciji ili razdoblju života, vjerujem da će nas umijeće autorice u opisivanju toga vrlo lako podsjetiti na sve. Zato, pročitajte „Slatko-gorko“, pa čak i ako ste na taj roman, kao i ja, naletjeli sasvim slučajno.
Oznake: stephanie danler, slatko-gorko, hrana, vino, restorani
ponedjeljak, 24.05.2021.
Robert Galbraith: "Nemirna krv"
Za razliku mojih nerijetkih „noviteta“ koje izvlačim iz ropotarnice nakon što su valjda svi živi već čuli za njih, a bogami ih i pročitali, ovo je zaista novitet-novitet. Peti roman iz serijala o detektivu Cormoranu Strikeu i njegovoj pomoćnici Robin Ellacott, iz pera alter-ega slavne spisateljice J. K. Rowling, kojega je čitateljska javnost jedva dočekala, kao i vaša blogerica.
Ovaj nastavak serijala tematizira ono što se u žanru kriminalističkih serija naziva „zaboravljeni slučaj“ ili „cold case“ – smrt žene koja je nestala pod nerazjašnjenim okolnostima 1974. godine, radi čijeg se rješavanja Cormoranu Strikeu obraća kćer te žene.
Osim toga, kao da Galbraith puca na televizijsku seriju (za koju guglajući saznajem da čak i postoji, u produkciji BBC-a, zove se „Strike“), cijeli serijal počiva na will-they-wont-they premisi između Cormorana Strikea i njegove pomoćnice Robin Ellacott, za što automatski možemo saznati da donosi barem 7-8 sezona, kao što možemo vidjeti u, primjerice, krimi-seriji „Castle“.
Što se tiče ostalih dojmova o knjizi: kao i svaki krimić, pitak je, čita se lako, na kraju svakog poglavlja ima hook koji čitatelja vuče čitati dalje, iz čega proizlazi da je Galbraith zaista savladao tajne zanata pisaca krimića. Osim toga, jer dugo nisam čitala krimić u serijalu, moram priznati da mi se činilo da brojem stranica odudara od prosječnog krimića, ima nešto manje od 1000 stranica, što mi se, čak i uključujući i Nesboa, činilo iznadprosječno dugim krimićem (činjenica da sam to i zamijetila možda je znak da u ovom nastavku serijala nisam uživala kao u ranijima, ali možda je to zaista neobično velika količina sadržaja za krimić, tko će znati, nemojte me držati za riječ po tom pitanju).
Dakle, ako ste fan krimića koji nisu osobito krvavi i brutalni, ako i inače volite J. K. Rowling, odnosno Roberta Galbraitha, tada je logični slijed da ćete vjerojatno pročitati i ovaj roman s užitkom. Ovo mi se čini da nije knjiga s kojom se upušta u serijal.
Oznake: robert galbraith, nemirna krv, krimić, zaboravljeni slučaj
subota, 22.05.2021.
Tom Hillenbrand: „Kradljivac kave“
Evo me ponovno s nekoliko noviteta (i nekih romana koje su noviteti samo meni). Da se razumijemo, vjerojatno me ne biste vidjeti u blogosferi da ovih dana neprestano ne pada kiša, što je ponovno pravo vrijeme za čitanje i bavljenje knjigama (inače me vrijeme mami van, jer se čini kao da ova konstantna zimojesen traje vječno).
Dulje mi je vrijeme nego što sam očekivala trebalo za čitanje romana Toma Hillenbranda pod nazivom „Kradljivac kave“. Autor je Nijemac, pisac mlađe generacije (rođen je 1972. godine). „Kradljivac kave“ mu je prvi povijesni roman, avantura u koju se upustio nakon što je ovjenčan s nekoliko nagrada za svoje znanstvenofantastične i kriminalističke romane.
Nažalost, cijela premisa romana sadržana je u naslovu.
„Godina je 1683. Europa je opčinjena novom drogom. Ta se droga zove kava. Iako je izuzetno skupa, posvuda je vrlo tražena, ali monopol na nju u rukama je Turskog carstva. Dugo su Europljani prezirali taj bezbožni napitak i radije pili pivo. No unatoč visokoj cijeni kava osvaja svijet. Londonski filozofi, amsterdamski trgovci začinima i pariški pjesnici okupljaju se u kavanama kako bi uživali u ovom prosvjetiteljskom napitku. Ali kava je skupa, a onoga tko bi ju želio prokrijumčariti iz jemenske Moke očekuje smrtna kazna. Međutim, jedan mladi Englez osmislio je plan kako Turcima ukrasti ta dragocjena zrna. Kako mu je jedan veliki posao upravo propao, odlučio je krenuti na sve ili ništa: uz novčanu podršku Istočnoindijske kompanije okupio je tim stručnjaka iz raznih zemalja s namjerom da Turcima ukrade kavu. Ispočetka se čini kao da sve ide glatko, ali kako vrijeme prolazi jasno im je da su se upustili u skoro neizvodiv poduhvat…“
Zbog toga, neću vam dalje pisati o fabuli romana, pa čak niti o likovima, iako su poneki zaista osebujni i predstavljaju vjerojatno najpamtljiviji aspekt romana, nego ću vam reći da mi je također trebalo neko vrijeme da se ufuram u čitanje, jer mi se početak činio slab, a pri sredini je atmosfera zapravo najupečatljivija. Ono što autoru nikako ne treba poreći jest da se za pisanje ovog romana dobro pripremio – političko-povijesne okolnosti toga vremena su jasno ocrtane, začeci kapitalizma u Europi su još jasniji, a vjerujem da su i detalji vjerodostojni. Kako sam prije nekih 15-ak godina za jedan feljton istraživala povijest, razvoj i širenje kave, i u tom dijelu mogu potvrditi da roman ne odstupa od utvrđenih povijesnih činjenica.
Međutim, čitanje ovog romana podsjetilo me i na to koliko sam ojađena zbog činjenice da me problemi sa želucem i visokim krvnim tlakom priječe u tome da i dalje uživam u ovom globalno popularnom (najčešće) toplom napitku. Lakonski rečeno, čini se da sam ja svoju životnu kvotu kave – očigledno već popila.
Sada pijem crni čaj s mlijekom (na britanski način, dakle), i on mi odgovara, ali se neprestano raspitujem za alternative – što vi pijete ujutro i poslijepodne? U ormariću imam i kavovine (Divku), no one ne sadržavaju onaj kofeinski kick o kojemu sam ovisna, a i prilično su kalorične za nas koji se nalijevamo hektolitrima tekućine (iz istih razloga otpadaju i razni kupovni pripravci cappuccina), pa sam neprestano u potrazi za adekvatnim alternativama. U čemu je stvar, zašto moj želudac više ne podnosi kavu? (obično sam pila instant-kavu s mlijekom, bez šećera ili tursku kavu na isti način, nema razlike u reakciji)
Pijete li kavu? Kakvu kavu pijete? Ako ne pijete kavu, što pijete?
Oznake: tom hillenbrand, kradljivac kave, kava, povijest, europa
