Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
nedjelja, 26.04.2009.
Nije li «Levijatan» fantastičan naslov?
Pojam «Levijatan» se u judaizmu odnosi na veliku morsku neman, odnosno biće nalik kitu. U kršćanstvu se odnosi na demona ili prirodno nastalo čudovište povezano sa Sotonom koje predstavlja sile kaosa koje su postojale prije nego što se Bog uhvatio stvaranja svijeta. Neki interpretatori biblijskih spisa smatraju da je Levijatan simbol ljudske vrste koja stoji nasuprot Bogu, dok prema sv. Tomi Akvinskom Levijatan označava demona zavisti. U svakom slučaju, radi se o entitetu koje je nužno povezano s vodom pa je u literaturi prikazivan ili kao divovska riba (kit, primjerice u Moby Dicku) ili nilski krokodil.
Zašto govorim o «Levijatanu»? Zato što je to naslov romana Paula Austera kojega sam se prije nekoliko dana dokopala u knjižnici. Austerova djela su možda moje prvo «odraslo» čitateljsko štivo, nakon što me popustio pubertet i kad sam shvatila da se knjige doista mogu čitateljski vrednovati. Tih davnih dana, na prvoj godini faksa, čitala sam «Newyoršku trilogiju», «Glazbu slučaja» i «Knjigu iluzija» i moram priznati da još uvijek jednako uživam u Austerovom bizarnom spisateljskom mozgu i ogavno – fantastičnoj mašti.
«Levijatan» je još jedan roman otkrivenog kraja (lijepo se nastavio na čitanje «Howards Enda») – znamo što se dogodilo, ali okrećemo stranice ne bismo li saznali kako se to dogodilo i zašto (po mom prethodnom iskustvu u čitanju Austera, takva metoda je također dio njegovog spisateljskog potpisa). U središtu je radnje rekonstrukcija prijateljstva između dvojice pisaca koje je naprasno završilo nakon što si je jedan od njih oduzeo život. Umrli je Benjamin Sachs, čiji je lik izvrsno dobro ocrtan, na samom početku je pripovijedanje o njemu toliko logično i uvjerljivo da se čitatelj, kao i čitatelji Benjamina Sachsa (roman prvijenac «Novi kolos»), vrlo brzo uljuljkuju u lažni osjećaj sigurnosti. S druge strane, o njegovu kroničaru Peteru Aaronu ne saznajemo mnogo, osim iz sporadičnih epizoda u kojima se pojavljuje kao prisutni pripovjedač i uzgredni sudionik događaja iz romana (lakoća kojom Auster prelazi iz jedne u drugu točku gledišta, kao i to što neprestano istupa iz kronologije, je naprosto nevjerojatna).
Ovoj dvojici intelektualaca u spletu okolnosti koje su se odigrale i dovele do tragičnog kraja društvo prave i tri žene: umjetnica Maria Turner; Fanny, supruga Benjamina Sachsa i Lilian Stern, čiji je suprug pokretač tragičnih događaja. Maria Turner je izrazito zanimljiva ličnost, kao umjetnica (fotografkinja, spisateljica, konceptualna umjetnica) posvećuje se promatranju u njegovom elementarnom obliku – sve forme umjetnosti podređuje tome pa sam se kao čitateljica počela pitati čemu takva fascinacija drugim ljudima? (primjerice, ona kao sobarica ulazi u hotelske sobe dok gostiju nema i fotografira sadržaje soba; slijedi ljude u njihovim svakodnevnim aktivnostima i piše zapise o njihovim životima onako kako ih ona vidi). Naknadno sam pretpostavila da nije stvar u drugim ljudima, već u detaljima, trenutcima i sitnim obredima koji čine živote svakoga od nas (jer život ne čine samo velike geste i sjajni, dramatični događaji pod svjetlima pozornice, za većinu nas život se sastoji od tek dva – tri takva spektakla. Ostalo su sitni rituali, «male stvari». Možda je to htjela istaknuti i zabilježiti Maria Turner).
Knjiga inače bolesno pazi da ne kaže niti jednu apsolutnu istinu – uvijek je tu «njegova verzija» i «njezina verzija»: obje mogu biti jednako točne i obje su jednako uvjerljive (to istovremeno jednako frustrira i zabavlja). Tako se postavlja i pitanje tzv. «otvorenog braka» - što se mene osobno tiče, mislim da je otvoreni brak glupost, ali s druge strane, isto tako mislim da kad bi me muž prevario, da bih mu to oprostila u interesu spasa braka, što znači da se moralno postavljam iznad svih drugih osoba (kao, preljub se može dogoditi svima osim meni), što vjerujem da djeluje pomalo umišljeno.
Benjamin Sachs, pisac koji se u mladosti proslavio «velikim američkim romanom», nakon bizarne je nezgode ustanovio da mu to nije dovoljno. Njegov pad koindicira s početkom moralne propasti intelektualca u američkom društvu sredinom osamdesetih – političke ideje (pacifizam, socijalizam ili nešto drugo) zamijenila je ideja konzumerizma (odnosno kapitalizma u njegovom najprostijem obliku) i postupno se više nitko nije obazirao na ono što su intelektualci imali reći (stoga su mnogi intelektualci, ne samo Sachs, posegnuli i za nasilnim sredstvima). Tako i Sachs postaje bombaš koji diljem Amerike raznosi najznačajniji simbol američke demokracije – Kip slobode. Dojam koji sam dobila o tom liku (toj ličnosti, bolje rečeno) jest da je u svijetu koji je gubio smisao on očajnički tražio nešto čemu bi posvetio čitav život (normalan život za neke ljude nikad nije bio i nikad neće biti dovoljan).
Pojavljuje se tu između ostalog još jedno pitanje: vjerujete li u «božansku kaznu» za nedjelja koja ste počinili tijekom života? Je li to neka zapadnjačka verzija karme? (Benjamin Sachs je tako počeo, naime, kažnjavajući sebe za svoja nedjela). Moje je mišljenje da u svemu treba pronaći umjerenost – sebe i sve oko sebe ne valja doživljavati niti neozbiljno niti previše ozbiljno (za vlastito dobro): u tomu je Sachsova greška.
Ono što također moram reći o Austeru je motiv koji se ponavlja u svakom od njegovih djela koja sam čitala – iznenadni nestanak. Kod njega uvijek netko ode ulicom s namjerom da se vrati, ali se ne vrati i nitko nikad o njemu ništa ne čuje (ili ta osoba iznenadno, ničim izazvana, osvane na nekom mjestu gdje ju nitko nije očekivao).
Imam dojam da bih o ovoj i drugim Austerovim knjigama mogla raspravljati i pisati dok ne poplavim, ali kako sam sad već dobrano prekoračila dvije, pa čak i tri kartice, ostavljam vas s jednim citatom iz «Levijatana»:
«Da, rekao sam, tako je to, no ljudi ponekad polude. Čitaju tvoju knjigu, a nešto u njoj ponekad dirne neku žicu duboko u njihovoj duši. Iznenada si umisle da im pripadaš, da si im jedini prijatelj na čitavom svijetu. Iznio sam nekoliko primjera kako bih im dočarao na što ciljam – svi su bili istiniti, svi iz mog osobnog iskustva. Neuravnotežena pisma, telefonski pozivi u tri sata ujutro, anonimne prijetnje. Prošle godine, nastavih, otkrio sam da me netko imitira – odgovara na pisma u moje ime, ulazi u knjižare i potpisuje moje knjige, da se kao zlokobna sjenka šulja uz rubove moga života. Knjiga je misteriozan predmet, rekao sam, sve je moguće kad jednom isplovi u svijet. Može biti uzrokom svakakvih nevolja, a protiv toga se ne može učiniti ama baš ništa. U dobru i u zlu, ona je posve izvan domašaja našeg nadzora.»Uh.
I još jedan smiješan citat:
«Možda mi dodijavaju baš zato što su mi romani loši. Danas su svi književni kritičari. Ako ti se knjiga ne sviđa, zaprijeti autoru. U takvome pristupu ima i neke logike. Neka gad plati za ono što ti je učinio.»
petak, 24.04.2009.
Edward Morgan Forster – Howards End
S Edwardom Morganom Forsterom sam se prvi put susrela čitajući njegov roman „Put po Indiji“ u listopadu prošle godine, o čemu možete čitati ukoliko kliknete na ovaj link.
Ovoga puta sam se odlučila malo proširiti znanje pa sam u knjižnici otela primjerak njegovog romana „Howards End“ koji je, barem po pitanju setinga, nešto drugačiji od „Puta po Indiji“, ali je jednako predan obilježavanju svete veze između čovjekove osobnosti i mjesta na kojemu živi. Dakle, ovoga puta „sveto mjesto“ je kuća Howards End u ruralnoj Engleskoj.
Roman ima divnu uvodnu rečenicu koja glasi: „Možemo isto tako početi s pismima koja je Helen pisala sestri.“ (onda slijede pisma) Na taj način nas Forster bez velike pompe doslovce naglavce ubacuje u radnju, čime se kao čitatelji osjećamo kao da smo pozvani i dobrodošli. To mi se strašno svidjelo.
Tatjana Jukić, koja je za Profil (biblioteka Profil proza) napisala pogovor ovoj knjizi kaže kako je ovaj roman posvećen vremenu koje nastupa „poslije svega“. Ja sam to sebi protumačila na način da (slično kao i u „Sto godina samoće“ Gabriela Garcie Marqueza) već na samom početku znamo kako će roman završiti, ali čitamo ne bismo li saznali kako će do tog neminovnog kraja doći.
Također, roman nosi divan konrast između non - konformističke obitelji Schlagel (sestre Margaret i Helen te brat Tibby su nositelji svježih urbanih ideja) i izrazito konzervativne obitelji Wilcox (oni su vlasnici Howards Enda, ali zbog nedostatka vizije i smanjene fleksibilnosti, i oni su, kao i kuća, osuđeni na propast). Radi se o tipičnom sukobu između „stupova društva“ i „odabranih“ (jesam li vam ikad pričala kako ja povremeno dijelim ljude po načinu na koji pristupaju životu?), gdje su „stupovi društva“ oni koji se žele uklopiti i biti kao i svi ostali, dok rjeđi „odabrani“ žele odskakati i isticati se, ali na suštinskoj, a ne površinskoj razini (dakle, ne fejkeri nego pravi kreativci i individualisti). Ipak, ovim je dvjema obiteljima suđena isprepletenost na temelju nekih viših zakonitosti i oni nemaju druge nego se pokoriti, što se na kraju romana i događa.
Ukoliko volite čuti što Britanci imaju reći o obitelji i drugim svetim vezama, slobodno pročitajte „Howards End“, neće vam biti žao.
srijeda, 22.04.2009.
Priče, većinom ratne
Kao djevojčica sam nekoliko puta čitala knjigu „Pobuna pisaca“ autora Terrancea Dicksa, koja je između ostaloga podnaslovljena kao „nestašna povijest engleske književnosti (a i šire)“. Radi se o popularnoznanstvenom štivu koje mladom čitatelju želi približiti i učiniti lako pamtljivima biografije mnogih značajnih pisaca engleskog govornog područja. U tom je smislu knjiga šareno ilustrirana i izrazito humoristična.
Zašto sad izlazim s ovom reminiscencijom iz djetinjstva? Naime, u knjizi „Pobuna pisaca“ kao jedna od opaski za rad Alfreda, lorda Tennysona stoji kako je objavio drugu knjigu pjesama, koju je nazvao „Pjesme, većinom lirske“. Kritičari toga vremena smatrali su da je zbirku trebalo nazvati „Pjesme, većinom užasne“ i dakako, sasjekli su njegov rad na komadiće (na paramparčad, rekli bi naši bliskoistočni susjedi).
Sličan dojam (iako ne tako negativan, da ne bi bilo zabune), stekla sam i ja čitajući zbirku priča „Patrola na cesti“ autora Jurice Pavičića. Pavičić, koji je ime stekao pišući društvenu kolumnu „Vijesti iz Liliputa“ u Jutarnjem listu, ovom je zbirkom zaokružio deset godina pisanja priča i objavljivanja po internetskim portalima i književnim časopisima. Središnja tema je Dalmacija u i oko Domovinskog rata, pa čak i ako sve priče nisu strogo vezane uz ratnu tematiku, meni je i onih nekoliko koje sam pročitala bilo dovoljno da ovaj post naslovim „Priče, većinom ratne“. Jedna od priča, „Skupljač zmija“, je priča o istinitom ratnom događaju, koju je autor napisao i objavio 2002. godine i za koju je rekao da će mu to biti i zadnja ratna proza u životu (glede čega obećanje još uvijek drži, živi bili pa vidjeli).
Osobno nemam puno toga protiv ratne (stvarnosne) proze osim što mi je iste već lagano pun nos. Pripadam generaciji koja je krenula u školu u jeku Domovinskog rata i koja se dobrano podružila sa Stjepanom Tomašem i njegovom ratnom prozom, Krležom i njegovim Hrvatskim bogom Marsom (Barako pet be, pun mi te je... nos) i zapisima Siniše Glavaševića... Iskreno, ne mogu više. Možda i zato tako volim Sanju Lovrenčić – žena doista piše fikciju.
Glede zbirke „Patrola na cesti“, nemam ništa protiv – pametno je strukturirana, lako se čita, a zaboravlja li se jednako tako lako, to ćete morati sami otkriti.
ponedjeljak, 20.04.2009.
A sada nešto malo novije...
... da ne bi ispalo da ovih dana izvlačim samo neke Agathe Christie i Auguste Šenoe iz literarne ropotarnice povijesti, moram priznati i kako sam pročitala jedan zgodan suvremeni prvijenac.
Ipak, nećemo daleko odmaknuti od Augusta Šenoe i pitanja nacionalnog i kulturnog identiteta (ipak, govorit ćemo o tome u nekim drugim razmjerima). Naime, pročitala sam roman „Volim sutra“ mlade autorice Faize Guene. Autorica je godinu dana mlađa od mene, rođena je 1985. godine u Francuskoj, u obitelji alžirskih useljenika. Biografska bilješka na koricama također kaže kako je autorica „strastvena ljubiteljica knjige i čitanja, još kao srednjoškolka izdvaja se među vršnjacima posebnom nadarenošću za pisanje.“ (strast prema knjigama i čitanju je nešto zajedničko što uočavam). Ipak, Faiza Guene je za razliku od mene više vizualni tip pa radi dokumentarce i druge filmske uratke. „Volim sutra“ je, kako već rekoh, autoričin prvi roman. Kod nas je objavljen u izdanju Sysprinta u okviru njihove dugovječne biblioteke Karizma.
U prvi mah se roman doima tako debitantski, tako amaterski – pisan u prvom licu jednine, govori o 15 – godišnjoj Doriji, djevojčici koja sa samohranom majkom živi u siromašnom imigrantskom dijelu Pariza, dok se Dorijin otac vratio u Alžir i tamo se oženio novom ženom „koja će mu izroditi sto sinova“. Sve zvuči onako adrianmoleovski, dnevnički. No tijekom čitanja, kako se ufuravaš, duhovitost raste (kako ni sama nisam osoba koja osvaja druge od prvog dojma, tako sam prilično popustljiva prema prvim dojmovima kod drugih ljudi, a napose kod knjiga – nije nužno da je početak dobar, glavno je da mi se sviđa kraj).
Ova je knjiga relevantna sa stajališta velikog broja imigranata bliskoistočnog i afričkog porijekla koji se naseljavaju u zemlje EU – naime, Faiza Guene gotovo taksativno nabraja sve njihove probleme: neobrazovanost, poteškoće pri uklapanju u već postojeće društvene obrasce, nalaženje posla, nastojanje da se i u novim uvjetima bar djelomično održe vlastite kulturne norme... Ipak, tema odrastanja i suočavanja s vlastitim ograničenjima je univerzalna, kao i neke teme o kojima bismo koju riječ mogli reći i mi Hrvati. Kao što je, uuum, recimo – glasanje.
„Tako on, naprimjer, misli da „koji će kurac glasanje“ nekom tipu iz Rajskog naselja (naselje koje naseljavaju mahom siromašni imigranti, op. cit.) koji već odavno ne ide u školu i ne uspijeva naći posao, čiji su roditelji nezaposleni i koji dijeli svoju sobu s četvoricom mlađe braće. Ima Nabil pravo. Taj se tip kao prvo mora svakodnevno boriti za goli život. Njegova građanska dužnost... o tom potom.“
Ovo nije jedini primjer kako unatoč tomu odakle dolazimo, ako smo samo „obični ljudi“ koji nastoje preživjeti – problemi su nam gotovo isti. Doria također govori o marokanskim i alžirskim „gastarbajterima“ koji su prilično slični ovima našima, njemačkim gastarbajterima. Na radu u Francuskoj oni su čitav život jeli samo rižu i krumpir kako bi u domovini sagradili kuću na nekoliko katova i donijeli u Maroko ili Alžir usisavač marke Rowenta.
Odakle „volim sutra“? Ne volim danas, ali volim sutra, kao i mnogi od nas – nada koja se rađa iz očaja i činjenice da unatoč tomu što imamo malo ili ništa, volimo živjeti i nadamo se da će sutra biti bolje. I ja, ponekad, volim sutra. Ovih dana čak i više nego inače.
subota, 18.04.2009.
August Šenoa - drugi put!
Kolegica, koja je inače strastvena čitateljica Zagorkinih djela, me nedavno obavijestila kako je počela čitati „Seljačku bunu“ Augusta Šenoe i kako joj se sviđa, iako je stil drugačiji. Ovu rečenicu vam ostavljam kao dokaz da moji pokušaji šale najčešće neslavno propadnu: naime, ljudi se doista ni na koji način ne mogu dijeliti na one koji vole Zagorku i one koji vole Šenou.
I ja sam nedavno imala svoj izlet u svijet Šenoinih djela, pa sam se podsjetila „Branke“, a čitala sam i novelu „Karanfil s pjesnikova groba“ te Šenoin najkraći povijesni roman „Čuvaj se senjske ruke“. U oba je djela izraženo Šenoino domoljublje koje graniči s nacionalnim aktivizmom, pa iako ne možemo njegovu opusu poreći književnu vrijednost, ne bismo smjeli niti reći da njegova djela nisu bila i socijalno angažirana u svrhu promocije nacionalnog osjećaja.
O Šenoinom životu više možete saznati ukoliko kliknete ovdje.
Pogovor Nikole Milićevića koji sam čitala u izdanju u kojemu sam čitala ova tri Šenoina djela (radi se o biblioteci Hrvatski roman izdavačke kuće Mladost, a godina izdanja je 1985.) objašnjava zašto je Šenoa osjećao potrebu biti toliko angažiran unatoč tomu što je potjecao iz zagrebačke građanske obitelji.
Navodim citat u cijelosti: „A vrijeme u kojem je djelovao (1860 – 1881) bilo je oksudno u svemu i bremenito svim mogućim nevoljama: književnost je bila uboga, narod zaostao, nepismen i siromašan, privreda nerazvijena, politika nejedinstvena, jezik ugrožen, tuđinski jaram težak, domaći naobraženi ljudi većinom obreshrabreni i sputani činovničkim obvezama što ih je dovodilo u sluganski i oportunistički položaj.“
Iz ovoga je citata jasno vidljivo kako je danas ipak bolje nego što je bilo prije 150 godina (iako nekima to i ne predstavlja osobitu utjehu i iako danas imamo neke drugačije probleme, važno je prepoznati kako se stvari ipak poboljšavaju) i kako ipak idemo naprijed. Isto tako, iz ovoga je vidljivo kako problemi postoje neprestano (pa ako nije recesija, onda je loša privatizacija. Ako nije tuđinski jaram, onda je domaće loše vodstvo). Mnogima se također može učiniti da je danas u globaliziranom svijetu bespredmetno i arhaički raspravljati o domoljublju, odnosno rodoljublju, ali ja ne mislim tako: danas se ti pojmovi potpuno pogrešno shvaćaju i koriste kao izlika za manipulaciju i ispoljavanje agresije (pogledajmo samo navijače, skinheadse i agresivce svih vrsta koji se vrzmaju po našim ulicama).
Isto tako, imam dojam da je Šenoa, u čijoj se kući uvijek govorilo njemački, domoljub postao zbog mladenačkog bunta i revolucionarnog zanosa kojega je hranio Ljudevit Gaj i njegov Ilirski pokret. No za razliku od današnjih „domoljuba“, Šenoa nikad nije kompromitirao svoju ljubav prema domovini mržnjom prema drugim nacijama – u tome je velika i značajna razlika.
Za one koji još nisu čitali Šenou, „Karanfil s pjesnikova groba“ je novela koja govori o pjesniku i njegovu prijatelju koji su otišli u Sloveniju gdje su se zaljubili u istu djevojku koja ih je naučila ljubavi prema slavenskim narodima. „Čuvaj se senjske ruke“ je povijesni roman koji govori o senjskim uskocima u povijesnom trenutku u kojemu se Senj našao zarobljen između triju suprotstavljenih političkih interesa: presižućeg mletačkog, ekonomsko – eksploatatorskog austrijskog i osvajačkog turskog.
Šenou preporučujem za čitanje svima koji misle da su veliki domoljubi, ali o domovini i ljubavi prema domovini ustvari znaju vrlo malo. Kad pročitaju, neka mi se jave za raspravu.
P. S. Ukoliko nekome trebaju Šenoina djela u .doc formatu, neka mi se slobodno javi na mail. Imam malu bazu e - knjiga i voljna sam ih dijeliti šakom i kapom.
četvrtak, 16.04.2009.
Gostovanje na blogu: 'ZD čita' report
Nakon kratkotrajnih pregovora i velike susretljivosti s obiju ugovornih strana, na Bookeraj blogu pridružit će nam se kao gošća i blogerica Iva Pejković, poznatija kao Mačka u martama (blog je dobio ime po istoimenom romanu koji je blogerica napisala i objavila), ali i, kako kasnije saznajemo, velikom entuzijazmu za promociju knjiga i čitanja. Tako smo kao svojevrstan nastavak moje trodijelne sage Nacionalne kampanje za promociju čitanja, koju možete čitati ovdje, ovdje i ovdje, Iva i ja dogovorile gostovanje njezinog teksta na mom blogu.
Tekst se tiče nedavno održane manifestacije "Zadar čita" u kojoj je Iva također sudjelovala.
Pa pročitajmo!
"'ZD čita' report
Živimo u vremenu u kojem su elektronski mediji potisnuli knjigu u drugi plan. Mladi danas čitanje shvaćaju kao nešto pomalo staromodno, dosadno, a lektira, kao još jedna od nametnutih obaveza u okviru nastave, dodatno otežava prihvaćanje knjige; čitanja kao nečeg lijepog, vrijednog i zabavnog.
No, čini se da nisu samo mladi oni koji se sve manje druže s knjigom. 83 posto Hrvata u protekloj godini nije pročitalo niti jedan roman, odnosno dvije trećine Hrvata uopće ne čita.
Iza nas je tjedan dana povratka knjige – iznimno uspješan i bogat program projekta gradske knjižnice 'Zadar čita' okupio je sve ljubitelje pisane riječi, ali i one koji će to tek postati. Tako je Gradska knjižnica kroz niz radionica, izložbi, igrokaza i književnih susreta s poznatim domaćim piscima uspješno promovirala tu zanemarenu, 'staromodnu' aktivnost – čitanje.
Sportaši, pjevači i ljudi iz javnog života u GKZD, njenim ograncima, Sveučilištu te u dječjim vrtićima čitali su priče. U projekt je uključeno nekoliko osnovnih i srednjih škola.
Književni susreti s Renatom Baretićem, Ivom Brešanom, Andreom Zlatar, Mirom Gavranom i S. P. Novakom u knjižnicu su privukli velik broj Zadrana. Pokrenut je i foto-natječaj na temu čitanja, kao i izložba naslova autora iz Zadra, te prodajna izložba hrvatskih nakladnika.
Bebama rođenima u zadarskom rodilištu (30. 3. 2009. – 30. 3. 2010.) knjižnica će pokloniti besplatan godišnji upis.
Bez obzira na moć Interneta, knjiga ima neprolaznu vrijednost, a o tome nam dovoljno govore brojni forumi, blogovi i portali na kojima se vode rasprave o pročitanim knjigama. Dakle, postoji potreba za razgovorom o knjizi, o dojmovima koji je ostavila na čitatelja.
Gradska knjižnica Zadar uvijek stoji na raspolaganju svojim članovima. Tako su stvoreni 'Klubovi čitatelja' namijenjeni ljubiteljima pisane riječi (Dječji klub, Klub mladih i Klub za odrasle), baš kako bi to 'virtualno' druženje prešlo u jednu stvarnu, živu komunikaciju."
nedjelja, 12.04.2009.
Nicole Krauss: „Povijest ljubavi“
Nedavno sam pročitala roman „Povijest ljubavi“ mlađe američke autorice Nicole Krauss. Htjela bih napisati koju riječ o ovom izrazito pametno strukturiranom proznom djelu, ali bojim se da bih mogla previše zaći u pitanje fabule, stoga neću trošiti riječi.
Dovoljno je reći da ova priča spaja nespojive ljude, povezuje živote jednog starca i jedne djevojčice i čitave njezine obitelji, povezuje kontinente i premošćuje generacije.
Ovo je roman o romanu. Ime romana je „Povijest ljubavi“, napisao ga je jednom jedan mladić u Europi. Ipak, objavio ga je pod svojim imenom netko sasvim drugi. Kako se priča rasplela, morat ćete pročitati sami jer ja neću reći više niti riječ.
petak, 10.04.2009.
Novi zadatak za book klub – J. M. Coetzee: „Sramota“
Već nekoliko mjeseci na forumu portala www.knjizevnost.org organiziramo book klub na klasičan način: moderatorica Malvina izabere knjigu, imamo nekoliko tjedana za pripremu i onda početkom mjeseca započnemo novu temu na forumu i operemo po raspravi. Za travanj je presuda glasila: „Sramota“ autora J. M. Coetzeea.
O samom autoru moram reći kako sam prethodno čitala samo njegov roman „Elizabeth Costello“ i kako mi se svidio. Jasno, poželjela sam čitati više tako da mi je ovaj prijedlog došao kao kec na desetku. Za roman „Sramota“ Coetzee je 1999. godine dobio prestižnu nagradu Booker. Ukoliko ste voljni dalje istraživati o ovom autoru, predlažem sljedeći link kao dobar početak.
J. M. Coetzee
Najzanimljivije u book klubu meni je to što svi, ovisno o svom čitateljskom i životnom iskustvu, različito pristupamo istoj knjizi i koncentriramo se na raznolika gledišta i kuteve iz kojih možemo promatrati isti književni tekst. Jasno, moje mišljenje se može razlikovati od nekog starijeg ili iskusnijeg čitatelja, ali isto je tako uvaženo i prepoznato (što mi je također važno).
Ovaj tekst sam namijenila onima koji su također pročitali „Sramotu“, da proširimo raspravu koja je započela na forumu www.knjizevnost.org ukoliko to bude moguće.
Meni je vrlo zanimljiv sam izraz naslova. Kod nas je riječ „disgrace“ (kako naslov glasi u izvorniku) prevedena kao „sramota“, ali mi je odmah upalo u oko kako „grace“ znači „milost“ (Božju) pa samim time „disgrace“ znači i gubitak milosti, odnosno padanje u nemilost. U kontekstu ovog romana, prijevod naslova bi (kao prevoditeljica sam laik, pa mi nemojte zamjeriti) mogao glasiti i „oskvrnuće“, „obeščašćenje“. Ipak, uvažavam da „sramota“ ne znači samo ono radi čega se stidimo, nekakvu životnu činjenicu koju zbog neprikladnosti želimo sakriti od drugih, već i „osramoćenje“, odnosno gubitak časti.
U središtu je radnje sveučilišni profesor David Lurie kojega na početku romana zatječemo u naručju tamnopute prostitutke Soraye (David je dvaput razveden i ima kćer Lucy, djevojku homoseksualnih sklonosti koja živi u samom srcu crne Afrike na seoskom imanju). Slijedom okolnosti, on se zaljubljuje u svoju studenticu Melanie, s njom održava kratku vezu, ali nakon što ga otkriju, dobiva otkaz i odlazi k svojoj kćeri na imanje.
Cijela priča oko profesora i studentice je pisana iz Davidovog gledišta – njega tjeraju nagoni, ali po mom mišljenju, i želja za bliskošću s drugim ljudskim bićem (koja se pojačava time što ima 52 godine i što stari). Činjenica da je ta djevojka mlada čini ga „vampirom mladosti“, odnosno osobom koja se želi nahraniti tuđom mladošću da bi se i sam sebi učinio mlađim. Govoreći iz njegovog kuta gledišta, Coetzee nam ne govori ništa o djevojčinoj motivaciji, ali iz njezinog odnosa s nasilnim momkom daje se zaključiti da je povodljiva za bilo kime tko joj ukaže određenu razinu autoriteta (pri kraju romana David Lurie se upoznaje i s djevojčinim samozadovoljnim, patrijarhalno nastrojenim ocem i to mi također nameće zaključak kako je Melanie izrazito podložna u pitanjima muško – ženskih odnosa).
Našavši se na farmi, Davida i Lucy napadnu (njega zapale, a nju siluju) pripadnici domicilnog crnačkog stanovništva. Ono što je mene osobno šokiralo i izbacilo iz čitateljske ravnoteže jest to što Lucy nasilje prema sebi krije i odlučuje ostati na svom imanju čak i po cijenu trudnoće i udaje za jednog od domorodaca. Za samog Davida taj čin agresije označava potpuno predavanje starenju: počinje se baviti eutanaziranjem pasa lutalica u veterinarskoj klinici, zatvara neka (kreativna) poglavlja svog života i polako se smiruje.
Međutim, ovaj je roman slojevit iz toliko razloga koliko ne stignem niti nabrojati: tu su pitanja seksualnosti, rodnog određenja, ekologije, brige prema životinjama, odnos između rasa, između žena i muškaraca, odnos društva prema starcima i starenju, odnos društva prema bolesnicima te niz individualnih pitanja na koja svaki pojedinac mora sam naći odgovor, uključujući tu i pitanje vlastite kreativnosti te odnosa prema svom tijelu, životu i drugim ljudima.
Ono čemu nas ovaj roman nastoji naučiti jest i životna činjenica kako čovjek nikad nije prestar da bi počeo ispočetka. Pročitati, savjetujem.
srijeda, 08.04.2009.
Nova serija krimića Agathe Christie na kioscima!
Zacijelo ponukani uspjesima koje je doživjelo njihovo ranije zajedničko izdanje, dnevne novine 24 sata i izdavačka kuća Mozaik knjiga ponovno su se upustili u zajednički izdavačko – prodajni projekt. I ovoga puta radi se o najpoznatijim krimićima Agathe Christie.
U prethodnom serijalu (koji je bio u prodaji sredinom prošle godine, ako se ne varam, u srpnju) izašle su sljedeće knjige:
„Smrt na Nilu“
„Smrt u oblacima“
„Tužni čempres“
„Zlo pod suncem“
„Poirot istražuje“
Ove se knjige trenutno mogu naći u prodaji u web – shopu 24 sata po cijeni od 29,90 kuna koliko iznosi i cijena knjiga koje izlaze u ovom „novom“ serijalu.
A knjige koje trenutno izlaze i koje se mogu kupiti petkom na kioscima su:
„Ubojstvo u Orijent Ekspresu“
„Mačka među golubovima“ (navedene knjige su već izašle)
„Božić Herculea Poirota“
„Satovi“
„Tko plimu uhvati“
Svi koji me imalo poznaju znaju da gore navedene informacije ne predstavljaju samo besramnu reklamu za jedne užasavajuće loše novine – krimići su moj guilty pleasure (svi ih imaju, čak i najveličajniji među legendama). Svi koji me poznaju isto tako znaju da sam već pročitala (i posjedujem) sve knjige iz prethodno objavljenog serijala i da sam u toku s dosad izašlim knjigama u ovom serijalu.
„Ubojstvo u Orijent Ekspresu“ je možda najpoznatiji krimić Agathe Christie, a popularan je na ovim prostorima jer se famozno ubojstvo događa u vlaku baš u Hrvatskoj, i to na pruzi između Vinkovaca i Slavonskog broda.
„Mačka među golubovima“ je priča međunarodnog karaktera – princ je ubijen, dijamanti su nestali, a sve je to povezano s njegovom sestričnom koja se trenutno nalazi u privatnoj školi Meadowbank u Velikoj Britaniji.
Misterija, drama, ubojstva, pa i batleri... What' s there not to like?
ponedjeljak, 06.04.2009.
Nacionalne kampanje za promociju čitanja III (web)
Kao što sam i obećala, u ovom izdanju teksta „Nacionalne kampanje za promociju čitanja“ pisat ću o web – stranicama na kojima možete saznati više o nekim akcijama i inicijativama koje se u svrhu promocije knjige i čitanja održavaju diljem svijeta.
Prethodne tekstove koje sam napisala pod zajedničkim naslovom možete pronaći na sljedećim linkovima:
Nacionalne kampanje za promociju čitanja I
Nacionalne kampanje za promociju čitanja II (regija)
1.) Reading Worldwide
Na ovoj njemačkoj stranici pronašla sam uvjerljivo najbolji izvor informacija koje se tiču promocije knjige i čitanja diljem svijeta: informacije su dvostruko grupirane – možete pretraživati putem kontinenata, odnosno zemalja, kao i preko ciljane dobne skupine (babies, infants, children, youth, adults & families). Treća zanimljiva opcija ove stranice su informacije, vijesti i novosti iz svijeta čitanja diljem svijeta.
2.) The National Literacy Trust
Ovu britansku stranicu vodi neprofitna humanitarna udruga The National Literacy Trust koja nastoji promijeniti ljudske živote kroz pismenost. Koliko ja shvaćam, usmjereni su prvenstveno na opismenjavanje, ali isto tako i na stvaranje ljubavi prema knjigama i čitanju (osobito kod mladih čitatelja), tako da se na stranici mogu naći opisi različitih projekata. Ova je stranica namijenjena prvenstveno profesionalcima, onima koji se u svakodnevnoj borbi za promociju knjige nalaze u prvim redovima.
3.) Reading For Life
National Literacy Trust iz prethodne točke ovu je stranicu pokrenuo za korisnike, kao dio njihove kampanje za promociju čitanja. Ovo je šareni web – sajt koji o knjizi govori afirmativno i nudi niz ideja za „kućne projekte“, kao što su, primjerice:
WikiReadia
Reading Ideas
Reading Gardens
4.) Hrvatska mreža školskih knjižničara
Da ne bude da zapostavljam hrvatski web (sa sjajnim web – zvjezdicama svoga neba), donosim i ovu stranicu Hrvatske udruge školskih knjižničara koja je odlična utoliko što je interaktivna i user – friendly (možda nama laicima manje znače neki od podataka koje iznose knjižničari - profesionalci, ali ja sam našla neke informacije i inpute knjižničara vrlo korisnima, pogotovo se to odnosi na istraživanja o čitanju među osnovnoškolcima, savjete za promociju čitanja i slično).
Time proglašavam ovaj sastanak završenim.
subota, 04.04.2009.
Mala digresija prije nego što nastavim: "Beograd za pokojnike"
Nacionalne kampanje za promociju čitanja broj tri bit će kroz par dana, kako sam i obećala, ali ne smijem zaboraviti ni „ono drugo“ zbog čega sam pokrenula ovaj blog: da bih sama pratila što čitam i kako mi ide. Nedavno sam iz knjižnice (između ostaloga) dovukla i primjerak „Beograda za pokojnike“ Predraga Crnkovića, koji je pobijedio prošle godine na VBZ – ovom natječaju za najbolji neobjavljeni roman („najbolje“ glede tog natječaja je nagrada za pobjednika u iznosu od 100 tisuća kuna i jedna od najvećih naklada koje postoje, s obzirom da se objavljuje i distribuira u suradnji s Tiskom).
Meni se nije svidio.
Ipak, zabavila sam se, i to najviše zbog toga što sam svako malo napuštala knjigu kako bih zapisala još poneku sarkastičnu bilješku (ne brinite, kroz bilješke ću vas provesti kroz nekoliko redaka). U središtu radnje je apatični Peđa, povremeni novinar, povremeno siromašan do gladi. Knjiga ga prati kroz nekoliko epizoda koje nisu kronološki poredane. Ovako su izgledale moje bilješke:
Str. 36 – sumnjam da je to moment kad radnja zapravo počinje – govori o prehrambenim navikama putnika gradskim prijevozom – rečenica s nakaznom konstrukcijom (da ne biste bili uskraćeni za nakaznu konstrukciju, dalje citiram)
„Te gospođe sačinjavaju jednu od dve grupe kupaca životnih namirnica, koje (grupe) upadljivo ne obraćaju pažnju na cenu.“ (takvu konstrukciju u tekstu nisam vidjela još od dnevničkih zapisa mladog Adriana Molea, a i tamo je bilo u humoristične svrhe).
Str. 40 – još jedno ponavljanje o književnim grupijkama, isto to je bilo nekoliko stranica ranije, čak istim riječima
Str. 41 – glavni lik je s jedne strane umišljeni licemjerni gnjus koji misli da je bolji od provincijalaca, a s druge strane mu nije bed što mu starije žene i provincijalke plaćaju ručak i taksi
Str. 47 – 50 – opisi mjesta za pišanje (tu sam dodala i ono da ako je ovo najbolji roman prijavljen na natječaj, čovjek se može sa zebnjom upitati kakvi su ostali. Uskoro se vidim kako i ja (pišući guzicom, dakako) osvajam tu uvaženu nagradu).
Str. 56 – možda će sad početi radnja, uvodi se lik neke Džeraldine... Bože, jedna od onih knjiga kod kojih svako malo tijekom čitanja brojiš koliko stranica ima do kraja
Str. 64 – opet loša konstrukcija rečenice
„Toliko odsustvo unutrašnjeg života koje (odsustvo) onda očajnički traži spoljne simbole da bi se njima identifikovalo, upravo je porazno.“
Str. 72/73 – odlomak kojega mogu potpisati, ali kojeg bih ja, za razliku od apatičnog Peđe, idealistički htjela promijeniti (govori o tome kako u Srbiji ne cijene načitane ljude)
Str. 77 – radnja se konačno počela odvijati (čini mi se). Osjećam se mazohistički ovih dana.
Str. 99 – 101 – stranice sastavljene od samih ponavljanja prethodnih stranica – te majka „izliječena“, te „svi koji su bili sposobni su otišli iz zemlje“ te „Peđa je besciljno gluvario okolo“. Bez obzira na tehniku koju je koristio, ja ne bih baš da roman imitira život, koji će nam kurac onda roman, život već imamo?!? Kao bivša novinarka sam navikla na sažetost u izrazu i očekujem da me netko ne davi non – stop jednim te istim. Pogotovo ako to uopće nije bitno za radnju.
Str. 113 – ne saznajemo ništa o Peđi, ne saznajemo zapravo ništa ni o čemu: ne stječem dojam kako je u BG od 1993. do 2005. godine, sve je površno, bezosjećajno i mlako (što se dakako, svakako može opravdati time da je pisac toliko vješt da je on to baš tako htio)
Str. 120 – gnjusna konstrukcija rečenice OPET!!!
„... jednom je u jednoj od tih uličica koje kao da očijukaju s magistralnom uličetinom Internacionalnih brigada a danas Krunskom, jednom je tu oko jedanaest uveče krajem osamdesetih godina XX veka slučajno prečuo reči dvojice članova predsedništva Srbije i jednog člana Saveta Federacije.“ (ne moraš biti ne znam kakav pisac, ali iz nekakvih se nemogućih konstrukcija moraš znati izvući. Ovo nije bio jedan od najelegantnijih načina.)
- kraj mi se zapravo jedini svidio, ali da je roman dobar, pisac ne bi morao na kraju objašnjavati koje je tehnike koristio i zašto
Str. 157 – nije Harijet Bičer Stoun nego Harriet Beecher STOWE
Sve me to navodi na zaključak da gospodin Crnković, uvaženi pisac i skandinavist, ni sam nije pročitao svoj roman, što znači da ga je pisao ofrlje i za nagradu, a ne za čitatelja. Ovo nije roman za čitatelja, dakle – potpuno nepotreban roman.
četvrtak, 02.04.2009.
Nacionalne kampanje za promociju čitanja II (naša regija)
U ovom postu nastavljam ispovijed o svojoj odiseji po hrvatskom webu. Moram priznati da me neprestano bilo strah prilikom iznošenja prethodnog posta da će netko reći: „Aha! Mi zapravo imamo nacionalnu kampanju za promociju čitanja, samo ti nisi dovoljno dobro istražila!“ Stoga sam i dalje kopala po stranici Ministarstva kulture. I dalje ništa, ali sam se sjetila kako Ministarstvo kulture u suradnji s Institutom otvoreno društvo - Hrvatska održava i stranicu www.culturenet.hr.
I doista, na Culturenetu sam našla nešto: apparently je 2001. godine Republika Hrvatska donijela Strategiju kulturnog razvitka kao dio projekta «Hrvatska u 21. stoljeću», ali ja sam pronašla samo Strategiju razvitka Republike Hrvatske iz 2003. godine koja se tiče znanosti, kojoj, ukoliko vas zanima, možete pristupiti ovdje . Inače, Culturenet nas upućuje kako više o cijeloj priči glede projekta «Hrvatska u 21. stoljeću» i Strategiji hrvatskog kulturnog razvitka iz 2001. godine možemo saznati na linku www.hrvatska21.hr ali to je link koji vas neće odvesti nikamo, tako da sam se i opet našla u mraku. Konzultirala sam se i na stranici Kulturne politike u Europi – kompendij osnovnih činjenica i trendova (o kojoj više na ovom linku), ali ni to zapravo nije ono što sam tražila niti ijedan od tih projekata spominje bilo kakvu nacionalnu strategiju ili kampanju za promociju čitanja kao relevantnu za obrazovanje ili znanost, što je po mom laičkom sudu velika pogreška. Naime, vjerujem da bi se promjenom svijesti i stava o knjizi koja je danas shvaćena kao bezvrijedna i nepotrebna za uspjeh u društvu i životu u stav o knjizi kao neophodnoj za učenje (i zabavu) značajno utjecalo i na promjenu prevladavajućeg sustava vrijednosti u ovom društvu. Imam dojam za koji vjerujem da nije pogrešan, da se danas oni koji su uložili najviše truda u stjecanja znanja i vještina obezvrjeđuju, dok se cijene oni koji nisu uložili ništa truda u sebe i svoje sposobnosti. Isto tako, po mom mišljenju stanje glede tretmana knjige je već alarmantno, o čemu govore mnoga istraživanja javnog mišljenja, od kojih sam o posljednjem govorila u prethodnom postu.
Ipak, kako bih završila ovu priču o kulturnoj politici moram reći i da su unatoč intertnosti središnje vlasti neke hrvatske regije prepoznale važnost rada na tom području pa je na nedavno održanom Istarskom saboru kulture usvojena Istarska kulturna strategija (a na redu je web – projekt Istrapedia, o čemu možete više čitati na ovom linku Istarski sabor kulture ) Ja navijam za to da se osnuje i Slavonski sabor kulture :drži fige:
No, neke naše susjedne države (pri čemu mislim na onu specifičnu, pod protektoratom međunarodne zajednice) su prepoznale kao relevantno pitanje promocije knjige i čitanja, pa je tako po uzoru na projekt Nederland leest (Nizozemska čita) pod pokroviteljstvom Misije OSCE u BiH organizirana kampanja čitalačke kulture «Čitaj BiH» u svrhu afirmacije čitanja i opće kulture u BiH. Više o tome projektu može se pročitati na ovom linku ), a ja još dodajem kako se u sklopu ovog projekta obogaćuju fondovi školskih biblioteka i održavaju javna čitanja. Inače, projekt je pokrenut već 2007. godine gdje je u sklopu dječjeg festivala Kid' s fest 2007. postavljen OSCE knjižni kutak «Čitaj BiH». U tom su knjižnom kutku svoje omiljene knjige čitali ambasadori veleposlanstava u BiH i ambasador Misije OSCE, kao i mnoge poznate ličnosti iz BiH.
U Srbiji je situacija nešto drugačija jer također ne postoji državna inicijativa koja bi usmjeravala ka poboljšanju čitateljske kulture (iako, nemojte me sto posto držati za riječ, nisam previše istraživala, a i uvijek ostavljam mogućnost da se odvijaju i neki napori koji nisu objavljeni na webu), ali bar među pojedincima postoji volja za promjenom, tako da znam da je i do danas u tijeku akcija «Darujmo reč» (ovdje je službeni blog akcije ) kojom se nastoji postići da svako selo u Srbiji dobije biblioteku (niti mnoga naša slavonska, zagorska, lička ili dalmatinska sela te mjesta po otocima ne mogu se pohvaliti seoskom bibliotekom, odnosno, po novoj hrvatskoj nomenklaturi – (općinskom) narodnom knjižnicom).
Nadam se da sam vas uspjela zainteresirati za temu, a za idući nastavak ovog mega – posta navest ću vam još neke zanimljive linkove na koje sam nabasala u svojoj web – potrazi za tračkom nade u čitateljsku kulturu u Hrvata.
