Nacionalne kampanje za promociju čitanja broj tri bit će kroz par dana, kako sam i obećala, ali ne smijem zaboraviti ni „ono drugo“ zbog čega sam pokrenula ovaj blog: da bih sama pratila što čitam i kako mi ide. Nedavno sam iz knjižnice (između ostaloga) dovukla i primjerak „Beograda za pokojnike“ Predraga Crnkovića, koji je pobijedio prošle godine na VBZ – ovom natječaju za najbolji neobjavljeni roman („najbolje“ glede tog natječaja je nagrada za pobjednika u iznosu od 100 tisuća kuna i jedna od najvećih naklada koje postoje, s obzirom da se objavljuje i distribuira u suradnji s Tiskom).
Meni se nije svidio.
Ipak, zabavila sam se, i to najviše zbog toga što sam svako malo napuštala knjigu kako bih zapisala još poneku sarkastičnu bilješku (ne brinite, kroz bilješke ću vas provesti kroz nekoliko redaka). U središtu radnje je apatični Peđa, povremeni novinar, povremeno siromašan do gladi. Knjiga ga prati kroz nekoliko epizoda koje nisu kronološki poredane. Ovako su izgledale moje bilješke:
Str. 36 – sumnjam da je to moment kad radnja zapravo počinje – govori o prehrambenim navikama putnika gradskim prijevozom – rečenica s nakaznom konstrukcijom (da ne biste bili uskraćeni za nakaznu konstrukciju, dalje citiram)
„Te gospođe sačinjavaju jednu od dve grupe kupaca životnih namirnica, koje (grupe) upadljivo ne obraćaju pažnju na cenu.“ (takvu konstrukciju u tekstu nisam vidjela još od dnevničkih zapisa mladog Adriana Molea, a i tamo je bilo u humoristične svrhe).
Str. 40 – još jedno ponavljanje o književnim grupijkama, isto to je bilo nekoliko stranica ranije, čak istim riječima
Str. 41 – glavni lik je s jedne strane umišljeni licemjerni gnjus koji misli da je bolji od provincijalaca, a s druge strane mu nije bed što mu starije žene i provincijalke plaćaju ručak i taksi
Str. 47 – 50 – opisi mjesta za pišanje (tu sam dodala i ono da ako je ovo najbolji roman prijavljen na natječaj, čovjek se može sa zebnjom upitati kakvi su ostali. Uskoro se vidim kako i ja (pišući guzicom, dakako) osvajam tu uvaženu nagradu).
Str. 56 – možda će sad početi radnja, uvodi se lik neke Džeraldine... Bože, jedna od onih knjiga kod kojih svako malo tijekom čitanja brojiš koliko stranica ima do kraja
Str. 64 – opet loša konstrukcija rečenice
„Toliko odsustvo unutrašnjeg života koje (odsustvo) onda očajnički traži spoljne simbole da bi se njima identifikovalo, upravo je porazno.“
Str. 72/73 – odlomak kojega mogu potpisati, ali kojeg bih ja, za razliku od apatičnog Peđe, idealistički htjela promijeniti (govori o tome kako u Srbiji ne cijene načitane ljude)
Str. 77 – radnja se konačno počela odvijati (čini mi se). Osjećam se mazohistički ovih dana.
Str. 99 – 101 – stranice sastavljene od samih ponavljanja prethodnih stranica – te majka „izliječena“, te „svi koji su bili sposobni su otišli iz zemlje“ te „Peđa je besciljno gluvario okolo“. Bez obzira na tehniku koju je koristio, ja ne bih baš da roman imitira život, koji će nam kurac onda roman, život već imamo?!? Kao bivša novinarka sam navikla na sažetost u izrazu i očekujem da me netko ne davi non – stop jednim te istim. Pogotovo ako to uopće nije bitno za radnju.
Str. 113 – ne saznajemo ništa o Peđi, ne saznajemo zapravo ništa ni o čemu: ne stječem dojam kako je u BG od 1993. do 2005. godine, sve je površno, bezosjećajno i mlako (što se dakako, svakako može opravdati time da je pisac toliko vješt da je on to baš tako htio)
Str. 120 – gnjusna konstrukcija rečenice OPET!!!
„... jednom je u jednoj od tih uličica koje kao da očijukaju s magistralnom uličetinom Internacionalnih brigada a danas Krunskom, jednom je tu oko jedanaest uveče krajem osamdesetih godina XX veka slučajno prečuo reči dvojice članova predsedništva Srbije i jednog člana Saveta Federacije.“ (ne moraš biti ne znam kakav pisac, ali iz nekakvih se nemogućih konstrukcija moraš znati izvući. Ovo nije bio jedan od najelegantnijih načina.)
- kraj mi se zapravo jedini svidio, ali da je roman dobar, pisac ne bi morao na kraju objašnjavati koje je tehnike koristio i zašto
Str. 157 – nije Harijet Bičer Stoun nego Harriet Beecher STOWE
Sve me to navodi na zaključak da gospodin Crnković, uvaženi pisac i skandinavist, ni sam nije pročitao svoj roman, što znači da ga je pisao ofrlje i za nagradu, a ne za čitatelja. Ovo nije roman za čitatelja, dakle – potpuno nepotreban roman.
Post je objavljen 04.04.2009. u 21:19 sati.