Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
petak, 10.04.2009.
Novi zadatak za book klub – J. M. Coetzee: „Sramota“
Već nekoliko mjeseci na forumu portala www.knjizevnost.org organiziramo book klub na klasičan način: moderatorica Malvina izabere knjigu, imamo nekoliko tjedana za pripremu i onda početkom mjeseca započnemo novu temu na forumu i operemo po raspravi. Za travanj je presuda glasila: „Sramota“ autora J. M. Coetzeea.
O samom autoru moram reći kako sam prethodno čitala samo njegov roman „Elizabeth Costello“ i kako mi se svidio. Jasno, poželjela sam čitati više tako da mi je ovaj prijedlog došao kao kec na desetku. Za roman „Sramota“ Coetzee je 1999. godine dobio prestižnu nagradu Booker. Ukoliko ste voljni dalje istraživati o ovom autoru, predlažem sljedeći link kao dobar početak.
J. M. Coetzee
Najzanimljivije u book klubu meni je to što svi, ovisno o svom čitateljskom i životnom iskustvu, različito pristupamo istoj knjizi i koncentriramo se na raznolika gledišta i kuteve iz kojih možemo promatrati isti književni tekst. Jasno, moje mišljenje se može razlikovati od nekog starijeg ili iskusnijeg čitatelja, ali isto je tako uvaženo i prepoznato (što mi je također važno).
Ovaj tekst sam namijenila onima koji su također pročitali „Sramotu“, da proširimo raspravu koja je započela na forumu www.knjizevnost.org ukoliko to bude moguće.
Meni je vrlo zanimljiv sam izraz naslova. Kod nas je riječ „disgrace“ (kako naslov glasi u izvorniku) prevedena kao „sramota“, ali mi je odmah upalo u oko kako „grace“ znači „milost“ (Božju) pa samim time „disgrace“ znači i gubitak milosti, odnosno padanje u nemilost. U kontekstu ovog romana, prijevod naslova bi (kao prevoditeljica sam laik, pa mi nemojte zamjeriti) mogao glasiti i „oskvrnuće“, „obeščašćenje“. Ipak, uvažavam da „sramota“ ne znači samo ono radi čega se stidimo, nekakvu životnu činjenicu koju zbog neprikladnosti želimo sakriti od drugih, već i „osramoćenje“, odnosno gubitak časti.
U središtu je radnje sveučilišni profesor David Lurie kojega na početku romana zatječemo u naručju tamnopute prostitutke Soraye (David je dvaput razveden i ima kćer Lucy, djevojku homoseksualnih sklonosti koja živi u samom srcu crne Afrike na seoskom imanju). Slijedom okolnosti, on se zaljubljuje u svoju studenticu Melanie, s njom održava kratku vezu, ali nakon što ga otkriju, dobiva otkaz i odlazi k svojoj kćeri na imanje.
Cijela priča oko profesora i studentice je pisana iz Davidovog gledišta – njega tjeraju nagoni, ali po mom mišljenju, i želja za bliskošću s drugim ljudskim bićem (koja se pojačava time što ima 52 godine i što stari). Činjenica da je ta djevojka mlada čini ga „vampirom mladosti“, odnosno osobom koja se želi nahraniti tuđom mladošću da bi se i sam sebi učinio mlađim. Govoreći iz njegovog kuta gledišta, Coetzee nam ne govori ništa o djevojčinoj motivaciji, ali iz njezinog odnosa s nasilnim momkom daje se zaključiti da je povodljiva za bilo kime tko joj ukaže određenu razinu autoriteta (pri kraju romana David Lurie se upoznaje i s djevojčinim samozadovoljnim, patrijarhalno nastrojenim ocem i to mi također nameće zaključak kako je Melanie izrazito podložna u pitanjima muško – ženskih odnosa).
Našavši se na farmi, Davida i Lucy napadnu (njega zapale, a nju siluju) pripadnici domicilnog crnačkog stanovništva. Ono što je mene osobno šokiralo i izbacilo iz čitateljske ravnoteže jest to što Lucy nasilje prema sebi krije i odlučuje ostati na svom imanju čak i po cijenu trudnoće i udaje za jednog od domorodaca. Za samog Davida taj čin agresije označava potpuno predavanje starenju: počinje se baviti eutanaziranjem pasa lutalica u veterinarskoj klinici, zatvara neka (kreativna) poglavlja svog života i polako se smiruje.
Međutim, ovaj je roman slojevit iz toliko razloga koliko ne stignem niti nabrojati: tu su pitanja seksualnosti, rodnog određenja, ekologije, brige prema životinjama, odnos između rasa, između žena i muškaraca, odnos društva prema starcima i starenju, odnos društva prema bolesnicima te niz individualnih pitanja na koja svaki pojedinac mora sam naći odgovor, uključujući tu i pitanje vlastite kreativnosti te odnosa prema svom tijelu, životu i drugim ljudima.
Ono čemu nas ovaj roman nastoji naučiti jest i životna činjenica kako čovjek nikad nije prestar da bi počeo ispočetka. Pročitati, savjetujem.
