... da ne bi ispalo da ovih dana izvlačim samo neke Agathe Christie i Auguste Šenoe iz literarne ropotarnice povijesti, moram priznati i kako sam pročitala jedan zgodan suvremeni prvijenac.
Ipak, nećemo daleko odmaknuti od Augusta Šenoe i pitanja nacionalnog i kulturnog identiteta (ipak, govorit ćemo o tome u nekim drugim razmjerima). Naime, pročitala sam roman „Volim sutra“ mlade autorice Faize Guene. Autorica je godinu dana mlađa od mene, rođena je 1985. godine u Francuskoj, u obitelji alžirskih useljenika. Biografska bilješka na koricama također kaže kako je autorica „strastvena ljubiteljica knjige i čitanja, još kao srednjoškolka izdvaja se među vršnjacima posebnom nadarenošću za pisanje.“ (strast prema knjigama i čitanju je nešto zajedničko što uočavam). Ipak, Faiza Guene je za razliku od mene više vizualni tip pa radi dokumentarce i druge filmske uratke. „Volim sutra“ je, kako već rekoh, autoričin prvi roman. Kod nas je objavljen u izdanju Sysprinta u okviru njihove dugovječne biblioteke Karizma.
U prvi mah se roman doima tako debitantski, tako amaterski – pisan u prvom licu jednine, govori o 15 – godišnjoj Doriji, djevojčici koja sa samohranom majkom živi u siromašnom imigrantskom dijelu Pariza, dok se Dorijin otac vratio u Alžir i tamo se oženio novom ženom „koja će mu izroditi sto sinova“. Sve zvuči onako adrianmoleovski, dnevnički. No tijekom čitanja, kako se ufuravaš, duhovitost raste (kako ni sama nisam osoba koja osvaja druge od prvog dojma, tako sam prilično popustljiva prema prvim dojmovima kod drugih ljudi, a napose kod knjiga – nije nužno da je početak dobar, glavno je da mi se sviđa kraj).
Ova je knjiga relevantna sa stajališta velikog broja imigranata bliskoistočnog i afričkog porijekla koji se naseljavaju u zemlje EU – naime, Faiza Guene gotovo taksativno nabraja sve njihove probleme: neobrazovanost, poteškoće pri uklapanju u već postojeće društvene obrasce, nalaženje posla, nastojanje da se i u novim uvjetima bar djelomično održe vlastite kulturne norme... Ipak, tema odrastanja i suočavanja s vlastitim ograničenjima je univerzalna, kao i neke teme o kojima bismo koju riječ mogli reći i mi Hrvati. Kao što je, uuum, recimo – glasanje.
„Tako on, naprimjer, misli da „koji će kurac glasanje“ nekom tipu iz Rajskog naselja (naselje koje naseljavaju mahom siromašni imigranti, op. cit.) koji već odavno ne ide u školu i ne uspijeva naći posao, čiji su roditelji nezaposleni i koji dijeli svoju sobu s četvoricom mlađe braće. Ima Nabil pravo. Taj se tip kao prvo mora svakodnevno boriti za goli život. Njegova građanska dužnost... o tom potom.“
Ovo nije jedini primjer kako unatoč tomu odakle dolazimo, ako smo samo „obični ljudi“ koji nastoje preživjeti – problemi su nam gotovo isti. Doria također govori o marokanskim i alžirskim „gastarbajterima“ koji su prilično slični ovima našima, njemačkim gastarbajterima. Na radu u Francuskoj oni su čitav život jeli samo rižu i krumpir kako bi u domovini sagradili kuću na nekoliko katova i donijeli u Maroko ili Alžir usisavač marke Rowenta.
Odakle „volim sutra“? Ne volim danas, ali volim sutra, kao i mnogi od nas – nada koja se rađa iz očaja i činjenice da unatoč tomu što imamo malo ili ništa, volimo živjeti i nadamo se da će sutra biti bolje. I ja, ponekad, volim sutra. Ovih dana čak i više nego inače.
Post je objavljen 20.04.2009. u 18:47 sati.