Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
srijeda, 22.04.2009.
Priče, većinom ratne
Kao djevojčica sam nekoliko puta čitala knjigu „Pobuna pisaca“ autora Terrancea Dicksa, koja je između ostaloga podnaslovljena kao „nestašna povijest engleske književnosti (a i šire)“. Radi se o popularnoznanstvenom štivu koje mladom čitatelju želi približiti i učiniti lako pamtljivima biografije mnogih značajnih pisaca engleskog govornog područja. U tom je smislu knjiga šareno ilustrirana i izrazito humoristična.
Zašto sad izlazim s ovom reminiscencijom iz djetinjstva? Naime, u knjizi „Pobuna pisaca“ kao jedna od opaski za rad Alfreda, lorda Tennysona stoji kako je objavio drugu knjigu pjesama, koju je nazvao „Pjesme, većinom lirske“. Kritičari toga vremena smatrali su da je zbirku trebalo nazvati „Pjesme, većinom užasne“ i dakako, sasjekli su njegov rad na komadiće (na paramparčad, rekli bi naši bliskoistočni susjedi).
Sličan dojam (iako ne tako negativan, da ne bi bilo zabune), stekla sam i ja čitajući zbirku priča „Patrola na cesti“ autora Jurice Pavičića. Pavičić, koji je ime stekao pišući društvenu kolumnu „Vijesti iz Liliputa“ u Jutarnjem listu, ovom je zbirkom zaokružio deset godina pisanja priča i objavljivanja po internetskim portalima i književnim časopisima. Središnja tema je Dalmacija u i oko Domovinskog rata, pa čak i ako sve priče nisu strogo vezane uz ratnu tematiku, meni je i onih nekoliko koje sam pročitala bilo dovoljno da ovaj post naslovim „Priče, većinom ratne“. Jedna od priča, „Skupljač zmija“, je priča o istinitom ratnom događaju, koju je autor napisao i objavio 2002. godine i za koju je rekao da će mu to biti i zadnja ratna proza u životu (glede čega obećanje još uvijek drži, živi bili pa vidjeli).
Osobno nemam puno toga protiv ratne (stvarnosne) proze osim što mi je iste već lagano pun nos. Pripadam generaciji koja je krenula u školu u jeku Domovinskog rata i koja se dobrano podružila sa Stjepanom Tomašem i njegovom ratnom prozom, Krležom i njegovim Hrvatskim bogom Marsom (Barako pet be, pun mi te je... nos) i zapisima Siniše Glavaševića... Iskreno, ne mogu više. Možda i zato tako volim Sanju Lovrenčić – žena doista piše fikciju.
Glede zbirke „Patrola na cesti“, nemam ništa protiv – pametno je strukturirana, lako se čita, a zaboravlja li se jednako tako lako, to ćete morati sami otkriti.
