Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
petak, 27.03.2009.
Roman kojemu sve toleriram
Jučer sam završila s ne – znam – kojim – po – redu čitanjem Branke pisca Augusta Šenoe. E sad, ako vrijedi ona izreka prema kojoj se ljudi uvijek i u svakom slučaju dijele u dvije vrste, u ovom slučaju bi se ljudi dijelili na one koji vole Šenou i na one koji vole Zagorku. Pritom, dakako, ja bih bila od onih koji vole Šenou (iako, sjećam se divnih dana svog djetinjstva kad sam sjedila u fotelji s ogromnim, u kožu uvezanim izdanjem Tajne Krvavog mosta, pa čitala sam i Gričku vješticu, ne budi lijena). Osobito su mi drage uvijek bile Povjestice, Kameni svatovi i Postolar i vrag.
Branka je školska učiteljica i velika Hrvatica, to svakako valja napomenuti. Ovih dana to i nije tako velika vijest, borba za vlastiti jezik i opstojnost naroda, ali u vremenu u kojemu je nastao ovaj roman, a to je bilo sredinom 19. stoljeća (1848. godine je održana ona značajna sjednica Hrvatskog Sabora, s banom Jelačićem, 1850. godine uveden je Bachov apsolutizam, a 1868. godine sklopljena je Hrvatsko – ugarska nagodba), očuvati hrvatski jezik i suverenitet hrvatskog naroda bila je živa muka. Zbog toga političku propagandu koju u svakoj rečenici progurava Šenoa u ovom romanu totalno toleriram – u duhu tadašnjeg vremena.
Ponovno čitanje ovog romana me osvjedočilo kako se kod Hrvata vrlo malo toga doista mijenja: naši nam političari i dalje podmeću iste fore kao što su to činili prije sto pedeset i više godina. Branka, recimo, ne može naći posao niti u Zagrebu niti u najzabitijem selu igdje jer nije kćerka nikakvog moćnika i na regularan način se nikako ne može zaposliti (ah, kako sam i sama kukala nad svojom tužnom sudbinom: već više od 4 mjeseca tražim posao u struci, ali nikako i nitko me ne želi zaposliti. Poslove dobivaju sinovi i kćeri uglednih očeva, iako sam sigurna da ga ne zaslužuju i ne trebaju niti upola onoliko koliko ja trebam posao u struci). Njezinom položaju ne pomaže niti to što je u nju zaljubljen neki ljigavac Marić (čiju je prošnju Branka odbila), koji se od školskog učitelja prometnuo u činovnika i birokrata (a povremeno i doušnika i špijuna vladajućih struktura). Kad se Marić malo maknuo iz kadra, uspjela je Branka dobiti posao u selu Jalševu. Ali tamo! Odbor za doček se sastojao od prljave i zamazane gospođe školnikovice i njezinog neljubaznog supruga te «viteza od birse», seoskog notara i fiškala. Oni, dakako, ne žele napredak svog sela, nego, kao i većina Hrvata, gledaju svoju vlastitu korist, a ako se netko istakne, jalni su i žele uspješnu osobu «srezati» na vlastiti nivo (htjela bih vam citirati koji dio toga romana, ali to bi vjerojatno završilo tako da bih citirala čitav roman, toliko mi je drag).
Moja baka je imala jedan primjerak toga romana (izdanje Mladosti, ako se ne varam, a na kraju je bila novela Karanfil s pjesnikova groba), i često puta kada bi me baka čuvala poslije škole, ja sam čitala upravo Branku. Neopisivo sam se razveselila kad sam sad ponovno čitala i shvatila da njezine replike još uvijek znam gotovo napamet, da ih znam dramski odigrati baš onako kako sam to činila kad sam bila dijete.
Baš zbog te uspomene iz djetinjstva (Britanci bi rekli: long trip down the memory lane), Branka je knjiga kojoj ću sve tolerirati – i neuvjerljivost izrazito crno – bijelih likova, i očitu prohrvatsku propagandu, i happy end u maniri najboljih romana Hedwig Courths – Mahler.
Nesumnjivo i vi imate takvu knjigu, koja je vaše djetinjstvo skrenula u nekom sasvim neočekivanom smjeru.
