Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
petak, 27.02.2009.
Nebeski biciklisti Irene Lukšić
Iz izloga najnovijih knjiga moje lokalne knjižnice izabrala sam, između ostalih, i knjigu «Nebeski biciklisti» urednice i prevoditeljice (te svakako i književnice) Irene Lukšić (inače, prvo što mi padne na pamet kad se govori o Ireni Lukšić je lovorikama ovjenčana biblioteka Na tragu klasika izdavačke kuće Disput).
Svidjelo mi se kako Irena Lukšić piše o provinciji u jednom od posljednjih brojeva Vijenca. Sviđaju mi se knjige koje bira i prijevodi koje radi. Ipak, njezina mi se vlastita proza malo manje sviđa (ili radije: možda sam nešto drugo očekivala).
Nebeski biciklisti se događaju u Dugoj Resi krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća, a radnja je iscjepkana između nekoliko djevojčica i dječaka koji žive u istom stambenom naselju. Međutim, uvidjela sam da nije bitno čitam li o onome što se događa Tei, Nataliji, Liz, Ljiljani ili nekoj drugoj djevojčici, sve su one jedna te ista djevojčica koju muče predpubertetski problemi: činjenica da se prijateljice više ne žele družiti s njom, slijepo obožavanje pjevača koje vjerojatno nikad neće vidjeti u stvarnosti, muke po roditeljima (jer neke žene varaju njihovi muževi, neke su žene strastvene alapače, neki su muževi potajni pijanci i javni kartaroši, neki su muževi u partiji, a neke žene žele usluge od njih) i drugi problemi kojih se i sama itekako dobro sjećam iz doba kad sam bila djevojčica u predpubertetu (što je, podsjećam, jako lijepo i precizno opisao Ian McEwan u Okajanju). Međutim, u Nebeskim biciklistima se sve to nekako naslućuje kroz neke priče susjeda koje klofaju tepihe na dvorištu, sve su te priče nešto što su djeca čula kroz odškrinuta vrata, sve je to maglovito, nejasno i nebitno. Nisam skužila niti simboliku činjenice da je Zlatni otok na Mrežnici bio omiljeno «tajno mjesto» djece iz tog stambenog naselja, a zatim je izgorio. Simbolika završetka Doba nevinosti? Ne osobito suptilna u tom slučaju.
Što mi je još išlo na živce? Neprestano referiranje: na Opal sapun za veš, na Plavi vjesnik, na Zvečevo čokolade. Izvukla je Irena Lukšić iz naftalina i neke tekstove popularnih reklama, neke govore političara, neke radijske emisije i neke oglase u novinama (pretpostavljam: vjerodostojne dokumente toga vremena), valjda da bi potkrijepila da se ti događaji događaju baš u to vrijeme. Pomalo previše za moj ukus.
Ipak, ono zbog čega bi valjalo zapamtiti ovu knjigu jest njezin realizam: u stvarnom životu se isto tako ništa ne događa, odnosno – ništa nije konačno, ne postoji jasna crta razgraničenja između jedne i druge životne etape kao što je to u knjizi. Oprostit ćete mi ovu također nesuptilnu metaforu: život je rijeka, a događaji iz knjige su samo neki rukavci i manji tokovi. U životu ima još toliko toga, ali neke stvari, ruku na srce, nisu niti vrijedni zapisivanja. Na dušu Irene Lukšić ide ukoliko je pisala o stvarima nevrijednim zapisivanja.
I još nešto o čemu ovih dana često razmišljam: kako ljudi u nekim slučajevima nisu onakvi kakvima se čine – možda netko nalikuje na nekog probisvijeta koji čitav dan samo sjedi u dvorištu zgrade i karta, ali možda je taj isti zapravo student koji je upravo osvojio nagradu za matematičku teoriju vjerojatnosti do koje je došao na temelju igranja preferansa.
I na kraju konačno priznanje (tko je došao do ovog stadija u tekstu voli Irenu Lukšić i neće pogriješiti to što je uzeo njezinu knjigu u ruke) – ja sam ponekad licemjerni seronja i zaboravljam svoju misao vodilju da ako te knjiga natjera na razmišljanje, ona ima svoju vrijednost. Ova knjiga stoga – ima svoju vrijednost.
Knjigu «Nebeski biciklisti» Irene Lukšić preporučujem:
Nostalgičarima za nekim prošlim političkim režimima (ja sam prekratko živjela u takvom režimu da bih mogla zaključiti nedostaje li mi ili ne). Roditeljima djevojčica u predpubertetu. Dugorešanima, da shvate da i oni konja za trku imaju.
srijeda, 25.02.2009.
U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo
Od jučer mi je to nova mantra, djeluje mi nekako utješno i umirujuće. Možda to ima veze s tim da sam jučer u neka dva sata čitanja zdrobila cijelu knjigu Krešimira Pintarića «U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo». Neki bi moji sugovornici možda rekli da se nedvojbeno radi o rogobatnom i nakaradnom naslovu, ali meni se sviđa njegov ritam (sviđa mi se i kako zvuči Rebeka mrzi kada kokoši trče bez glave. Osječki naslovi vole teći, možda je to zbog blizine Drave).
U svakom slučaju, već sam svjesna da su Krešimira Pintarića neki kritičari doslovce zgazili primjedbama kako to nije visoka proza, kako mu nedostaje je ne sais quoi, neka uglađenost, neka manira… ali briga me. Ja sam se uz ovu knjigu raznježila, nasmijala, poistovjetila sam se s tim likovima…
Ovo je knjiga za nas «normalne» ljude: nas koji smo i koji ćemo jednog dana biti stupovi društva, nas koji smo u normalnim i stabilnim vezama i koji znamo kako katkada naša «normalnost» traži određene žrtve koje oni koji nisu normalni ne moraju prinositi. Ovo je manifest za nas koji živimo na relaciji posao – televizor – krevet i koji se radujemo običnim vikendima (to su oni vikendi kad nema honorarnih zaostataka koji se moraju nadoknađivati). Mi smo ti koji ponekad, ničim izazvani zaključimo da ništa nema nikakvog smisla i koji vrag toliko radimo kad je sve ionako uzalud. Mi smo oni kojima je ponekad užasno teško i jedino što nam onda održava glave na površini jest činjenica da imamo jedno drugo, da se možemo zagrliti i ponavljati neku našu mantru.
«U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo, u tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo, u tvom zagrljaju…»
Új! Akcio!
Nova rubrika – samo ove srijede!
Kome preporučujem «U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo» Krešimira Pintarića Svima nama normalnim ljudima koji smo u dugotrajnim vezama. Mojoj mami, jer će ona to razumjeti. Svojoj prijateljici Željki koja bi voljela čuti da je sve to tako normalno. Mom budućem mužu. Svim nepoznatim ljudima koji se vole smijati činjenicama koje već dugo promatramo, ali ne iz tog kuta gledišta.
nedjelja, 22.02.2009.
Bila u knjižnici...
... riješila se Ilija Dana Simmonsa i dvije knjige Iana McEwana i uzela sljedeće:
- dvije knjige G. K. Chestertona (američki old school pisac krimića, najpoznatiji po liku oca Browna i "čovjeku koji je previše znao")
- Irena Lukšić: Nebeski biciklisti (iz raznih prikaza sam dobila dojam da se radi o nostalgičnoj socijalističkoj prozi, i bila sam u pravu, so far)
- Lydie Salvayre: U društvu sablasti (o ovome pojma nemam, knjiga iznenađenja!)
U svakom slučaju: ne smetajte, ovih dana samo čitam!
petak, 20.02.2009.
Trenutni body count
Ne znam pratite li Algoritmovu Najbiblioteku: to su vam one mekoukoričene knjige većeg formata koje se mogu kupiti i na nekim kioscima, a čiji je broj sad dosegnuo 80 knjiga koje su izašle u toj biblioteci. Kako je i red, prvih deset je izašlo prije nekoliko godina i mogle su se kupiti po 19 kuna. Drugih deset se kupovalo po 29 kuna. Trećih deset po 39 kuna i sve tako do ovih knjiga pod brojevima od 70 do 80 koje koštaju 79 kuna. Imam dojam da se radi o marketinškoj prijevari, ali ne marim: ja sam najveća naivčina kad dođe do kupovine knjiga (oko odjeće, cipela i drugog potrošnog materijala koji kupujem ne možete me prevariti sve da vam o životu ovisi, ali knjige… Tu moja pozornost malo popusti.)
Naslovi koje su algoritmovci objavili u Najbiblioteci su bez iznimke prijevodni, većinom američki, a zastupljeni autori su redom ili dugogodišnji pisci bestsellera kao što su Stephen King i Patricija Cornwell ili su debitanti kojima se otprve zalomilo nešto sjajno, kao što je Steven Hall učinio sa svojim Zapisima o morskom psu.
Da se razumijemo, ne radi se o bogznakakvim literarnim (orkanskim) visovima, ali sve su ove knjige bez iznimke zabavne – krimići, trileri, ljubavne priče, crossoveri između tih žanrova…
U svakom slučaju, sad žurno žurim da ih pribavim i pročitam sve. Jučer sam napravila body count (znate ono kad neki zaluđeni filmofili broje koliko je ubijenih bilo u najkrvavijim akcijskim filmovima? E to je body count!) i zaključila da sam ravno na pola puta. 40 knjiga iz Najbiblioteke sam kupila i pročitala, a 80 ih ima.
No ne odustajem: proteklog vikenda sam pročitala broj 32 – Patriciju Cornwell: Corpus delicti (drugi slučaj doktorice Kay Scarpetta, već slavne forenzične patologinje), a sad čitam broj 55 - također autoricu Patriciju Cornwell, ali knjigu U opasnosti, koja se ne nalazi unutar spomenute serije o doktorici Kay Scarpetta).
Ovim putem bih također željela prenijeti jednu poruku:
Dragi Algoritme,
ti ne znaš mene, ali ja tebe jako dobro poznajem. Velika sam obožavateljica tvog lika i djela pa mislim da bi moja vjernost i činjenica da imam izrazito umiljatu narav morala biti prikladno nagrađena. Nagrada bi, mislim, trebala biti u skladu s tvojom popularnošću: predlažem da to budu primjerci knjiga iz Najbiblioteke. Fale mi sljedeći brojevi: 6, 11, 14, 15, 17, 18, 21, 25, 34, 35, 37, 39, 40, 42, 45, 48, 50, 51, 52, 53, 54, 56, 61, 62, 63, 64, 65, 66, 67, 68, 69, 71, 72, 73, 75, 76, 77, 78, 79 i 80.
Unaprijed zahvalna,
Miss Bookeraj
srijeda, 18.02.2009.
Kalahari škola strojopisa za muškarce
Sigurno sam već nebrojeno puta na ovom blogu napisala koliko volim Alexandera McCall Smitha i sve što je napisao (sviđa mi se što je danas mainstream toliko širok pojam da i unutar njega svatko može naći nešto za sebe. Ne moraš niti biti superalternativan i čitati samo ono što je izašlo u nakladama od dva primjerka niti to što nisi superalternativan nužno mora značiti da si dužan čitati samo chick – lit). McCall Smithovo djelo je za mene upravo takvo: pripada mainstreamu, nekoj srednjoj struji, intelektualno je pristupačno svim čitateljima na svim stupnjevima čitateljskog iskustva, a s druge strane ima svoju posebnost i nije «kalupaška» književnost . Jedan od takvih autora za mene je i Louis de Bernieres sa svojim latinoameričkim ciklusom i poludječjim romanom o Crvenom psu (upravo ta diferenciranost mainstreama je nešto što Hrvatima ne ide baš najbolje – kod nas je sve ili visoka književnost ili je smeće. S tim da je i tzv. visoka književnost visoka samo zato što je pompozna i dosadna).
Evo i za štrebere nešto o Alexandru McCall Smithu nešto s korica posljednje kod nas objavljene knjige o botsvanskoj detektivki Mme Prescious Ramotswe, vlasnici Prve damske detektivske agencije, inače naslovljene kao Kalahari škola strojopisa za muškarce. McCall Smith je inače profesor prava na sveučilištu u Edinburghu. Rođen je u današnjem Zimbabveu, a živio je i u Botsvani koju dobro poznaje (stoga je i radnja ove serije knjiga koja je započela Prvom damskom detektivskom agencijom, a nastavila se Žirafinim suzama, Moralkom za ljepotice i Kalahari školom strojopisa za muškarce, odvija u Botsvani). McCall Smith je autor više od pedeset knjiga, od kojih su neke stručne publikacije (poput Kaznenog zakona Botsvane i Forenzičnih aspekata sna), a druge su dječje pripovjetke, kriminalistički romani te pripovjetke o ekscentričnim austrijskim profesorima i priče o Africi. Oženjen je i otac je dvjema kćerima, a u slobodno vrijeme (ako ga nakon ovoliko objavljenih knjiga još uvijek ima) svira fagot u orkestru koji se zove «Jako loš orkestar».
Zašto ja tako volim seriju knjiga o afričkoj detektivki Prescious Ramotswe? Nekoliko je razloga:
- zato što nisam sigurna je li to dječja knjiga ili knjiga za odrasle (poput Crvenog psa Louisa de Bernieresa također. Poput Malog princa.)
- zato što su likovi egzotični i simpatični: Prescios Ramotswe je punašna, ali oduvijek je cijenila temeljitije žene, jer su mršavice bezveze; njezin je zaručnik gospodin Matekoni previše dobrodušan za svoje vlastito dobro; njezina suradnica Mma Makutsi je izrazito ambiciozna i ima «uličnu inteligenciju»; svi ostali su jednostavno preslatki i predragi
- osjećam se dobro dok čitam takvu knjigu: u njoj nema seksa, nema pretjerano mnogo loših događaja (i za njih se njihovi počinitelji većinom gorko kaju), pa možda i nije realna niti utemeljena na stvarnosti, ali me zato ispunjava nekom nadom da bi svijet, kad bi bio sastavljen od ovakvih ljudi, možda ipak bio malo bolje mjesto
Evo što kažu neki drugi čitatelji i kritičari:
«Kalahari škola strojopisa za muškarce jednostavno je neodoljivo šarmantna… Privlačnost ove i drugih knjiga o Mma Ramotswe krije se u pristojnosti, zdravom razumu i dobroćudnom humoru kojima su prožete.» (Chicago Sun Times)
«Knjige koje piše Alexander McCall Smith zbilja su super i dok ih čitate, čini vam se da ljudi mogu živjeti smislenim životom. Toplo vam ih preporučam ako volite biti sretni.» (Flea iz Red Hot Chilli Peppers)
ponedjeljak, 16.02.2009.
Kako nam ide zdravstvena reforma? Ma ooodlično!
U subotu prije dva tjedna ispala mi je plomba. Kako sam već mjesecima htjela prebaciti karton kod drugog zubara jer je moja «po sili zakona» zubarica notorna alkoholičarka, ovo je bila prava prilika. Nazovem novu zubaricu koju sam izabrala, na što mi ona kaže kako proces prijenosa kartona traje tri tjedna i da se radi hitnog slučaja kao što je ispadanje plombe moram obratiti još uvijek svojoj staroj zubarici.
Stara zubarica (a. k. a. notorna alkoholičarka) me mogla primiti tek u srijedu. Prvo uopće nije vidjela u čemu je problem dok joj nisam (skoro) prstom pokazala. Nakon toga mi je popravljala zub pridržavajući se za mene. Kad se odmakla da se ustanem, morala se malo prisloniti i o ormarić.
Ni 24 sata kasnije plomba mi je ponovno ispala. Ju – huuu! Živjelo naše zdravstvo i ova zdravstvena reforma koja, kako kaže ministar Darko Milinović, ide glatko ko pingvin po santi leda.
Ignorirajući ovaj put rupu u zubu, utekla sam se čitanju, a gdje ćeš prikladniju knjigu koja govori o zdravlju od Kishonove «Kućne apoteke za zdrave». Teza je sljedeća: ljudi se vole družiti samo s ljudima koji su zdravi, ali neprestano kakaju da ih nešto boli. Ljudi ne vole ljude koji su zdravi i koji u javnosti tvrde da su zdravi i da je sve okej. Ljudi također ne vole niti provoditi vrijeme s ljudima koji su doista bolesni. Znači, ukoliko želite imati što više prijatelja, pravite se da su vam upravo dijagnosticirali bubrežne kamence. Tako je barem napravio Kishon. Drugi korak vašeg dijaboličnog plana svakako mora biti da se pobrinete da nikako doista ne obolite od bubrežnih kamenaca.
Kishonove opservacije o zdravlju, zdravstvu i zdravstvenom osiguranju kao da su ispale iz ove hrvatske zdravstvene reforme. Vjerujem da bismo mi svi trebali biti toliko uviđavni pa se razboljeti samo onda kad to najviše odgovara doktorima i medicinskim sestrama, ali eto – čovjek je bezobrazno biće sklono inatu prema plemenitim namjerama državnih službi.
četvrtak, 12.02.2009.
Uživajte u bizarnom indijskom humoru s Khushwantom Singhom
Khushwant Singh je ugledni indijski romanopisac i novinar. Rođen 2. veljače 1915. godine u indijskoj pokrajini Punjab (sad dio Pakistana), postao je popularan zbog svoje kolumne „With Malice Towards One and All“ koju prenosi nekoliko indijskih novina. Njegovo pismo karakterizira njegov sekularizam, humor i izražena ljubav prema poeziji. Njegove literarne usporedbe Zapadnjaka i Indijaca često su obojene ironičnim bojama. Singh je bio urednik mnogih književnih i news – časopisa i novina.
Promatrajući njegovu književnu karijeru, dalo bi se zaključiti da se radi o indijskom Ephraimu Kishonu, jer je i Singh, kao i Kishon, po struci pravnik.
Iako je pisao i ozbiljnu prozu, ja sam za ovu prigodu naletjela na Khushwant Singh' s Joke Book (Knjiga šala i viceva), i to u engleskom izdanju, u .pdf formatu (ukoliko ste vični čitanju na engleskom i želite i sami virnuti u tu kratku knjižicu, javite mi se mailom pa vam pošaljem). Neke od meni najzgodnijih sam prevela.
Najbolja mi je priča o stvaranju čovjeka:
„Bog stvori mazgu i reče joj: Ti ćeš biti mazga, radit ćeš neprestano od zore do mraka i vući ćeš teške terete na svojim leđima. Jest ćeš travu i nećeš biti pametna. Živjet ćeš 50 godina. Na to mu mazga odvrati: Živjeti tako 50 godina bilo bi previše. Molim, te, Bože, ne daj mi da živim dulje od 20 godina. I tako je i bilo.
Tada Bog stvori psa i reče mu: ti ćeš bdjeti nad imovinom i životom čovjeka i bit ćeš mu najbolji prijatelj. Jest ćeš ostatke s njegova stola i živjet ćeš 25 godina. Na to pas odgovori: Bože, živjeti 25 godina kao pas bilo bi previše. Bože, ne daj mi da živim dulje od 10 godina. I tako je i bilo.
Bog tada stvori majmuna i reče mu: Ti si majmun – ljuljat ćeš se od drveta do drveta i ponašati se kao idiot. Bit ćeš smiješan i živjet ćeš 20 godina. Na to, dakako, majmun odvrati: Živjeti 20 godina kao klaun bi bilo previše. Bože, ne daj mi više od 10 godina. Tako je i bilo.
Nakon toga, Bog stvori čovjeka i reče mu: ti si čovjek. Bit ćeš jedino racionalno biće na kugli zemaljskoj. Koristit ćeš svoju inteligenciju kao gospodar svim drugim bićima na svijetu. Gospodarit ćeš zemljom i živjeti 20 godina. Na to čovjek odgovori: Bože, biti čovjek samo 20 godina bi bilo premalo. Molim te, Bože, daj mi onih 30 godina koje je odbila mazga, 15 godina koje je odbio pas i 10 godina koje je odbio majmun. Tako je i bilo.
I tako, od ostvarenja ove čovječje molbe, ljudski život izgleda ovako: on živi svojih prvih 20 godina kao čovjek, bez ijedne brige na svijetu. Nakon toga se oženi i ima djecu, pa mora raditi kao mazga da bi ih uzdržavao idućih 30 godina. Nakon toga, idućih 15 godina on vodi pseći život čuvajući kuću i jedući ostatke sa stola koje su mu ostavila djeca. Na kraju, u posljednjih 10 godina svog života čovjek živi kao majmun, zabavljajući svoje unuke ponašajući se kao idiot. I tako je bilo sve od tada.
I Indijci svoje Muju, Hasu i Sulju za trku imaju. Samo, oni se u indijskoj verziji zovu: Santa, Banta i Ram Lai.
Tako se jednog dana sretoše Santa i Banta na seoskoj cesti. Santa je na leđima nosio veliku torbu.
- Pozdrav, Santa – reče Banta – Što nosiš u toj torbi?
- Piliće – odvrati Santa.
- Ajde ako pogodim koliko pilića nosiš u torbi, dat ćeš mi jednog? – upita Banta.
- Ako pogodiš, možeš dobiti oba.
- OK, reče Santa – je li točan odgovor pet?
Jednom tako Santa reče Banti kako su izmislili novu vrstu kompjutora koji se ponaša kao ljudska bića. Svaki put kad napravi pogrešku, on krivnju svaljuje na druge kompjutore.
Urednik jednih novina jednom je napisao: Ne budite iznenađeni ukoliko u ovom uredničkom uvodniku naiđete na pogreške. Mi, naime, objavljujemo ponešto za svakoga, pa tako i za one koji u svemu vole pronalaziti greške.
Čovjek je vidio epitaf na nadgrobnom spomeniku koji je glasio: Ovdje leži pošten čovjek i političar. Sramota – usklikne čovjek – dvojica u jednom grobu!
Trojica su se prijavila za posao detektiva: Židov, Talijan i Indijac. Kapetan je odlučio svakom kandidatu postaviti isto pitanje. Kad je na razgovor došao Židov, kapetan ga je pitao tko je ubio Isusa Krista, a Židov je odgovorio: Rimljani su ubili Krista. Kad je isto pitanje postavio Talijanu, on je odgovorio: Židovi su ubili Krista. Međutim, kad je isto pitanje postavio Indijcu, on je prvo dugo razmišljao, a zatim je zamolio može li poći kući i još malo razmisliti, na što je kapetan pristao pod uvjetom da mu sutra javi svoj odgovor.
Kad je Indijac došao kući, supruga ga je upitala kako je prošao razgovor, na što je on odvratio: Odlično, dobio sam posao i već sam dobio zadatak da istražim jedno ubojstvo!
Kad sam ja bio dječak, žalio se frustrirani otac Indijac, mene su za kaznu slali u sobu i nisam se smio igrati s prijateljima. Ali moj sin u svojoj sobi ima televizor, telefon, kompjutor i CD player da mu ne bude dosadno dok je u kazni.
- I, kako ga onda kažnjavaš? – upita ga prijatelj.
- Pošaljem ga u moju sobu!
Banta i Ram Lai su radili na krovu, kad se Banta oklizne i padne s krova. Ram Lai se nagne i zazove ga – Banta, jesi li živ ili mrtav?
- Živ sam – zastenje Banta.
- Ti si lažljivac, reče mu Ram Lai – nitko ne bi preživio pad s krova. Ne znam trebam li ti vjerovati ili ne.
- Onda mora da sam mrtav – reče Banta – jer se ti ne bi usudio nazvati me lažljivcem da sam još uvijek živ!
Iz ovoga smo izvukli dvije pouke:
1. smijeh je univerzalan lijek i cijeli se svijet smije sličnim, ako već ne istim stvarima
2. ja nikako ne bih smjela pričati viceve, ne ide mi
utorak, 10.02.2009.
Što se događa kad ljudi ne čitaju
Ovaj sam članak našla na jednom srpskom news – portalu, ali vjerujem da bi se ista stvar mogla iščitati i na hrvatskom webu. Ako želite saznati kako je „Ana Karenjina žešće dobra riba“, kliknite ovdje.
Kaže članak da je zabrinjavajući podatak kako samo 4 posto mladih u Srbiji doista čita lektire (ili bilo što drugo). Mladi danas smatraju da su knjige teret, a da su Andrić, Tolstoj, Dostojevski i drugi klasični pisci obični dosadnjakovići na koje ne bi trebalo gubiti vrijeme. Klince se danas na čitanje ne može natjerati čak ni lošim ocjenama.
Zato se i može dogoditi sljedeće: klinci na internetu svojim prijateljima prepričavaju lektire, a u njihovim verzijama se onda doista može dogoditi da je Čiča Goriot „ćale penzos koji ima dvije kćerke koje ga ne poštuju ni dva posto jer misle da je ljak – se. On sve što ima šteka i daje njima, a njima nikad dosta. Na kraju, kad nije imao odakle da im nabavi pare, on pukne i rikne.“
Zato se i može dogoditi da je najbolje što se može reći o Prokletoj avliji jest „Knjiga je kratka, tako da nije baš najpodesnija za potpalu, ali bi bila idealna kao podupirač za frižider ili šporet.“
Zato Romeo i Julija i jesu samo obični „žabari iz Verone“. U Ratu i miru se događa sljedeće: „ima i neke ribe, žurke, žvaću nešto, njesra sve vrijeme.“
Klinci koji su osam do deset godina mlađi od mene postaju idioti. Moroni najgore vrste koji nisu u stanju složiti običnu rečenicu, nisu u stanju komunicirati izvan ograničene forme internetskog i SMS – komuniciranja. To su ljudi koji će sutra pisati vrlo loša poslovna pisma (kakvima se ja smijem svaki put kad ih dobijem), to su osobe koje neće znati uputiti pismenu molbu, zahvalu, zahtjev, uputu, memorandum, narudžbu, žalbu ili neko drugo pismeno. Civiliziran svijet se danas smije seljacima koji komuniciraju „onako kako su navikli“, neovisno o tome u kojoj se društvenoj prigodi nalaze.
Uvijek mi je služilo na čast to što se bez obzira na stupanj svog obrazovanja i svoj materijalni status ne moram sramiti ni pred kim: dovoljno sam načitana da mogu parirati i sveučilišnim profesorima u upućenom razgovoru i dovoljno odgojena da to mogu učiniti na način koji se pristoji toj prigodi. Boravila sam i u hotelima s pet zvjezdica, u stranim državama i kulturama i nigdje se nisam osramotila. Hoće li današnji klinci to moći reći ili će sve postati jedna divna velika zbrka nekulture, neznanja i bezgraničnih mogućnosti manipulacije?
Zato gnjavim s tim čitanjem (jasno, osim što je to meni ludo zabavno i nadam se da će biti i vama). Zato što je čitanje = obrazovanje = dobar ukus = razvoj i osobni napredak. Zato što kad bi svi ti klinci koji danas gube vrijeme u trgovačkim centrima i na mjestima gdje trešte cajke pročitali barem deset knjiga godišnje shvatili da život može biti i drugačiji nego ova naša učmala bara zatucanosti, agresije i zaostalosti. Poželjeli bi više i bolje za sebe i svoju djecu, kao što to želim i ja.
A možda bih i ja bila sretnija da ne znam za bolje.
nedjelja, 08.02.2009.
Kako okajati grijeh iz neznanja?
U posljednjih sam nekoliko dana privela kraju čitanje romana „Okajanje“ (u izvorniku: „Atonement“) autora Iana McEwana kome sam se prikrpila sve dok ga sasvim ne skužim.
Ova je knjiga, recimo, sasvim drugačija i od „Amsterdama“ i od „Subote“ koje sam također čitala. Ova je knjiga, recimo, smještena u drugačiji povijesni okvir. Prva je polovina 20. stoljeća u Velikoj Britaniji. Drugi svjetski rat je tek daleki nagovještaj. Velika seoska kuća. Sluškinjin sin i gospodareva kći (vi spojite točkice). Međutim, u svemu se tome događa jedna velika tragedija (a ne komedija) zabune i sve ode kvragu.
Drugi dio opisuje kako rat preživljava sluškinjin sin, negdje u bespućima francuske unutrašnjosti.
Treći dio posvećen je tome kako svoju grižnju savjesti okajava najveća grješnica čiji je grijeh doveo do rastanka mladih ljubavnika.
I naravno – četvrti dio je kraj stoljeća: kako je to kad imaš milijun godina i gledaš unatrag na svoj život. (to je ono što je lijepo kod knjiga, ja uopće ne znam kako je to imati 77 godina, ali zbog nekih knjiga, to si sad mogu zamisliti, mogu se uživjeti u to).
Opis ove knjige nastavit ću vam u kategorijama „zanimljivo“ i „dosadno“. Ono što je zanimljivo, to su likovi (o kojima nešto malo više kasnije), a ono što je dosadno su dosadni opisi krajolika, prirode, kuće, jezera, otočnog hrama (koje sam sve bez imalo stida ili grižnje savjesti sa svoje strane – preskakala!)
„Velika grješnica“ nosi ime Briony – djevojčica od 13 godina, koja upravo ulazi u osobito bolan pubertet, koji nije onakav kakvog možemo pročitati kod Salingera („Lovac u žitu“) ili Belle Bathurst („Nešto posebno“ – zašto mi je ona sad pala na pamet? Bit će zbog lokacije „engleska pastorala“), već onaj koji se očituje kroz neprestani nemir i osjećaj da tu, u toj koži, to nisi ti. Jako se dobro sjećam tog osjećaja iz svog predpuberteta (ali onda ga ni za glavu nisam mogla prepoznati niti opisati), i ovih ga dana viđam kod nekih svojih mlađih rođakinja (pa mi je čitanje onog prvog dijela bio deja vu, zgodna dvojbena koincidencija).
Trpljenik je u tom romanu Robbie Turner „sluškinjin sin“ – pomalo me podsjetio na „renesansnog čovjeka“ – bavi se vrtlarstvom, nakon književnosti bi volio studirati medicinu i njegova je soba svetište započetih projekata. Zato sam se i upitala je li on doista „renesansni čovjek“ ili čovjek koji se ne može izdefinirati niti ičemu ozbiljno posvetiti (to je vidljivo također iz opisa njegove sobe). Bojim se da sam i sama ponekad takva: zanima me milijun stvari, ali jesam li se ikojoj od njih dovoljno posvetila? Na drugoj godini faksa istraživala sam korupciju, na trećoj međunarodno pravo mora (slučaj Piranskog zaljeva) i humanitarno pravo, cijelo to vrijeme mi se lagano provlačila tema glazbe i knjiga, pisanja i još nekih drugih sitnica.
Uostalom, ima li se čovjek PRAVO posvetiti bilo čemu kad ima toliko zanimljivih stvari na svijetu? Ruku na srce, sreća je jedino što sve to vrijeme koje sam provela skačući s jedne teme svog interesa na drugu (kano leptirić) nisam provela zagledana u vlastiti pupak (kao neki ljudi koje poznajem, ni danas, deset godina nakon puberteta nisu našli za shodno izaći iz njega – pubertet mi se tradicionalno čini kao razdoblje samopromatranja). Od takvih su gori samo oni koji prođu kroz život nesvjesni sebe (i posredno – svega oko sebe).
Hvala Bogu da nisam takva!
srijeda, 04.02.2009.
Kad već govorimo o čitanju…
… da vas prosvijetlim i glede toga što u narednim tjednima imam na lageru za dovršavanje. Osim već spomenute knjige Okajanje Iana McEwana, jasno.
- uzela sam i Olympos Dana Simmonsa, pošto sam već čitala Ilij na koji se Olympos neposredno nastavlja; ovaj put ću se usuditi čitati u izvorniku, na engleskom jeziku
- Vodič kroz galaksiju za autostopere Douglasa Adamsa je remek – djelo montipajtonovskog humora; uzela sam ga čitati, pa odustala zbog prečih čitateljskih obveza
- Onaj Zvonik Williama Goldinga mi stoji od prošle godine, već me sramota
Što vi čitate ovih dana? Čitate li nešto?
ponedjeljak, 02.02.2009.
Bijah u Amsterdamu... I vratila sam se. Iako neki i nisu.
Posljednja konstatacija odnosi se prvenstveno na Clivea Linleya i Vernona Hallidaya, dvojicu ostarjelih ljubavnika Molly Lane u romanu «Amsterdam» Iana McEwana koji sam čitala «po zadatku» - za online book – klub koji upravo doživljava svoje prvo izdanje na forumu portala Knjizevnost.org
No da vam ne odajem sve što je bilo, samo ću vam reći da se radi o pitanju života i smrti, o strahu od teške bolesti i gubitka pamćenja, o svemu što čovjeka muči kad dosegne sredovječnost i kad svi navedeni strahovi postanu bliži i izgledniji glede svoga ostvarenja.
Naravno, kako me sad uhvatila volja za praćenje Iana McEwana, iduće ću uhvatiti čitati i Atonement (Okajanje), pa ću vam u dogledno vrijeme i za tu knjigu telegrafski javiti je li čemu.
(Kako već rekoh jednom – nekad pišeš, a nekad čitaš. Nekad izlažeš svoja iskustva, a nekad ih akumuliraš. Sad je vrijeme za akumulaciju pročitanog.)
