Sigurno sam već nebrojeno puta na ovom blogu napisala koliko volim Alexandera McCall Smitha i sve što je napisao (sviđa mi se što je danas mainstream toliko širok pojam da i unutar njega svatko može naći nešto za sebe. Ne moraš niti biti superalternativan i čitati samo ono što je izašlo u nakladama od dva primjerka niti to što nisi superalternativan nužno mora značiti da si dužan čitati samo chick – lit). McCall Smithovo djelo je za mene upravo takvo: pripada mainstreamu, nekoj srednjoj struji, intelektualno je pristupačno svim čitateljima na svim stupnjevima čitateljskog iskustva, a s druge strane ima svoju posebnost i nije «kalupaška» književnost . Jedan od takvih autora za mene je i Louis de Bernieres sa svojim latinoameričkim ciklusom i poludječjim romanom o Crvenom psu (upravo ta diferenciranost mainstreama je nešto što Hrvatima ne ide baš najbolje – kod nas je sve ili visoka književnost ili je smeće. S tim da je i tzv. visoka književnost visoka samo zato što je pompozna i dosadna).
Evo i za štrebere nešto o Alexandru McCall Smithu nešto s korica posljednje kod nas objavljene knjige o botsvanskoj detektivki Mme Prescious Ramotswe, vlasnici Prve damske detektivske agencije, inače naslovljene kao Kalahari škola strojopisa za muškarce. McCall Smith je inače profesor prava na sveučilištu u Edinburghu. Rođen je u današnjem Zimbabveu, a živio je i u Botsvani koju dobro poznaje (stoga je i radnja ove serije knjiga koja je započela Prvom damskom detektivskom agencijom, a nastavila se Žirafinim suzama, Moralkom za ljepotice i Kalahari školom strojopisa za muškarce, odvija u Botsvani). McCall Smith je autor više od pedeset knjiga, od kojih su neke stručne publikacije (poput Kaznenog zakona Botsvane i Forenzičnih aspekata sna), a druge su dječje pripovjetke, kriminalistički romani te pripovjetke o ekscentričnim austrijskim profesorima i priče o Africi. Oženjen je i otac je dvjema kćerima, a u slobodno vrijeme (ako ga nakon ovoliko objavljenih knjiga još uvijek ima) svira fagot u orkestru koji se zove «Jako loš orkestar».
Zašto ja tako volim seriju knjiga o afričkoj detektivki Prescious Ramotswe? Nekoliko je razloga:
- zato što nisam sigurna je li to dječja knjiga ili knjiga za odrasle (poput Crvenog psa Louisa de Bernieresa također. Poput Malog princa.)
- zato što su likovi egzotični i simpatični: Prescios Ramotswe je punašna, ali oduvijek je cijenila temeljitije žene, jer su mršavice bezveze; njezin je zaručnik gospodin Matekoni previše dobrodušan za svoje vlastito dobro; njezina suradnica Mma Makutsi je izrazito ambiciozna i ima «uličnu inteligenciju»; svi ostali su jednostavno preslatki i predragi
- osjećam se dobro dok čitam takvu knjigu: u njoj nema seksa, nema pretjerano mnogo loših događaja (i za njih se njihovi počinitelji većinom gorko kaju), pa možda i nije realna niti utemeljena na stvarnosti, ali me zato ispunjava nekom nadom da bi svijet, kad bi bio sastavljen od ovakvih ljudi, možda ipak bio malo bolje mjesto
Evo što kažu neki drugi čitatelji i kritičari:
«Kalahari škola strojopisa za muškarce jednostavno je neodoljivo šarmantna… Privlačnost ove i drugih knjiga o Mma Ramotswe krije se u pristojnosti, zdravom razumu i dobroćudnom humoru kojima su prožete.» (Chicago Sun Times)
«Knjige koje piše Alexander McCall Smith zbilja su super i dok ih čitate, čini vam se da ljudi mogu živjeti smislenim životom. Toplo vam ih preporučam ako volite biti sretni.» (Flea iz Red Hot Chilli Peppers)
Post je objavljen 18.02.2009. u 14:56 sati.