Ovaj sam članak našla na jednom srpskom news – portalu, ali vjerujem da bi se ista stvar mogla iščitati i na hrvatskom webu. Ako želite saznati kako je „Ana Karenjina žešće dobra riba“, kliknite ovdje.
Kaže članak da je zabrinjavajući podatak kako samo 4 posto mladih u Srbiji doista čita lektire (ili bilo što drugo). Mladi danas smatraju da su knjige teret, a da su Andrić, Tolstoj, Dostojevski i drugi klasični pisci obični dosadnjakovići na koje ne bi trebalo gubiti vrijeme. Klince se danas na čitanje ne može natjerati čak ni lošim ocjenama.
Zato se i može dogoditi sljedeće: klinci na internetu svojim prijateljima prepričavaju lektire, a u njihovim verzijama se onda doista može dogoditi da je Čiča Goriot „ćale penzos koji ima dvije kćerke koje ga ne poštuju ni dva posto jer misle da je ljak – se. On sve što ima šteka i daje njima, a njima nikad dosta. Na kraju, kad nije imao odakle da im nabavi pare, on pukne i rikne.“
Zato se i može dogoditi da je najbolje što se može reći o Prokletoj avliji jest „Knjiga je kratka, tako da nije baš najpodesnija za potpalu, ali bi bila idealna kao podupirač za frižider ili šporet.“
Zato Romeo i Julija i jesu samo obični „žabari iz Verone“. U Ratu i miru se događa sljedeće: „ima i neke ribe, žurke, žvaću nešto, njesra sve vrijeme.“
Klinci koji su osam do deset godina mlađi od mene postaju idioti. Moroni najgore vrste koji nisu u stanju složiti običnu rečenicu, nisu u stanju komunicirati izvan ograničene forme internetskog i SMS – komuniciranja. To su ljudi koji će sutra pisati vrlo loša poslovna pisma (kakvima se ja smijem svaki put kad ih dobijem), to su osobe koje neće znati uputiti pismenu molbu, zahvalu, zahtjev, uputu, memorandum, narudžbu, žalbu ili neko drugo pismeno. Civiliziran svijet se danas smije seljacima koji komuniciraju „onako kako su navikli“, neovisno o tome u kojoj se društvenoj prigodi nalaze.
Uvijek mi je služilo na čast to što se bez obzira na stupanj svog obrazovanja i svoj materijalni status ne moram sramiti ni pred kim: dovoljno sam načitana da mogu parirati i sveučilišnim profesorima u upućenom razgovoru i dovoljno odgojena da to mogu učiniti na način koji se pristoji toj prigodi. Boravila sam i u hotelima s pet zvjezdica, u stranim državama i kulturama i nigdje se nisam osramotila. Hoće li današnji klinci to moći reći ili će sve postati jedna divna velika zbrka nekulture, neznanja i bezgraničnih mogućnosti manipulacije?
Zato gnjavim s tim čitanjem (jasno, osim što je to meni ludo zabavno i nadam se da će biti i vama). Zato što je čitanje = obrazovanje = dobar ukus = razvoj i osobni napredak. Zato što kad bi svi ti klinci koji danas gube vrijeme u trgovačkim centrima i na mjestima gdje trešte cajke pročitali barem deset knjiga godišnje shvatili da život može biti i drugačiji nego ova naša učmala bara zatucanosti, agresije i zaostalosti. Poželjeli bi više i bolje za sebe i svoju djecu, kao što to želim i ja.
A možda bih i ja bila sretnija da ne znam za bolje.
Post je objavljen 10.02.2009. u 18:57 sati.