Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
petak, 27.02.2009.
Nebeski biciklisti Irene Lukšić
Iz izloga najnovijih knjiga moje lokalne knjižnice izabrala sam, između ostalih, i knjigu «Nebeski biciklisti» urednice i prevoditeljice (te svakako i književnice) Irene Lukšić (inače, prvo što mi padne na pamet kad se govori o Ireni Lukšić je lovorikama ovjenčana biblioteka Na tragu klasika izdavačke kuće Disput).
Svidjelo mi se kako Irena Lukšić piše o provinciji u jednom od posljednjih brojeva Vijenca. Sviđaju mi se knjige koje bira i prijevodi koje radi. Ipak, njezina mi se vlastita proza malo manje sviđa (ili radije: možda sam nešto drugo očekivala).
Nebeski biciklisti se događaju u Dugoj Resi krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća, a radnja je iscjepkana između nekoliko djevojčica i dječaka koji žive u istom stambenom naselju. Međutim, uvidjela sam da nije bitno čitam li o onome što se događa Tei, Nataliji, Liz, Ljiljani ili nekoj drugoj djevojčici, sve su one jedna te ista djevojčica koju muče predpubertetski problemi: činjenica da se prijateljice više ne žele družiti s njom, slijepo obožavanje pjevača koje vjerojatno nikad neće vidjeti u stvarnosti, muke po roditeljima (jer neke žene varaju njihovi muževi, neke su žene strastvene alapače, neki su muževi potajni pijanci i javni kartaroši, neki su muževi u partiji, a neke žene žele usluge od njih) i drugi problemi kojih se i sama itekako dobro sjećam iz doba kad sam bila djevojčica u predpubertetu (što je, podsjećam, jako lijepo i precizno opisao Ian McEwan u Okajanju). Međutim, u Nebeskim biciklistima se sve to nekako naslućuje kroz neke priče susjeda koje klofaju tepihe na dvorištu, sve su te priče nešto što su djeca čula kroz odškrinuta vrata, sve je to maglovito, nejasno i nebitno. Nisam skužila niti simboliku činjenice da je Zlatni otok na Mrežnici bio omiljeno «tajno mjesto» djece iz tog stambenog naselja, a zatim je izgorio. Simbolika završetka Doba nevinosti? Ne osobito suptilna u tom slučaju.
Što mi je još išlo na živce? Neprestano referiranje: na Opal sapun za veš, na Plavi vjesnik, na Zvečevo čokolade. Izvukla je Irena Lukšić iz naftalina i neke tekstove popularnih reklama, neke govore političara, neke radijske emisije i neke oglase u novinama (pretpostavljam: vjerodostojne dokumente toga vremena), valjda da bi potkrijepila da se ti događaji događaju baš u to vrijeme. Pomalo previše za moj ukus.
Ipak, ono zbog čega bi valjalo zapamtiti ovu knjigu jest njezin realizam: u stvarnom životu se isto tako ništa ne događa, odnosno – ništa nije konačno, ne postoji jasna crta razgraničenja između jedne i druge životne etape kao što je to u knjizi. Oprostit ćete mi ovu također nesuptilnu metaforu: život je rijeka, a događaji iz knjige su samo neki rukavci i manji tokovi. U životu ima još toliko toga, ali neke stvari, ruku na srce, nisu niti vrijedni zapisivanja. Na dušu Irene Lukšić ide ukoliko je pisala o stvarima nevrijednim zapisivanja.
I još nešto o čemu ovih dana često razmišljam: kako ljudi u nekim slučajevima nisu onakvi kakvima se čine – možda netko nalikuje na nekog probisvijeta koji čitav dan samo sjedi u dvorištu zgrade i karta, ali možda je taj isti zapravo student koji je upravo osvojio nagradu za matematičku teoriju vjerojatnosti do koje je došao na temelju igranja preferansa.
I na kraju konačno priznanje (tko je došao do ovog stadija u tekstu voli Irenu Lukšić i neće pogriješiti to što je uzeo njezinu knjigu u ruke) – ja sam ponekad licemjerni seronja i zaboravljam svoju misao vodilju da ako te knjiga natjera na razmišljanje, ona ima svoju vrijednost. Ova knjiga stoga – ima svoju vrijednost.
Knjigu «Nebeski biciklisti» Irene Lukšić preporučujem:
Nostalgičarima za nekim prošlim političkim režimima (ja sam prekratko živjela u takvom režimu da bih mogla zaključiti nedostaje li mi ili ne). Roditeljima djevojčica u predpubertetu. Dugorešanima, da shvate da i oni konja za trku imaju.
