U posljednjih sam nekoliko dana privela kraju čitanje romana „Okajanje“ (u izvorniku: „Atonement“) autora Iana McEwana kome sam se prikrpila sve dok ga sasvim ne skužim.
Ova je knjiga, recimo, sasvim drugačija i od „Amsterdama“ i od „Subote“ koje sam također čitala. Ova je knjiga, recimo, smještena u drugačiji povijesni okvir. Prva je polovina 20. stoljeća u Velikoj Britaniji. Drugi svjetski rat je tek daleki nagovještaj. Velika seoska kuća. Sluškinjin sin i gospodareva kći (vi spojite točkice). Međutim, u svemu se tome događa jedna velika tragedija (a ne komedija) zabune i sve ode kvragu.
Drugi dio opisuje kako rat preživljava sluškinjin sin, negdje u bespućima francuske unutrašnjosti.
Treći dio posvećen je tome kako svoju grižnju savjesti okajava najveća grješnica čiji je grijeh doveo do rastanka mladih ljubavnika.
I naravno – četvrti dio je kraj stoljeća: kako je to kad imaš milijun godina i gledaš unatrag na svoj život. (to je ono što je lijepo kod knjiga, ja uopće ne znam kako je to imati 77 godina, ali zbog nekih knjiga, to si sad mogu zamisliti, mogu se uživjeti u to).
Opis ove knjige nastavit ću vam u kategorijama „zanimljivo“ i „dosadno“. Ono što je zanimljivo, to su likovi (o kojima nešto malo više kasnije), a ono što je dosadno su dosadni opisi krajolika, prirode, kuće, jezera, otočnog hrama (koje sam sve bez imalo stida ili grižnje savjesti sa svoje strane – preskakala!)
„Velika grješnica“ nosi ime Briony – djevojčica od 13 godina, koja upravo ulazi u osobito bolan pubertet, koji nije onakav kakvog možemo pročitati kod Salingera („Lovac u žitu“) ili Belle Bathurst („Nešto posebno“ – zašto mi je ona sad pala na pamet? Bit će zbog lokacije „engleska pastorala“), već onaj koji se očituje kroz neprestani nemir i osjećaj da tu, u toj koži, to nisi ti. Jako se dobro sjećam tog osjećaja iz svog predpuberteta (ali onda ga ni za glavu nisam mogla prepoznati niti opisati), i ovih ga dana viđam kod nekih svojih mlađih rođakinja (pa mi je čitanje onog prvog dijela bio deja vu, zgodna dvojbena koincidencija).
Trpljenik je u tom romanu Robbie Turner „sluškinjin sin“ – pomalo me podsjetio na „renesansnog čovjeka“ – bavi se vrtlarstvom, nakon književnosti bi volio studirati medicinu i njegova je soba svetište započetih projekata. Zato sam se i upitala je li on doista „renesansni čovjek“ ili čovjek koji se ne može izdefinirati niti ičemu ozbiljno posvetiti (to je vidljivo također iz opisa njegove sobe). Bojim se da sam i sama ponekad takva: zanima me milijun stvari, ali jesam li se ikojoj od njih dovoljno posvetila? Na drugoj godini faksa istraživala sam korupciju, na trećoj međunarodno pravo mora (slučaj Piranskog zaljeva) i humanitarno pravo, cijelo to vrijeme mi se lagano provlačila tema glazbe i knjiga, pisanja i još nekih drugih sitnica.
Uostalom, ima li se čovjek PRAVO posvetiti bilo čemu kad ima toliko zanimljivih stvari na svijetu? Ruku na srce, sreća je jedino što sve to vrijeme koje sam provela skačući s jedne teme svog interesa na drugu (kano leptirić) nisam provela zagledana u vlastiti pupak (kao neki ljudi koje poznajem, ni danas, deset godina nakon puberteta nisu našli za shodno izaći iz njega – pubertet mi se tradicionalno čini kao razdoblje samopromatranja). Od takvih su gori samo oni koji prođu kroz život nesvjesni sebe (i posredno – svega oko sebe).
Hvala Bogu da nisam takva!
Post je objavljen 08.02.2009. u 17:05 sati.