Povijest ljudske gluposti

U svijetlu posljednja dva posta koja aludiraju na univerzalni dohodak (UD) u post-tržišnom svijetu i uobičajenog pitanja „tko će sve to platiti“ , kojeg je čak i inteligentni Raspudić jednom postavio, recimo da je novac tek simbol bogatstva, ne i bogatstvo u svojoj biti.

Kako je IzgubljenaUGalaksiji:) naglasila da posljednjih dana prati baš ovakve tekstove, odlučio sam da ovdje, u zajednici s posljednja dva posta, napravim prašnjavi srednjovjekovni triptih. Jer unatoč renesansi i industrijskoj revoluciji, novac je ipak antički i srednjovjekovni proizvod kao potreba i velika vrijednost u svijetu niske proizvodnje, u kojem nisu svi mogli imati sve.

U petnaestom stoljeću kad su Španjolci „otkrili“ Ameriku i njegov Eldorado, u Španjolsku su se slijevale ogromne količine zlata. Gro tog zlata je odlazio vladajućoj obitelji, velikaškima, vlasnicima brodova, trgovcima, ali kad su svi navedeni obogatili, dio tog bogatstva dođe i do malog čovjeka, sitnog trgovca ili seljaka.

Ali, što da radi seljak s prekomjernom dozom zlata? Može doduše kupiti novi plug i jačeg konja koji će ga vuči, može kupiti novu sjekiru, pilu, novu haljinu ženi i sebi nove cipele i... ma shvaćate kamo ovo ide.
Problem je, u društvu petnaestog stoljeća u slaboj, neefikasnoj i sporoj proizvodnji. Kovač doduše može napraviti novi plug ili sjekiru, ali u selu u kojem odjednom svi imaju šaku zlata i u kojem odjednom svi žele nove alatke, haljine i cipele, selo bi trebao barem desetak novih kovača, krojačica i postolara.

U slabo razvijenoj ekonomiji sa slabo razvijenom proizvodnjom, zlato je novac u polupraznom dućanu, ako postoji nestašica robe, novac nema vrijednost! Shodno tome, prava vrijednost nije novac već proizvod.

Pitanje stoga „tko će sve to platiti, u kontekstu UD“ u svijetu hiperproizvodnje (bazirane svakog dana sve više na robotici), ne samo hrane, već doslovno svega je bezmisleno. Ali proizvodnje sve nekvalitetnijih proizvoda koji se moraju sve češće bacati kako bi se kupovala nova (jer proizvodna traka u ovom ekonomskom sistemu ne smije stati da ne bi došlo do kolapsa) nema smisla!

U prepunim dućanima novac gubi vrijednost, upravo zato su stvari sve jeftinije, nova sjekira koju je bivši seljak morao čekati danima i masno platiti, sad košta 39,99 kn, postole u Kineza 25 kn, nova haljina u Pepka 28,79 a masu robe prodaje se „sve po 9, sve po 7 itd. kn“.

Sulud ekonomski sistem koji stvara sve više smeća kako proizvodnja ne bi stala, nepotrebno troši ograničene zemaljske resurse, dok istovremeno u zemljama trećeg svijeta svakih osam sekundi jedno dijete umire zbog gladi, zanemarivanja i ratova.

Sve ove probleme može riješiti današnja visoko industrijalizirana hiperproizvodnja, ali problem je još uvijek u novcu, pa višak proizvoda ne može doći do onih koji novac nemaju. Jer sulude ekonomske teorije, podložne teoriji kaosa, proizvode ekonomske krize kojih u biti nema, već postoje samo u glavama i „računima“ ekonomskih analitičara koji nijednu ekonomsku krizu nisu uspjeli predvidjeti i zaustaviti, već samo analiziraju njegove posljedice i razloge zbog kojih su došle.

Danas se svijet približava brojci od devet milijardi duša, ali ova zemlja može prehraniti duplo više ljudi što se samog potencijala proizvodnje hrane tiče, dok dobro usmjerena investicija lako od pustinje napravi plodno tlo. Ali ćemo za minerale ipak morati početi odlaziti rudariti u kakav asteroidni pojas jer željezna rudača i reciklirani metal nemaju ni približno istu kvalitetu, a da o problemu rijetkih metala ne govorim.
Kakva nas budućnost čeka tek je za vidjeti, ali se već sada može naslutiti da su duboke države prihvatile pravac djelovanja baziran na novoj ekonomskoj paradigmi, problem ostaje samo što bogati žele ostati bogati, odnosno, na vlasti.