Belle epoque

nedjelja, 31.07.2011.

Pula u Šibeniku

Prošlih nekoliko dana proveo sam u jednom od najdražih gradova na obali, Krešimirovom Šibeniku. Moram primjetiti kako su se unutar prošle dvije godine stvari ipak počele pokretati - festival klasične glazbe došao je do svog četvrtog izdanja , i sada samo čeka da izađe na trgove i ulice. Počeo je i Jazz and Blues OFF Festival na sjajnoj lokaciji na Poljani Ivana Gorana Kovačića, a HNK izvodi opere iz svog repertoara. Međunarodni festival djeteta već je tradicionalno događanje, ali ne bi bilo loše da se pomakne u špicu turističke sezone. Nažalost, interaktivni muzej Bunari doživio je propast - više nije interaktivan, ulaz se ne naplaćuje, a veći dio posluje kao kafić, a ne muzej.

Organizatori Pula Film Festivala osigurali su da se brojni filmovi sa festivala prikažu u većim i manjim gradovima diljem obale. Dio programa prikazan je i u Splitu u sklopu Splitskog ljeta, a u Šibenik su stigle manjinske koprodukcije. Nažalost, nijedan od tih filmova (barem ona 3 koja sam vidio) nije stvorio ništa novo - dvije ratne priče u kojima se prilično klasično sukobi temelje na relacijama Četnici - Nijemci - Partizani, odnosno JNA-Vojska Bošnjaka i jednu komediju koja iznosi čitavu paletu standardnih likova iz malog mjesta, ipak , prilično originalnog zapleta.

Film "Lokalni vampir" crnogorska je komedija , koja se ističe originalnim zapletom, ali stereotipnom karakterizacijom likova. Nakon što je njen sin upao u kockarske dugove, majka odlučuje lažirati njegovu smrt i sakriti ga na tavan kuće, odakle promatra situaciju u selu, te se pojavljuje kao vampir koji progoni udvarače svoje supruge-udovice. Film prikazuje spektar likova koje ima svako naše (pa i crnogorsko) malo misto - liječnika sumnjivog znanja, Ciganku koja baca kletve, dva politička neistomišljenika i borca za vlast, potkupljive policajce, neobičnog popa, te male ljude koji samo žele zaraditi . Film također iskorištava motive narodnih običaja - žalovanje u kući, ispijanje rakija na grobu (što smo već toliko puta vidjeli) , te tradicionalne načine ubijanja vampira. Kamera pokušava imitirati američke planove, te što bolje iskoristiti prirodne kulise Crne Gore, ali često praćene preglasnom glazbom koja prati ne toliko velike scene. Radi se o filmu koji kao da je stvoren za regionalnu publiku, ali nikako za izvoz . Samo mi (stanovnici prostora bivše Jugoslavije) možemo razumjeti lokalne smicalice i malomišćansku konstelaciju snaga.


"Kako su me ukrali Nemci" sentimentalan je film o odrastanju u Vojvodini, koji je pokušao izbjeći zamke svog žanra retrospektivnom naracijom. Naime, bivša poznanica (ljubavnica, prostitutka) ostavila je Aleksu četverogodišnju djevojčicu, koju planira odvesti u dom za nezbrinutu djecu. Tijekom vožnje autom Aleksa djevojčici priča o svom djetinjstvu, te o njemačkom oficiru koji je bio smješten u njihovom domu i koji se brinuo za njega i njegovu majku, zanesenu komunisticu. Film prati život malog Aleksandra od začeća, ali zapravo prati burne političke promjene na tlu Jugoslavije, prolazak brojnih vojski i slično. Sjajne glumačke izvedbe jedino su što ovaj film ističe, i to posebno Jelena Đokić kao Aleksandrova majka. Iz nepoznatih razloga, film izvrće klasičnu podjelu na crno-bijelu prošlost u sjećanjima. Ovdje je sadašnjost snimljena u crno-bijeloj tehnici (i to ne baš najboljoj), a prošlost prikazana u boji, sa neobičnim zamagljenjem u svim kutovima koje je trebalo pokazati da djeca imaju slab periferni vid. Naposlijetku Aleksa sreće muškarca koji na njemačkom pjeva istu Goetheovu pjesmicu koju je njemu pjevao njemački oficir, te odlučuje preuzeti brigu o djetetu. Ovdje se već radi o filmu koji je mogao imati međunarodni potencijal, ali zbog prvenstveno slabije tehničke izvedbe i scenariju koji podsjeća na "Dolce" iz "Francuske suite" Irene Nemirovsky, neće imati prilike za izvoz.


"Neprijatelj" Dejana Zečevića jedan je od intrigantnih filmova, filmova koji svoju publiku ne ostavljaju ravnodušnom. Govori o skupini vojnika koji rade na razminiravanju negdje u zapadnoj Bosni, odnosno sami vade mine koje su prije postavljali. Jednoga dana nalaze u podrumu tvornice zazidanog čovjeka, te ga dovode u svoje sjedište. Ubrzo dolaze u sukob s Bošnjacima, koji su tog čovjeka prozvali Šejtanom, odnosno Sotonom. Uskoro dolazi do sukoba između vojnika, a za sve okrivljuju tog neznanca , kojeg nazivaju različitim imenima. Okosnica samog filma je pronalazak tog neobičnog gosta, a otada se događaji samo nižu bez pretjeranih poveznica. Pojavljuje se i djevojka kojoj pripada kuća u kojoj borave, ali i njen lik, kao i likovi ostalih vojnika, ostali su nedorađeni, a njihovi međusobni odnosi svode se samo na prepirke oko sudbine gosta. Film završava masovnim pokoljem iz kojeg izlazi tek jedan preživjeli. Unatoč svim manjkavostima scenarija, pa i nejasnim završetkom, film je intrigantno djelo koje treba pogledati i stvoriti svoj sud. Iako smatram da film nije medij niti umjetnost koja služi za rovanje po prošlosti i ponovno preispitivanje krivnje, neznanac koji je utjelovio nemir svih vojnika na ovim prostorima interesantna je ideja.

31.07.2011. u 15:23 • 11 KomentaraPrint#

srijeda, 20.07.2011.

Split je dobio novo stablo!

Unutar cijele strke u gradu pod Marjanom vezane za razne kipove koje gradonačelnik planira postaviti diljem grada velik medijski prostor dobilo je postavljanje Plavog Stabla Vaska Lipovca na Vukovarsku ulicu u Splitu. S obzirom da nas čeka dr.Tuđman (u naravnoj, a možda i nadnaravnoj veličini) , Ivan Pavao II., sam Isus Krist (a dr.sc.Dujomir Marasović je zaželio i Gospu, kraljicu Hrvata) i fontana zaslužnim ljudima (koja priziva avete nekih prošlih, revolucionarnih vremena) , sigurno se i sam gradonačelnik pitao što jedno Plavo Stablo traži u njegovom revolucionarnom parku.




Da Split ipak nije grad bez mozga dokazali su kustosi i nasljednici ateljea Vaska Lipovca, kotorskog umjetnika koji je od 60-ih godina živio i stvarao u Splitu. Oni su pokrenuli inicijativu za postavljanje Plavog Stabla, čestog motiva na djelima Vaska Lipovca, na ulice grada Splita, i tako mu vratili dašak hedonističkog i mediteranskog duha.

Djelo Vaska Lipovca opisao je i Ive Šimat Banov:

Ovo stablo je nama svjetionik koji u visinu i u dubinu navješćuje vrijeme ljudskije od našega. To je stablo udomljeno zaprepaštenje u studenoj zoni grada i njegovoj neurotičnosti. Samo je šteta što je privremen premda ima načina prevladati i preživjeti svoju privremenost.


Time je aludirao na to da će stablo na Vukovarskoj stajati tek tri mjeseca. U daljnjem tekstu Ive Šimat Banov poziva na građansku peticiju za ostavljanje stabla. Zaista bi bilo sjajno da se stablo zadrži na svojoj lokaciji jer se sjajno uklopilo u stambene zgrade i drvored na početku Vukovarske, te bi moglo postati jedan od simbola Splita – baš kao jednako monumentalan Meštrovićev Grgur Ninski.












O odnosu dva splitska umjetnika, Vaska Lipovca i Ivana Meštrovića, u Slobodnoj Dalmaciji pisao je i Jurica Pavičić. Osvrčući se na potpune razlike u karakteru umjetnika, primjetio je ključnu razliku – Meštrović je bio političan i sklon herojskom stavu i patosu, monumentalnim skulpturama, i, prema Pavičiću, bio je kipar koji je htio prerasti svoj grad. Za razliku od njega, Vaskov svijet sastojao se od malih jednostavnih ljudi – ljubavnika, mornara, dječaka, biciklista i mediteranskog duha.

Ulomak iz njegovog teksta kaže:

Mogao bih zamisliti jedan paralelni Split – sasvim drukčiji od ovog – koji bi tako „iscjedio „ Lipovca, onako kako je Katalonija isjedila Miroa, a Venecija Huga Pratta. Onda bi neki furešti – Nijemci, Rusi ili Zagrepčani – došli u taj i takav maštani Split, po njegovim bi prestižnim prostorima gledali muškiće bez hlača, bicikliste napregnutih bedara i mornare s lulama – rekli bi : Pogledaj kakav je ovo vedar i relaksiran grad, kako se ovdje uživa život, kako su ljudi ovdje puni humora, ironični i zajebanti.


Naravno, kad piše za Slobodnu Jurica Pavičić igra na lokalpatriotizam, ali poantu je pogodio. Split svojim duhom je taj Vaskov grad – veseo, zaigran, iskren i duhovit, ali njegova vlast daleko je od Vaska.




Osobno se nadam da će se stablo na svojoj lokaciji zadržati još dugo . Nadam se i da će , ako splitsko građanstvo nastavi upozoravati na to, Split doista postati Vaskov grad , sa njegovim skulpturama upravo na prestižnim gradskim lokacijama – pogotovo na Rivi, koja ovako hladna i pretjerano uglađena ne bi smjela postati revolucionarni, već mediteranski park u malom.





Svoje fotografije Plavog Stabla sam postavio, ali stoje "naopako" iako sam ih u 3 različita programa rotirao. Ne znam zašto.



Split ipak nije potpuno zaspao. Ali TBF-ovci su ga sjajno uhvatili!

20.07.2011. u 15:06 • 20 KomentaraPrint#

srijeda, 13.07.2011.

Supetar je super!

/Autori fotografija su Zvonimir Ferina, naš fotograf i tehničar i Iva Radošević, žonglerka i volonterka:) /

U posljednjih nekoliko godina brojni otoci svoju ljetnu ponudu obogaćuju raznim festivalima . Tako je u Supetru prije tri godine pokrenut najveći otočki filmski festival – Supetar Super Film Festival, festival europskog dokumentarnog filma.
SSFF ove je godine prvi put trajao pet dana, od 5.-9. srpnja, te je festival prvi put postao natjecateljskog karaktera. Na sjajnoj lokaciji u dvorištu crkve sv. Petra bilo je prikazano 19 filmova raspoređenih u 3 različita programa – retrospektive, koju je iz arhive Jadran Filma odabrao Đelo Hadžiselimović, međunarodnog programa, kojeg je odabrao Oliver Sertić, i programa češkog filma , kojeg je odabrala Diana Tabakov. Svaka projekcija započinjala je i izborom filmova iz arhive HRT-a koji govore o otoku Braču pod simboličnim nazivom „Brački dnevnik“.




Kao i većina hrvatskih vestivala, i SSFF rado prima volontere, te im osigurava smještaj u kampu, piće i obroke. Volonteri si sami moraju organizirati tek transport do Brača. Tu započinje moje putovanje.

Putovanje HŽ-om redovito je mučno iskustvo. U rano jutro na Glavnom kolodvoru nije nas dočekao nagibni vlak, već klasična kompozicija, te smo tako u samom početku bili osuđeni na kašnjenje. Uslijed poslovično neorganiziranih željeznica, naposljetku smo kasnili samo sat vremena. Fantastično je što HŽ uopće nije koordiniran sa trajektnom lukom, te brojni turisti nisu mogli nastaviti planirano putovanje prema otocima. Putovanje trajektom prošlo je standardno dobro, pa smo nakon smještaja u pomalo dotrajalom kampu krenuli na rad.



/ajkula i njene autorice - vrijedne umjetnice Maša i Vanesa /

Festival je počeo nultim danom, tijekom kojeg se u gradskoj knjižnici održalo predavanje Đele Hadžiselimovića. Predavanje je zapravo bilo koncipirano kao ugodan razgovor, u kojem se komentiralo izbor filmova, programsku politiku HRT-a (koju sam sada u potpunosti shvatio), problemima mladih hrvatskih redatelja, brandiranju njegovog imena, odnosno fraze „odabrao Đelo Hadžiselimović“ i njegovim vlastitim planovima za snimanje dokumentarnog serijala. Večer se nastavila projekcijom filma Lavanderman, snimljenog prema stripu … . Iako kvalitetnog humora, film traje predugo, a najslabija točka mu je upravo pojavljivanje glavnog lika kojeg je vrlo neuspješno i sa preglumljenim akcentom utjelovio Damir Markovina. Sama priča o pretvorbi Borisa Bunčuge u Lavandermana nije dovoljno razvijena, a dodatno je narušava Markovina u svojim praznim odgovorima. Sjajni dijelovi su u objašnjavanju priče i uvrštavanju Lavandermana u sve životne situacije (gotovo poput teksaškog Chucka Norissa) , te crno-bijeli animirani dijelovi u kojima se pojavljuje Mrle iz LET 3. Program je završen koncertom splitskog sastava „Gabba Gabba“ u klubu Thriller, koji nije dovoljno velik i akustičan prostor za koncert.



/zajednička priprema obroka - uz Ivin prikladan komentar :) /

U utorak su se nastavile ozbiljne pripreme za veliko otvaranje festivala, koji me oduševio pozitivnom atmosferom i pomanjkanjem stroge hijerarhije. Na festivalu volonteri, organizatori i gosti jedu zajedno, i to hranu koju su sami pripremili u bistrou Vrilo, inače službenom festivalskom kafiću. Direktor festivala pomagao nam je gurati bačve piva niz rivu, producentica me zamijenila na prodaji karata da bih pogledao film do kraja, a piaruša i koordinatorica volontera je dijelila letke i uskakala na štandu. U svakom slučaju, sjajna atmosfera.



/naše malo kino na otvorenom - broji oko 170 mjesta/

Festival je otvoren PowerPoint prezentacijom Supetranina Marka Salamunovića „Život je (koliko-toliko) lijep“, koji je u svojoj sedamdeset i drugoj godini odlučio naučiti koristiti računalo i prepričati svoj život, od odrastanja na otoku i zbjega u El Shatt, do plovidbe na Galebu i ugodne mirovine. Film „Češki mir“ govori o prosvjedima građana Češke protiv gradnje proturaketnog štita i radara , odnosno američke vojne baze. Film je dokumentirao izvorne susrete državnika i prosvjednika, te zauzimanje prostora na kojem se treba graditi, ali 100 minuta je predugačka minutaža za dokumentarni film, pogotovo jer se više puta ponavljaju podjednaki prizori i činjenice.



/predstavljanje Ivana Marinovića, crnogorskog redatelja, koji je festivalu priuštio svjetsku premijeru svog filma "Fali more, drž se kraja" - s desne strane Milana Martinović, producentica ; a s lijeve Katja Fiedler - Klepac, festivalska prevoditeljica/

Da ne nabrajam sve filmove i njihove sadržaje, spomenut ću tek one koji su me se posebno dojmili uz kratke osvrte.
„Ja, moja ciganska obitelj i Woody Allen“ film je mlade romske redateljice Laure Halilović koji na vrlo topao način govori o njenoj obitelji koja se doselila iz Bosne, te njenom snu da postane redateljica i upozna slavnog Woodyja Allena. Film je sniman videokamerom, te je zbog toga posebno autentičan – iako Laura sa svojom obitelji živi u stanu, njena baka i ujak sa obitelji žive u jednom od brojnih kampova. Film je dobio nagradu ZFF-a, i zaista ga vrijedi pogledati.



„Donžuani: Oprostite, gospodična!“ film je o grupi stranaca koji na jednom tečaju pokušavaju naučiti kako zavesti ženu u Zagrebu. Iako su njihove socijalne vještine gotovo u potpunosti izgubljene, njihov vođa im sa uletima poput „Znaš li što piše u mom horoskopu danas?“ nimalo ne pomaže. Iako se učestalo ponavljaju scene takvih uleta, svaka je vrlo komična, a pomalo i tragična. U filmu zapravo najviše boli vidjeti njihovog voditelja koji sjajno govori engleski, ali ima akcent zbog kojeg bi bilo bolje da je govorio hrvatski.

„Na more“ je film meksičkog redatelja Pedra Gonzalesa Rubia koji govori o dječaku čiji su roditelji razvedeni, te on prvi put odlazi na koraljno otočje u meksičkom akvatoriju kako bi bolje upoznao svog oca. Film je neodoljivo topao i vizualno impresivan – nikad se ne može pogriješiti sa prikazima predivnog i čistog mora. U filmu su dijalozi svedeni na minimum, što je šteta, jer se sjajno mogao prikazati odnos između tri generacije muškaraca – djeda, oca i sina.
„ Muškarci koji plivaju“ Velšanina Dylana Williamsa govori o skupini muškaraca koji se bave sinkroniziranim plivanjem u Švedskoj, a kojoj se on pridružio nakon selidbe. Film je dobitnik nagrade publike na ovogodišnjem SSFF-u, a zaista je oduševio publiku u otvorenom kinu zbog svoje duhovitosti, originalne naracije, osobne perspektive i pomicanja nekih granica, koje je najbolje definirao talijanski radijski voditelj u svom pitanju : „Zašto vi plivate? Zašto ne odete 2-3 sata igrati nogomet i poslije sa prijateljima u pub?“. Zanimljivo je da je početak filma snimljen kamerom lošije kvalitete, a kasnije je film pomogao BBC , uvidjevši kvalitetu projekta.





Naposljetku, „Lopovi po zakonu“ film je Aleksandra Genteleva koji prati tri mafijaša za kojima je raspisana Interpolova tjeralica. On kroz razgovor s njima otkriva kodekse ruske mafije, razne financijske malverzacije, utjecaj mafije na državu i odnos mafije i crkve. Film je fascinantan zbog toga što je Gentelev došao do osuđenih mafijaša i uspio ih nagovoriti na razgovor koji će biti objavljen, a u potpunosti je razotkrio jedan nepoznat i pomalo mističan svijet.
Dio filmova sa programa SSFF-a možete vidjeti od 14. – 17. srpnja u Dokukinu Croatia , stoga, ako ste u Zagrebu, provjerite raspored prikazivanja.

SSFF bio je praćen i sjajnim glazbenim programom koji se održavao u baru Benny´s bar na obali . Prvi koncert na otvorenom priuštilo nam je „Ljetno kino“, sjajni sastav koji obrađuje brojne novovalne domaće i strane hitova sa klarinetom, ukuleleom i bubnjem , te vrlo kvalitetnim višeglasnim pjevanjem. Sve izvedene pjesme doista su zvučale ljetno i lepršavo, vrlo plesno , ali za neke izvedbe nedovoljno čvrsto. Tako su u njihovim izvedbama izvrsno zazvučale Animatori i Vještice, ali „Kao da je bilo nekad“ EKV-a jednostavno nije odgovarao niti zvukom niti atmosferom.
DJ Sero priredio je Feštu Balkaniku koju su pratile projekcije brojnih romskih svadbi i proslava te uveselio i turiste i domaće brojnim poznatim romskim pjesmama, te potaknuo naše žonglere da dodatno podignu atmosferu.
„LET 3“ je imao još jedan sjajan nastup u svom stilu – kombinirajući performans i svoju kvalitetnu glazbu u već poznatom stilu – rozim haljinicama i hulahopkama. Nažalost, nastup zbog ograničenja pozornice nije bio pretjerano spektakularan, ali definitivno je zbog atmosfere i izvedbi.



/LET 3 u poznatim opravama/



/žonglerka za nastupa DJ Sere/

Predzadnja večer bila je posvećena bračkim bandovima, pa je tako nastupio sjajno uvježban band „Bolje ne može ! !“ , u kojem svira Petar Dragičević, popularni šef logistike na festivalu, kojeg su ovacije vratile na pozornicu. Iako sviraju brojne , vrlo kvalitetne obrade, najveću pozornost privukla je njihova pjesma „Bla bla bla“; koja je postala neslužbena festivalska himna. „Beta bombe“ su tako imale lošiju startnu poziciju, iako se band također sastoji od sjajnih instrumentalista, ali manje sjajnog pjevača , koji ima raspon glasa od 3,5 tona. Kada bi se njega eliminiralo sa čelne pozicije, band bi sigurno bolje zvučao.



(Bla bla bla :-)

Naposljetku, „B and the bops“ očito su kvalitetan rockabilly band u klasičnom postavu i živom nastupu, također vrlo dobro uvježban, ali imao sam ih priliku slušati tek 30 minuta, pa ne mogu dati neki puniji dojam.

Udruga „Super Supetar“ obnovila je jednu tradicionalnu braceru iz 1907. koja nosi ime Roditelj, pa je čitava festivalska ekipa u subotu zaplovila morem oko Brača, do Postira i krasne pješčane uvale. Putovanje je bilo obogaćeno i roštiljem za svih 40 putnika.



/bracera prije putovanja - nažalost, slike stanja nakon nemam :) /

Festival je privukao i brojne turiste, pogotovo kada su na repertoaru bili filmovi iz njihovih zemalja, ili barem vezani za njihove zemlje. Osim toga privukli su ih brojne zabave, kojih u Supetru definitivno nedostaje, naša „ajkula-brankula-drakula“, odnosno slika morskog psa u kojoj su se turisti rado fotografirali, te plave i crvene majice sa likom Nessfie, festivalske maskote i sjajno osmišljenog „klaposaura“, autohtone bračke vrste.



Turiste je privukla i žonglerska radionica koju su svakog dana vodili žongleri iz Zagreba i Splita u festivalskom baru.

U svakom slučaju, 5 dana festivala mjesto su izvrsnog druženja, glazbe i filma, te mnogo pozitivne atmosfere. Iako tek u trećem izdanju, privukao je brojne turiste, te uopće ne sumnjam da mu slijedi velika budućnost.



/ Ekipa bez koje festivala ne bi bilo - volonteri i organizatori zajedno pjevaju Barbaru (i to Slamnigovu ) sa festivalske špice :) /

13.07.2011. u 22:29 • 9 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< srpanj, 2011 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Siječanj 2013 (1)
Srpanj 2012 (2)
Lipanj 2012 (4)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (3)
Siječanj 2012 (3)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (3)
Rujan 2011 (4)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (3)
Lipanj 2011 (3)
Svibanj 2011 (4)
Travanj 2011 (5)
Ožujak 2011 (4)
Veljača 2011 (2)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (5)
Listopad 2010 (5)
Rujan 2010 (3)
Kolovoz 2010 (6)
Srpanj 2010 (10)
Lipanj 2010 (4)
Svibanj 2010 (8)

Opis bloga

Blog u sjećanje svim divnim minulim trenucima... i u traženje sretnije, kulturnije i ljepše budućnosti u Hrvatskoj
hobby: obilaženje kulturnih događanja :)

Ime Belle Epoque preuzeto je od razdoblja pariške kulture i umjetnosti, života između 1871. i 1945. Razdoblje pojave prvih profesionalnih cabaretskih družina, Art Nouveaua i Art Decoa, i opuštenog života. Iako je epoque imenica ženskog roda, pa se i pridjev Belle slaže s njom, ja sam muška osoba (primjetio sam da u komentarima dolazi do zabune, pa da napomenem :) )




Fotografije ću ubuduće postavljati preko Flickra, a ako mi se netko ima želju obratiti iz bilo kakvih pobuda, imam i novootvoreni e-mail
belleepoqueblog@yahoo.com








Linkovi

counter for blogger

View My Stats


Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Blogovi koje volim

Luki+Goldie

Pjesak u gaćama

Nepoznati Zagreb

Pardon my French

Pravi se englez...

Što znači to pripitomiti? - piše rijetko, ali kad napiše - rasturi

Et reversa in se :)

Londra

Poslije ponoći- Zlica od Opaka

LoveToRead !

Dnevnik šašave mamice

Valcer

Nije složeno po nikakvom suvislom redosljedu - kako sam ih otkrivao , tako sam ih slagao :)

stihovi

Sergej Jesenjin

DO VIĐENJA, DRAGI DO VIĐENJA


Do viđenja, dragi, do viđenja.
Ljubav mili u grudima spava.
Ništa ovaj rastanak ne mijenja,
Možda novi susret obećava.

Do viđenja mili, bez ruke i bez slova
neka ti tuga obrve ne povije.
Umrijeti nije ništa novog
niti živjeti ništa novije.


Jacques Prevert:
BARBARA


Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom tog dana
A ti si hodala nasmijana
Rascvjetana očarana pokapana
Pod kišom
Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom
A ja sam te sreo u ulici Sijama
Smješkala si se
A ja, ja sam se isto tako smješkao
Sjeti se Barbara
Ti koju ja nisam poznavao
Ti koja me nisi poznavala
Sjeti se
Sjeti se ipak tog dana
Ne zaboravi
Neki se čovjek pod trijemom sklonio
I on te zvao po imenu
Barbara
I ti si potrčala k njemu pod kišom
Pokapana očarana rascvjetana
I njemu se bacila u naručaj
Sjeti se tog Barbara
I ne ljuti se na mene ako ti kažem ti
Ja kažem ti svima koje ja volim
Pa i onda ako sam ih vidio samo jedanput
Ja kažem ti svima koji se vole
Pa i onda ako ih ne poznajem
Sjeti se Barbara
Ne zaboravi
Onu pametnu i sretnu kišu
Na tvome sretnom licu
Nad onim sretnim gradom
Onu kišu nad morem
Nad arsenalom
Nad brodom Quessant
O Barbara
Kakve li blezgarije rat
Što je od tebe postalo sada
Pod ovom kišom od željeza
Od vatre čelika krvi
A onaj koji te u svome stiskao zagrljaju
Zaljubljeno
Da li je mrtav nestao ili još uvijek živ
O Barbara
Bez prestanka kiši nad Brestom
Kao što je kišilo onda
Ali to više nije isto i sve je upropašteno
Ovo je kiša od strašne i neutješne žalosti
Ovo više nije ni oluja
Od željeza čelika krvi
Posve jednostavno oblaci

Koji crkavaju kao štenad
Štenad što nestaje uzvodno nad Brestom
I odlazi da trune daleko
Daleko veoma daleko od Bresta
Od kojega ne ostaje ništa.

Vesna Parun :

PRED MOREM, KAO PRED SMRĆU, NEMAM TAJNE

Ako tražiš put u moju dušu
odvedi me moru olujnom.

Ondje ćeš vidjeti otkrit život moj
kao razvaljen hram; moju mladost
smokvama ograđenu visoravan.
Moja bedra: drevnu tužaljku
radi koje poganski bogovi
kleče na koljenima.

Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne.
Zemlja i mjesec postaju moje tijelo.
Ljubav presađuje moje misli
u vrtove vječnosti.

Aleksa Šantić
EMINA

Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kad se šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!...

Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko'!