Prošlih nekoliko dana proveo sam u jednom od najdražih gradova na obali, Krešimirovom Šibeniku. Moram primjetiti kako su se unutar prošle dvije godine stvari ipak počele pokretati - festival klasične glazbe došao je do svog četvrtog izdanja , i sada samo čeka da izađe na trgove i ulice. Počeo je i Jazz and Blues OFF Festival na sjajnoj lokaciji na Poljani Ivana Gorana Kovačića, a HNK izvodi opere iz svog repertoara. Međunarodni festival djeteta već je tradicionalno događanje, ali ne bi bilo loše da se pomakne u špicu turističke sezone. Nažalost, interaktivni muzej Bunari doživio je propast - više nije interaktivan, ulaz se ne naplaćuje, a veći dio posluje kao kafić, a ne muzej.
Organizatori Pula Film Festivala osigurali su da se brojni filmovi sa festivala prikažu u većim i manjim gradovima diljem obale. Dio programa prikazan je i u Splitu u sklopu Splitskog ljeta, a u Šibenik su stigle manjinske koprodukcije. Nažalost, nijedan od tih filmova (barem ona 3 koja sam vidio) nije stvorio ništa novo - dvije ratne priče u kojima se prilično klasično sukobi temelje na relacijama Četnici - Nijemci - Partizani, odnosno JNA-Vojska Bošnjaka i jednu komediju koja iznosi čitavu paletu standardnih likova iz malog mjesta, ipak , prilično originalnog zapleta.
Film "Lokalni vampir" crnogorska je komedija , koja se ističe originalnim zapletom, ali stereotipnom karakterizacijom likova. Nakon što je njen sin upao u kockarske dugove, majka odlučuje lažirati njegovu smrt i sakriti ga na tavan kuće, odakle promatra situaciju u selu, te se pojavljuje kao vampir koji progoni udvarače svoje supruge-udovice. Film prikazuje spektar likova koje ima svako naše (pa i crnogorsko) malo misto - liječnika sumnjivog znanja, Ciganku koja baca kletve, dva politička neistomišljenika i borca za vlast, potkupljive policajce, neobičnog popa, te male ljude koji samo žele zaraditi . Film također iskorištava motive narodnih običaja - žalovanje u kući, ispijanje rakija na grobu (što smo već toliko puta vidjeli) , te tradicionalne načine ubijanja vampira. Kamera pokušava imitirati američke planove, te što bolje iskoristiti prirodne kulise Crne Gore, ali često praćene preglasnom glazbom koja prati ne toliko velike scene. Radi se o filmu koji kao da je stvoren za regionalnu publiku, ali nikako za izvoz . Samo mi (stanovnici prostora bivše Jugoslavije) možemo razumjeti lokalne smicalice i malomišćansku konstelaciju snaga.
"Kako su me ukrali Nemci" sentimentalan je film o odrastanju u Vojvodini, koji je pokušao izbjeći zamke svog žanra retrospektivnom naracijom. Naime, bivša poznanica (ljubavnica, prostitutka) ostavila je Aleksu četverogodišnju djevojčicu, koju planira odvesti u dom za nezbrinutu djecu. Tijekom vožnje autom Aleksa djevojčici priča o svom djetinjstvu, te o njemačkom oficiru koji je bio smješten u njihovom domu i koji se brinuo za njega i njegovu majku, zanesenu komunisticu. Film prati život malog Aleksandra od začeća, ali zapravo prati burne političke promjene na tlu Jugoslavije, prolazak brojnih vojski i slično. Sjajne glumačke izvedbe jedino su što ovaj film ističe, i to posebno Jelena Đokić kao Aleksandrova majka. Iz nepoznatih razloga, film izvrće klasičnu podjelu na crno-bijelu prošlost u sjećanjima. Ovdje je sadašnjost snimljena u crno-bijeloj tehnici (i to ne baš najboljoj), a prošlost prikazana u boji, sa neobičnim zamagljenjem u svim kutovima koje je trebalo pokazati da djeca imaju slab periferni vid. Naposlijetku Aleksa sreće muškarca koji na njemačkom pjeva istu Goetheovu pjesmicu koju je njemu pjevao njemački oficir, te odlučuje preuzeti brigu o djetetu. Ovdje se već radi o filmu koji je mogao imati međunarodni potencijal, ali zbog prvenstveno slabije tehničke izvedbe i scenariju koji podsjeća na "Dolce" iz "Francuske suite" Irene Nemirovsky, neće imati prilike za izvoz.
"Neprijatelj" Dejana Zečevića jedan je od intrigantnih filmova, filmova koji svoju publiku ne ostavljaju ravnodušnom. Govori o skupini vojnika koji rade na razminiravanju negdje u zapadnoj Bosni, odnosno sami vade mine koje su prije postavljali. Jednoga dana nalaze u podrumu tvornice zazidanog čovjeka, te ga dovode u svoje sjedište. Ubrzo dolaze u sukob s Bošnjacima, koji su tog čovjeka prozvali Šejtanom, odnosno Sotonom. Uskoro dolazi do sukoba između vojnika, a za sve okrivljuju tog neznanca , kojeg nazivaju različitim imenima. Okosnica samog filma je pronalazak tog neobičnog gosta, a otada se događaji samo nižu bez pretjeranih poveznica. Pojavljuje se i djevojka kojoj pripada kuća u kojoj borave, ali i njen lik, kao i likovi ostalih vojnika, ostali su nedorađeni, a njihovi međusobni odnosi svode se samo na prepirke oko sudbine gosta. Film završava masovnim pokoljem iz kojeg izlazi tek jedan preživjeli. Unatoč svim manjkavostima scenarija, pa i nejasnim završetkom, film je intrigantno djelo koje treba pogledati i stvoriti svoj sud. Iako smatram da film nije medij niti umjetnost koja služi za rovanje po prošlosti i ponovno preispitivanje krivnje, neznanac koji je utjelovio nemir svih vojnika na ovim prostorima interesantna je ideja.
Post je objavljen 31.07.2011. u 15:23 sati.