Današnje čitanje iz Evanđelja: Mk 10, 46-52 U ono vrijeme: Kad je Isus s učenicima i sa silnim mnoštvom izlazio iz Jerihona, kraj puta je sjedio slijepi prosjak Bartimej, sin Timejev. Kad je čuo da je to Isus Nazarećanin, stane vikati: »Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!« Mnogi ga ušutkivahu, ali on još jače vikaše: »Sine Davidov, smiluj mi se!« Isus se zaustavi i reče: »Pozovite ga!« I pozovu slijepca sokoleći ga: »Ustani! Zove te!« On baci sa sebe ogrtač, skoči i dođe Isusu. Isus ga upita: »Što hoćeš da ti učinim?« Slijepac mu reče: »Učitelju moj, da progledam.« Isus će mu: »Idi, vjera te tvoja spasila!« I on odmah progleda i uputi se za njim. Riječ Gospodnja. Cijeli svoj život sjedi Bartimej kraj puta i prosi. Svi mi sjedimo kraj puta i prosimo. Hoću reći svi smo slijepci na svoj način, nitko potpuno ne vidi i svi trebamo neku pomoć od bližnjih. Silno mnoštvo kraj Jerihona označava one koji vide tjelesnim očima ali nemaju oči srca. Oči srca ima Bartimej i on viče Isusu da mu se smiluje. Isus pušta ove 'zdrave' da Bartimeja ušutkavaju ali se Bartimej ne da. On još jače viče i Isus se zaustavi i ozdravlja ga od sljepila. Svaki naš jači vapaj proizišao iz jake vjere Bog čuje, pa i ako smo okruženi 'silnim mnoštvom'. Često se Bog ne odaziva odmah da iskuša našu vjeru kroz strpljenje. Izdignimo se iz mnoštva na način da vapimo Bogu. Neka vas buka svijeta i opsjene lažnih proroka ne obeshrabre da vapite Bogu. Nitko ne može ništa postići pomoću ljudi, pomoću samog sebe ili pomoću varavih parareligioznih nadomjestaka za Boga. Isus je jedini koji čuje vapaj i koji uslišava molitvu. Nitko nikad neće moći zamjeniti Isusa niti je to moguće. PS. Danas mi je imendan, blogerski naravno. |