subota, 27.09.2014.

govor za prosvjed protiv Vatikanskih ugovora


DOSTA! krpeljima



U subotu 20. rujna ove godine (2014.) u 14 sati održan je na Cvjetnom trgu prosvjed protiv Vatikanskih ugovora. Organizatori su mi ponudili da i ja govorim. Nakon nekoliko govornika došao sam na red. Da sam govorio što sam planirao, prvo bih pozdravio prisutne: „Pozdrav svima!“ Nakon toga bih rekao sljedeće:

Prije nekoliko godina imali smo manje porodično okupljanje. Nakon ručka odlučili smo pogledati neki film. Kako je među nama bila i djevojčica od dvanaest godina, tražili smo naslov koji može zabaviti i starije i nju. Odlučili smo se za „Jurasic Park“. Nakon odgledanog filma pitali smo djevojčicu što misli o dinosaurusima. Kakvim dinosaurusima? - pitala je ona. Zbunili smo se. Pa ovo što smo gledali! Ali to su bili ZMAJEVI! Kakvi zmajevi, zar nisi čula za dinosauruse? Ne, nikada. Za nju su tiraonosaurus reks, velociraptor i bronhosaur, jednako kao i dinosaurus, naprosto bili nazivi vrsta zmajeva. Onda smo je pitali: dobro, jel' znaš kako je svijet nastao? Odgovorila je: Da, učili smo u školi. U sedam dana! I tu smo vidjeli da je vrag odnio šalu. Bila je to jedna pametna, dobro odgojena djevojčica, odlična učenica, ali je i njena majka bila zavarana time što je marljivo pisala domaće zadaće i dobivala dobre ocjene, pa joj je do tog trena promaklo da je ustanova u koju ju je s povjerenjem slala, škola, uključujući i vjeronauk koji je curica pohađala, izjalovila upravo u jednom od bitnih ciljeva obrazovanja – da prosvjetljuje. Ne postoji uzalud riječ prosvjeta, ali malo vajde od prosvjete kad zamagljuje i zamračuje.
Budimo realni. Nije pitanje samo u tome da vjeronauk izađe iz škola, nego da se cijeli školski sistem temeljito reformira, a za tako nešto nema izgleda dok je vjeronauk u školi.

Vjeronauku nije mjesto u javnim školama. Na isti način religiji nije mjesto u vojsci, policiji, medicini, politici, ni crkvama nije mjesto u državnim financijama. Kad sve sažmemo, odvajanje crkve od države još je od Francuske revolucije civilizacijsko dostignuće. Njihovo ponovo spajanje, taj nakaradni brak, civilizacijska je retardacija. Jesmo li za civilizaciju koja napreduje ili koja retardira?

To je civilizacijsko pitanje od kojeg ovisi sudbina našeg društva. Kad već postoji Crkva i ljudi kojima je potrebna i koji je podržavaju, Crkvi i crkvama treba naći mjesto, ali to mjesto ne smije biti da su svugdjeprisutne, to jest da se jedna crkva nameće i gdje je zovu i gdje je nitko razuman ne zove. Čisti računi – duga ljubav. Kako imati čiste račune s nekim tko ne polaže račune? Svakome svoje. Ako smo braća, nisu nam kese sestre. U Hrvatskoj je po statistikama 86% katolika, ali zašto onda Crkva ima takvu silnu tako nezajažljivu potrebu da grabi baš od svih? Nije to kao udruga roditelja djece oboljelih od neke egzotične bolesti, kojih je malo, a liječenja su skupa, pa bez pomoći društva ne bi mogli nikako u svojima hvalevrijednim naporima. Ne, to su oni koji bi itekako dobro mogli i bez onog jednocifrenog broja koji ih ne podržava, ali su nezajažljivi, zadrigli i bahati, oni bi sve – iz principa. Nemam ništa protiv dobrovoljnog crkvenog poreza, pa tko ga hoće plaćati iz bilo kojeg razloga, neka ga plaća, ali zašto na to prisiljavati i one ljude koji to ne bi? Nitko me ne može uvjeriti da bi crkvene financije krahirale kada bi im izmakla davanja od, recimo, 2% ateista. Jadno je to kad tako na svaki način moćna organizacija nužno mora zavlačiti pipke i u džepove onih koji je ne podržavaju. Nemoguće je zasititi nezasitne. Što im se više daje, to im je glad veća.

Da, smeta me to bezobrazno pružanje pipaka u moj džep i nakon toga neodgovorno i bahato trošenje onoga što je isisano. Još gore nego što ne volim vidjeti zgaženu mačku na cesti smeta me kad vidim centar za invalidnu djecu i mladež i centar za autizam koji kronično pate od nedostatka sredstava, a odmah pored njih raskošno novopodignuto bogomoljsko zdanje.

Uostalom, što znači da je Hrvatska katolička zemlja? Nema sumnje da je velika većina stanovnika katolički orijentirana, ali nemojmo se zavaravati – koliko ima u Hrvatskoj onih koji vjeruju u horoskope? Ako je suditi po masovnim medijima, a nema tiražnije novine koja ne objavljuje horoskope, Hrvatska bi se istim pravom mogla zvati i horoskopska zemlja. Sreća naša da se astrolozi nisu prije dvije tisuće godina organizirali i institucionalizirali, jer bi danas – pozivajući se na broj sljedbenika – s jednakim pravom mogli tražiti da se i njima udijeli koliko im se prohtije.

U organizaciji ovog skupa niz časnih ljudi su izrazili podršku, ali su zamolili da ih se ne spominje, a kamoli da bi se usudili ovdje govoriti. Odakle to skanjivanje? Pitam se – kakva je to organizacija koja propovijeda ljubav, a ljudi je se boje?

To je retoričko pitanje, pitanje kojem nije potreban odgovor, koje je odgovor samo po sebi. Kad već postoje ljudi koji crkvu vole – široko im polje, ali čim postoje oni koji se boje išta reći protiv nje, društvo kojemu je stalo do svojih članova moralo bi se pobrinuti da oni koji danas zaziru da se iskažu ubuduće nemaju razloga za skanjivanje. Jedini način da se to osigura je potpuno, temeljito, radikalno razdvajanje Crkve od države.

Ne sumnjam da nas Crkva voli, kao što i svaki krpelj voli onoga na koga se prikačio. Krpelj je vrlo privrženo biće. Pitanje je jedino kakva je to ljubav, kakva je ljubav krpelja, kakva je briga krpelja za onoga kome siše krv. Velika je to privrženost, ostat će na nosiocu čak i nakon smrti, dokle god je krv topla. Često se pompozno poziva na to da je Crkva u Hrvata već trinaest stoljeća. Pri tome se ne spominje da su se stanovnici Gradeca šest stotina godina borili protiv Kaptola. Gradec se uspio othrvati i nastao je Zagreb. Sada je tom Zagrebu Kaptol kao vampir ponovo zasjeo na grbaču. Trinaest stoljeća – zar to nije dovoljno i previše? Došlo je vrijeme da se kaže „Dosta!“

Simbiozu države i crkve sama crkva zbog te krpeljske privrženosti nikada neće raskinuti. Jedini tko to može raskinuti je država. Ukoliko to država ne želi, onda je jedini izlaz da ih otpišemo zajedno, da se zalažemo za drugu, drugačiju državu.

Govor bih završio napomenom da je uskoro vrijeme za ručak i da svima prisutnima želim dobar tek. Međutim su govornici prije mene rekli otprilike sve što sam i ja kanio reći – i to su dobro rekli, pa nije imalo smisla ponavljati – a kako sam bio pogrešno informiran da sam posljednji govornik, prisjetio sam se da sam književnik i odlučio završiti skup u revijalno-estradnom tonu, te sam odrecitirao sljedeću pjesmu:
- 20:58 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (11) - Isprintaj - #

subota, 06.09.2014.

društvene igre s istinom povijesti



ČAHTINSKI POUČAK


Prije tri dana navratili su navečer Katarina i Čahto da se zabavimo nekim društvenim igrama. Zasjeli smo u kuhinju gdje je najveći stol po kojem možemo rasprostrti table i ostali potrebni pribor, no prije nego smo stigli početi Katarina je iznijela temu koje smo se dograbili i, umjesto da bacamo kockice i pomičemo figurice, cijelu večer smo proveli raspravljajući. Između ostalog, riječ je bila o istini, apsolutnoj istini, subjektivnim istinama, relativnim istinama i raznim vrstama istina, pri čemu smo se pozivali na psihologiju, sociologiju i osobna iskustva, te zalazili u filozofiju, a na momente je diskusija bivala prilično strastvena.

Oko jedanaest je ušetao u kuhinju Babl-pas jer je to njegovo vrijeme hranjenja. On obožava neku neopisivo smrdljivu hranu koju mu jedino ja u cijeloj obitelji, jer mi je osjet mirisa uništen cigaretama, mogu poslužiti. Izišao sam s njim na balkon pored kuhinje, te zatvorio vrata za sobom prije nego sam otvorio vrećicu. To mi je omogućilo da poštedim ostale nesnosna smrada, a istovremeno petnaestak minuta i dalje pratim kako se razgovor razvija jer su oni iz kuhinje bili dovoljno glasni da ih se dobro čulo kroz staklo. Iskoristio sam priliku da ujedno bacim hranu i mačkama koje u to vrijeme redovno dolaze do ulaza u našu kuću, a među njih se nagurao i divovski jež koji povremeno navraća.

Nakon što se pas najeo vratili smo se u kuhinju, a to je iskoristio mali jež koji živi na balkonu da izađe iz svog skloništa i cijeli se uvali u pseću zdjelicu da obliže ostatke. Iz svoje sobe je svratio sin Dinko da nešto prigrize, spazio ježa u zdjelici, te ga razdragano unio pokazati gostima.

Ubrzo nakon toga Katarina i Čahto su nas napustili. Izišavši iz kuće, dok su hodali mračnom ulicom do mjesta gdje su ostavili automobil, Katarina je pitala Čahtu je li bila naporna s temom koja je prvenstveno nju zanimala.

„Paaa…“, odgovorio je Čahto, „Pero je posljednjih četrdeset i pet minuta hranio živinu… –čitaj: bježao od stola. Natalija – koja inače nije poslušna ženica – cijelu je večer skakala na svaki njegov mig i pomagala mu, a kao kruna svega Dinko je donio ježa u teći i primorao te da zašutiš.“

Kad sam čuo za Čahtinu verziju što se te večeri događalo na tren mi se učinilo kao da mi se otvorio procjep u neku paralelnu stvarnost. Prvo, sve što je rekao bilo je točno. Drugo, kako je iznio bilo je savršeno logično. Ma kako se samo dosjetio?! Pa kako je to posložio! Ipak, nije to bilo kao izravni uvid u sumanutost kao kad se otvore korice „Hrvatskog političkog leksikona“ Hrvoja Šošića, iako je bilo jednako sve pogrešno.

Recimo, pas dolazi svaki dan u isto vrijeme da ga nahranim bez obzira što se drugo u kući događa. Mačke to znaju i svakog dana u isto vrijeme čekaju ispod balkona. Moja ljubljena supruga ima sklonost da bude inkarnacija doktora Jekylla i gospodina Hyda, ali je već tri dana ranije upala u fazu kad je dobra prema meni da bolja ne može biti, što Čahto nije znao, a kamoli prepoznao. Mali jež se sasvim slučajno uvalio u pseću zdjelicu upravo u trenu kad je Dinko ogladnio, što je sinu pružilo priliku da ga unese i pohvali se novim kućnim ljubimcem.

Dakle, koliko god Čahtino objašnjenje bilo utemeljeno i uvjerljivo, sve što je samo po sebi točno u generalno promašenoj konstrukciji izvrće se u pogrešno upotrijebljen argument. Čahtina je tvrdnja da smo supruga i ja prihvatili razgovor iz domaćinske obazrivosti, a da smo samo vrebali priliku kako se pristojno iz njega izvući. Istina je upravo suprotna: i supruga i ja smo bili zainteresirani i sa zanimanjem smo učestvovali u raspravi i pri tome se dobro zabavili.

No Čahtina interpretacija zbivanja te večeri je i poučna, upravo zato jer je iznenađujuća i dobra. Bio je učesnik, svjedok iz prve ruke, rekao je što je rekao još dok su sjećanja bila sasvim svježa, dobro je sve uočio i pronicljivo protumačio, a ipak njegovo viđenje zapravo nije imalo veze sa stvarnošću. Pri tome nije imao nikakvog interesa da namjerno izvrće situaciju, naši odnosi su prijateljski i opušteni, neopterećeni bilo kakvim privagama. Kako je njegovo viđenje uopće moguće?

Prvo i osnovno, kad pokušamo logički osmisliti niz slučajnih koincidencija i činjenica bez veze s okosnicom zbivanja, samo o sposobnosti interpretatora ovisi hoće li mu tumačenje biti vrlo prihvatljivo ili očigledno nakaradno, ali u svim slučajevima mora biti suštinski krivo. Kad pokušamo pridati smisao događajima bez smisla, rezultat može biti samo besmislica, bez obzira koliko izgledala smisleno. Drugo, Čahto je bio najzagriženiji – općepoznato je da je takav – da zaigramo neku društvenu igru, pa je tok kojim se okupljanje izmetnulo sigurno upravo njega najviše, ako ne i jedinoga, smetao, pa je u skladu s tim uočavao prvenstveno činjenice u skladu s vlastitim nezadovoljstvom i previđao ili umanjivao one suprotne. Njegovo viđenje je prvenstveno odraz njegove pozicije unutar cjeline događaja, a ne samih događaja.

Razmislimo sad koliko su pouzdana sjećanja svjedoka nakon dvadeset ili pedeset godina, pogotovo kad imaju interesa da nešto predstave u skladu sa svojim ciljevima i svjetonazorom, kad nisu nimalo dobronamjerni?

U prvi mah bi se moglo pomisliti da se na svjedoke zapravo uopće ne možemo osloniti. Ako se ne možemo osloniti na svjedoke – što nam drugo preostaje? Materijalni dokazi i dokumenti? No oni su također nepouzdani. Recimo, nakon što sam prestao živjeti s prvom suprugom, nakon što je svatko od nas krenuo drugim životnim putom, budući smo ostali u dobrim odnosima i nije bilo nikakvog razloga da požurujemo, još deset godina smo ostali u legalnom braku. Istovremeno, dok sam bio bez ikakvih primanja i zapravo na rubu gladi, kako sam stanovao u velikom stanu, jedan prijatelj me zamolio da prijavimo njegovu suprugu kao moju kućnu pomoćnicu, a on je plaćao sve potrebno da bi ona imala zdravstveno i mirovinsko osiguranje. Ako će netko za sto i pedeset godina na temelju dokumenata pokušati rekonstruirati moj život u tom razdoblju, rezultati će biti senzacionalni. Ispast će da sam u doba za koje sam tvrdio da sam samovao bio oženjen, imao suprugu, a dok sam tvrdio da sam siromašan kao crveni miš uživao sam u luksuzu korištenja služavke!

No svjedoci ipak imaju svoju vrijednost. Da bi došli do te vrijednosti prvo se moramo pozabaviti pitanjem kako mogu biti siguran da je moje viđenje ispravno, a Čahtino nije. Što ako je on u pravu, a ne ja? Prvi je kriterij jednostavan – ja naprosto znam više. Znam da psi imaju osjećaj za vrijeme da bez sata svakodnevno točno u minutu dolaze napraviti ono na što su svikli. Znam da je jež tako halapljiva životinja da ga svaki slastan zalogaj može izvući na vidjelo. Znam da moj sin ima običaj prije spavanja svratiti u kuhinju i prigristi keks ili dva. Znam u kakvim sam odnosima sa suprugom posljednjih dana. Ako Čahti iznesem te dodatne argumente, nema razloga zašto odmah ne bi promijenio svoje mišljenje. Istovremeno, mogu razjasniti svaki njegov argument, a on nema što razjašnjavati moje.

Slično je i s dokumentima. Rješenje o razvodu braka imalo bi sasvim drugo značenje uz prijavu stalnog mjesta boravka moje bivše supruge u Italiji s pet godina starijim datumom. Dokument o kućnoj pomoćnici izgubio bi na snazi kad bi ga se usporedilo s potvrdama koliko sam kasnio s plaćanjem komunalnih naknada i računa za kućne troškove, te s izvodima s žiro-računa. Istina na temelju izjava svjedoka ustanovljiva je kad su ljudi dobronamjerni i neopterećeni, problem je kad nisu. Istina na temelju dokumenata ustanovljiva je kad su na raspolaganju svi relevantni dokumenti, a nedohvatljiva kad neki od njih nije.

Klasični problem Salamonovog suda ima i jednu dodatnu varijantu. U priči koju svi znamo jedna majka govori istinu, druga laže, a Salamon mora dokučiti koja je koja. Uzevši u obzir Čahtin primjer možemo zamisliti tu situaciju i drugačije – što ako su obje majke u najboljoj namjeri uvjerene da govore istinu, bez obzira koja je u pravu?

Neću reći da je pravu istinu nemoguće dokučiti, nego da primjer s Čahtinom interpretacijom govori da uvijek postoji mogućnost fantastičnih kombinacija koje bez obzira koliko se pozivale na istinite činjenice mogu biti toliko udaljene od stvarnosti da možemo reći da su bez veze ili čak suprotne istini, a ta mogućnost raste do bezumnosti kad se upletu i falsificirani podaci, niske strasti i jeftini interesi.

Što kad ključni dokumenti naprosto nisu poznati, a svjedoci izvrću, iskrivljavaju, izmišljaju? Za povijesne istine je čak manje važno koliko su točne, važnije je kakvim nas ljudima čini pristajanje uz jednu ili uz drugu povijesnu istinu, kakvu budućnost možemo graditi pristajanjem uz jednu ili drugu interpretaciju.

Kriterij za prošlost je budućnost. Prihvatimo li Čahtinu interpretaciju, u budućnosti ćemo izbjegavati zalaženje u bilo koje teme, pri čemu ćemo svi biti donekle zadovoljni jer svi volimo društvene igre, ali ćemo istovremeno Katarina, moja supruga i ja biti zakinuti jer volimo i prodiskutirani o onome što nas zanima. Odbacimo li Čahtinu interpetaciju, budućnost pruža više mogućnosti, uključujući da netko bude nezadovoljniji ako svi navale pričati dok se njemu igra ili hoće igrati dok se njemu raspravlja, ali i da većina bude zadovoljnija jer u pravom trenu može raditi upravo ono što im se najviše radi, pa čak i da se natežemo za što ćemo se odlučiti ako su suprotne želje podjednako raspoređene. Kriterij za budućnost je prošlost. Nismo li u prošlosti nabavili pribor za neku društvenu igru i naučili pravila, nikada je u budućnosti nećemo uspjeti zaigrati. Budućnost nesmiljeno odbacuje nemoguće verzije prošlosti: nismo li nabavili neki pribor, njega nema pa nema. Istovremeno, prošlost ne određuje budućnost neumoljivo, jednoznačno i bespogovorno. Nema li nečega, možda se može izgraditi. Upravo u tom stalno redefinirajućem odnosu nalazi se prostor slobode.










Oznake: povijest istina
- 20:46 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (2) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

eXTReMe Tracker